E-knjige

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

Eu-fonija/eu-ritmika u pjesništvu Ivana Slamniga

Ivan ih je Slamnig dosad imao jedanaest, zbiraka pjesama:

  1. Aleja poslije svečanosti, Matica hrvatska, Zagreb 1956.
  2. Odron, »Lykos«, Zagreb 1956.
  3. Naronska siesta, »Razlog«, Zagreb 1963.
  4. Monografija, »Bagdala«, Kruševac 1965.
  5. Limb, »Razlog«, Zagreb1971.
  6. Analecta, »Razlog«, Zagreb 1971.
  7. Pjesme u izboru Slobodana Novaka, »Znanje«, Zagreb 1973.
  8. Dronta, »Znanje«, Zagreb 1981.
  9. Izabrana djela, PSHK, knj. 167, NZ Matice hrvatske, Zagreb 1983.
  10. Relativno naopako, »Iros«, Zagreb 1987.
  11. Sed Scholae, »Mladost«, Zagreb 1988.

Najranije pjesmu napisao je u prvoj tinejdžerskoj godini (u trinaestoj), posljednju – posljednju dosad – vjerojatno jučer, a bit će ih, pjesama – nadajmo se – još tušta i tma, jer: odvalio je tek prvu polovicu književnostvaračkog života; u drugoj, u boljoj polovici ne možemo mu poželjeti »boljih« pjesama: jedna mu se s drugom takmi u antologičnosti (o tome se lahko osvjedočiti svakome tko bi kušao napraviti izbor iz Slamnigovih pjesama; taj bi se dobrano pripicao na žeravi odlučivanja ne znajući koju ne bi, odabrao, iz njegovih dosadašnjih zbiraka; k tomu još Slamnig je Ivan i novelist, i romanopisac, i auktor radova književnopovijesnih, teorijskih, lingvističkih; pa je antologičar, pa kritičar, pa prevodilac, pisac dramskih tekstova za radio i tv... gotovo renesansni plurivalenat; rekoh: gotovo, jer uz vrline renesanšanima (mnogostranost) nema onodobne »mahne« – nit je kavgadžija nit bojdžija – polemikom se nikad zabavljao nije.

Naš pjesnički drugar umije, alkarski, pjesmu zgodit’ usridu i bez pripetavanja. Brojčano je dojmljivih više od stotinjak biografskih jedinica koliko obaseže tzv. kritička literatura o Slamnigovu pjesništvu; popaljetkovat ću neka opća i zajednička mjesta iz te literature1 koja našeg pjesnika primjereno karakteriziraju te vrednuju:

  • da pisanje shvaća kao najreprezentativniji dokaz angažiranosti;
  • da pjesništvo tumači kao komunikaciju prepoznajući ga kao bitan faktor kolektivne svijesti;
  • da darovito eksperimentira ritmom i metrom;
  • da približuje što je daleko, spaja oprečno;
  • da klišeje ravnopravno suprotstavlja inovacijama;
  • da mu je pjesnička vasiljena premrežena gušćobom zvukovnih i ritmičnih predodžbi predočaba;
  • da kolažira, brikolažira (vézē neznatnosti), da montira, konstruira, pa i destruira;
  • da mitove ogoljuje, pa mitove ponovno uspostavlja;
  • da je literator sicut ioculator;
  • da se ne libi prisvajanja raznorodnih tradicija i manira, bile one domaće ili inojezične; to da se očituje u raznolikosti oblika: strogo vezanim ili pak posve slobodnim stihovima, a u obojima da je ponajistkanutija njihova zvukovnost, eu-foničnost, dakle;
  • da su mu pjesme, sve kad su i ljubavne, izlika/povod za obradu vječnih problema opstojnosti; vazda razgovijetne...

Imenovat ću ovdje pet »ajtema« i njima se pozabaviti:

  1. rimovanje aloglotskih elemenata
  2. makaronski eksperiment
  3. »slučaj« alegoreze eufonijom/euritmijom
  4. interpretacija jedne (naoko) komunikacijske destrukcije
  5. jedno iskušavanje supjesnikovanja.

1. Rimovanja aloglotskih elemenata. Pjesnikovati u vezanome stihu bit će da je zahtjevnije negoli u tzv. slobodnome; pa i veći je »kunst« podvrći se stezi zadana oblika no nevezana; disciplina mašte tu je na svome, pogotovu ako rime nisu trivijalne te teku da misao ne sapinju. Tomu je tako s rimama u pjesnika Ivana Slamniga. U posljednjim dvjema zbirkama – gle! – on se gotovo isključivo okrenuo rimovanu stihu. To nije bez nekog vraga. Kojeg? – to bi vrijedjelo još popreispitati. Zasad, konstatirajmo njihovu genetsku pripadnost kad su posrijedi kombinacije aloglotskih s idioglotskim elementima; radi se o obilatu repertoaru rimovanih: anglizama, galicizama, germanizama, hebraizama, latinizama, polonizama, rusizama, talijanizama... bilo da se oni javljaju grafijski izvorno, bilo da su fono–morfo–paradigmatski adaptirani u idioglotski sustav.

Uz prvu ilustraciju rimarijskog repertoara nek bude još i popratne interpretacije:

U Stolcu jedi tóvna óvna
U Wallstreetu se hvali kíntōm,
žonglerka neka ljubi klóvna,
a šinto nek se ženi šíntōm.

A Roma alla romana

Eu-fonika i eu-ritmika nijesu tek sklad zvukovnosti i sklad u mijenama značenjskih ili slikovnih znamenja, već su one (eufonija/euritmija) nesilice oteščalih prijenosnih značenja; svega je od toga obilo u ovome četverostihu: i rasipna srokovanja u punini slogovno–glasovno–naglasnoj, pa i dužinskoj (óvna/klóvna, kíntōm/šíntōm), i jeke–sroka čak i unutar stiha (tovna ovna) i euritmijske naizmjeničnosti na pojmovno–slikovno–simbolskoj razini predočivanja u jarkim oprekama čega bliza i čega silno daleka: blizo – Stolac, ovan; daleko – Wallstreet (simbol bankarsko–novčarske moći sa sjedištem u istoimenoj njujorškoj ulici, no moći šaldžijski imenovane šatrovački – kinta = novac); blizo – cirkuski artisti (žonglerka/klovn), daleko – šinto/šinta (sljedbenici starojapanske vjere što naučava kult predaka i mikada = cara)... Doista: pentrati se lojtrama–merdevinama–skalama–ljestvama ka visovima slamnigovskih slika i primisli ili se po njima spuštati u jazove njegovih igrivih domišljaja – doista može biti barem zabavno, i to veoma.

Ostali primjeri rimovanja, za ovu priliku, nek ostanu samo aloglotski pripadno imenovane ilustracije (tek da se vidi poliglotski raspon rimarija):

anglizmi

S drugim je otišla u svijet
bar me je rješila brige,
Ne da sam bio čovjek od motike
ili onaj, ili nigger.

(Voda)

Tu ti je Stazione Termini
al bez vlaka za daleki Sjever,
jasnije: termini–termini
u prijevodu: never–forever

(Ob slovesu)

galicizmi

Tu ga možeš poučavat
Ako ti to bude plaisir.
Dobit ćeš što i dati
Samo zavist, samo prezir

(Čudnovati šatoraš)

Vjerovao sam da su u paklu vragovi,
Lucifer s velikom urom,
s vilama, vatrom i smolom,
s parolom, sa »jamais–toujoursom«.

(Jamais-toujours)

germanizmi

Dijete nismo ni pitali,
još govori svemirskom šprahom,
u Bigu Bangu se stvorilo
i plače prvim dahom

(Rađanje)

To bed, to bed, my curly head,
Wir muessen uns jetzt scheiden,
Jer zora rudi, dan se bijeli.
Hoćeš još jednom? Hajde.

(Alba)

hebraizam

O da bar ne znam istinu
Što je naslutih lani.
Erika, Erika, Erika,
lama azavtani2

(Istina je neizbježna)

latinizmi/talijanizmi

Na Tovarnjaku bih odživljavao život
s gubicom među prednjim nogama, pri
morskoj razini
mignuvši poneki put ušima. Pax asini.

(Na Tovarnjaku)

Svi, poštovani, vidjesmo ga umrijet,
a on, gle, puše u stoplamnu tortu
mijenjat po volji naturu mu mortu.

(Novo, prerađeno izdanje)

polonizmi

Zar mi je za doživljaj mokrih ramena i čarapa
trebalo doći baš u Kraków
a ne u Gornji i Donji Vakuf?3
(...)
a ovaj čisti zrak između kapi
kiša je očistila od para poljskog benzina
a ova ulica nije Duga
nego Długa.

(Ostanite u Krakowu)

srbizam/rusizam

I to mi je bio život,
Da sam bar terao kera!
Počasi, počasi! I vot
ti se rodi s kristalnih sfera.

(Ob slovesu)

talijanizmi

»Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja
e tutti quanti in compagnia

(Barbara)

Da su vam žene nerotkinje
vječne li giovinezze!4
Što si mi, Mare, rotkinja?
Što ću s toliko đece?

(Žene su nam nerotkinje)

2. Makaronski eksperiment. Imenovani međunaslov potrebuje nekaćipernu ni kočopernu već nasušnu kulturno-povijesnu mini-ekskurziju poradi primjerena tumačenja; prvotno ime pojavi talijanskoga je podrijetla: poesia macheronica,5 a označuje vrst satiričkog pjesništva nastala u srednjovjekovnoj studentskoj burlesknoj literaturi; posrijedu su franko-mletački epovi kojima je jezični izraz uprav – makaronski, to jest kuharska mješavina gdje se govorni talijanski bari/vari s latinskim oblicima i sintaksom kao sprdačina otmjena latiniteta. Naš se pjesnik poslužio suvremenom, našom makaronštinom gastarbajterskoga »zerbokroatiš dojča« u pjesanci

Mein Faterlant
(Hausarbeit für Übergangklasse)

Isch habe eine Heimat6
und die muss sehr schön sein,
mein Fater der sagt immer:
»Da arbeitet gaar Kein«.

Der Fater reist nicht drüben,
möcht gern toch naschkisch essen.
Die Sarma unt di Riebitze
dass gibts nischt hier in Hessen.

Ostavimo se, zasad, ma kojeg komentara oko oblika, sadržaja... dostajat će, prvo, i doslovan prijevod: Moja otadžbina (Domaći rad za prijelaz u viši razred): Ja otadžbinu imam / i ta mora da je vrlo lijepa. / Moj otac često kaže: / Tamo niko ništa ne radi (---) / Otac onamo nikad ne putuje / no naški će rado jesti / Sarmu i ribice / čega ovdje u Hessenu nejma.

U drugome navratu bio bi to prijevodni pokušaj à la (alla) Slamnig:

Ja otadžbinu imam / i tako je lijepa u nadi. / A ćaća mi često govoraše: (»Tamo baš niko niš’ ne radi.« (---). Ćaće doli na put preza, / ma merak mu naška meza/mahsuz sarma, freške ribice / U Hessenu čeg nejmaju Švabice.

Sad: doslovan il poslamnižen/slamnigiziran prijevod Mein-a Faterlant-a – dođe mu svejedno; no držim izvjesnim ili bjelodanim kako je ovaj makaronistički izričajni eksperimenat i groteskan, i burleskan ali i protestan kao i, istina: tek pjesničko, no tvrdo svjedočanstvo o drami gastarbajtovanja, svjedočanstvo stamenije i rječitije od kakve psihosociometrijske pa i ideologijske ekspertize-analize one pojave što smo je navikli slušati/čitati eufemistički imenovanu kao: određen broj naših radnih ljudova7 na tzv. privremenome radu u SRNJ-u, tj. u Bundesrepubliki.

Ponuđeno tumačenje tumačevo je, nije pjesnikovo; tumač je sklon prihvatiti ovaj britki paradoks: da pjesnik inače nema što da kaže, a kad to rekne, onda da nastaje pjesma.

A kao ustuk postoji (u istoj zbirci: Dronta) i dvaput po trostih s naslovom na uzornu njemačkome (Bühnendeutsch) kojemu ni Heine ne bi imao zamjerke:

Ich weiss nicht was soll es bedeuten

Ich weiss nicht was soll es bedeuten
dass ich so deutschfreundlich bin
Die Sünde aus alten Zeiten
is no Original Sin.

Ja se rodih uz napor
gdje se lako rodio Heine
Sivi vinorodni lapor
moji su bregi kraj Rajne.

U Spessartu stisla se mora,
od staklenog kepeca strepih.

Na prudima tudeških mora
sa zelenom se haringom srepih.

Mein Schiff ist keine Sagina
mein Schiff ist eine Kogge,8
und ich bin kein Dalmatiner
ehnti tschatschine Rogge.

Promotrimo malčice rimarij u ovoj pjesmi: tu je akcentski »čista« muška rima zatvorene slogovnosti bin: Sin, ali viđu vraga: rimuje se tu njemački glagolski oblik (bin) s engleskom imenicom (Sin); tu je i ženska rima otvorene slogovnosti Heine: Rajne, samo što ona nije za oko – za uho jest, a i »nečista« je budući da Rajne ima paradigmatski tipsku genitivnu kvantitetu, dok je nominativni Heine nema; tu je i još jedna, i to »čista« ženska rima slogovne zatvorenosti koju – zacijelo – nitko živ do Slamniga ne upotrijebi: strepih/srepih; i prosto je »za krepat« kako naš pjesnički čovo izrimova njemačku ribaricu Kogge sa... climax inventionis... sa čakavskim kratkim množinskim oblikom Rogge (= roge), pa hiperkorektno (griblerski) po njemačkome pravopisu napisa inicijal majuskulom, a g »dupliravši« e da bi bio na sliku i priliku onoga Kogge označujući slogovnu kraćinu; a da i ne govorimo o tome kako je »učinija« preprijemete (= reinverziju) izvornog rječosljeda u onome psovačkome mediteranskom nam modelu (...ên ti roge ćaćine!) i još svrhu toga, opet po njemačkoj tradiciji grafijske konvencije, označivši interpoliranim onim h obligatnost slogovnog duljenja.

Promotrimo i fantazmiku leksičkih kombinacija: od očitih anglogermanskih do skrivena turcizma (kepec) i mekote kajkavskih bregov (rabuzinske ružičasto melankolične palete) i jednoga poštokavljena venetskog romanizma (kad se njemačka mora imenuju tudeškim).

Razdraganoj jezičnoj igrivosti nikad kraja u poetae ludentis...

3. »Slučaj« alegoreze eufonijom/euritmijom. Prvo ostaloga riječ-dvije o terminološkom utočnjavanju: uvreženijem nazivu eufonija nađoh analogon u Stanislava Vinavera; on je imenuje euritmijom,9 a označuje mu tragački put od beskrile konkretnosti ka simbolu, apstrakciji, širim značenjima i prijenosnim pojmovima. Slamnigova fonika/ritmika udovoljuje ovim (Vinaverovim) zahtjevima, pa ih držim vrlim vrednotama njegova pjesništva; u naslovu sam ih (eu-foniju/eu-ritmiku crtičio ne razumijevajući pod njima tek etimonsko blago– i dobro–zvučnost (što značenjski grčki prefiksalni morfem eu– jest), dopadljivu ili harmoničnu ritmičnu artikulaciju jezičnog oblika, već vaskoliku foničku organiziranost i semantiziranost pjesničkog (ovdje: slamnigovskog) jezika sve kad se one mogu učiniti i disharmoničnim, kakofoničnima čak. Primjer za podnaslovljeni »slučaj« alegoreze:

More vrvi vrnutima

...mackerel crowded seas                 W. B. Yeats

More je puno riba
puno vrnuta lokarda odrih hrbata         vrvi
modrih vlažnih hladnih srdela more
se diže i spušta sluzavo more je           vrvi
modro od modre ribe vlažne                 vrvi
nabreknjuje prugasto sluzavo               vrvi
kuca i diže se i spušta i
(more) kad se dotakne pod jagodicama
                                                                   je kao
da se dira ženska

Kako je Yeatsov motto ovoj Slamnigovoj pjesmi, očito, aliteracijsko-asonantno intencionalno onomatopejski, tako je onomatopejska i Slamnigova pjesma sama (uz to da ona mimetički predložak višestruko nadmašuje upravo modelnom anglomeracijom asonancama-aliteracijama u funkciji mimetičkoj onomatopejskoj); eu-fonična je i euritmična i tetrarhija i pankratija onoga postranog vrvi što poput akustičko-vizualnog back-grounda simultano prožimlje »događanje« u pjesmi; a eufoničan je i euritmičan i onaj morfološki ambigvitet kojim se kolebamo – jer je zakodirano – kako dekodirati ono središnje sluzavo: pridjevski, da čini jedinstvo sa subjektom (sluzavō more) ili pak priloški, da čini predikatsku sintagmu (sluzavŏ spušta)?

Još je tu posrijedi jedan stilistički kuriozitet: pozicija dviju enklitika, obiju pozicija inicijalna – se diže u stihu 4, je kao u polustihu pretposljednjem; atoničke, kakvima prozodijski jesu, one su po anakruza (Auftakt) za fonetske riječi sediže i jekao; pridružimo li im još i kompatibilnu implozivnu fonetsku realizaciju – one su mimeza uzdaha/jecaja/zagrcnuća. Koncediram: kako je stilistika, pak prema tome i u njoj temeljena interpretacija, ipak, ni ryba ni mjaso »Fach«, interpretator, sve kad i nije ioculator, može lahko da omahne vidjevši čega nema kao što se meni čini da u ovoj pjesmi ima: alegoreze-simbola somatske erotike (nije da nije heteroseksualna); puten čin tu je posve sofisticirano–rafinirano–kultivirano naznačen, lišen neukusa da se izrazi kojim izravnijim sredstvom stilskoga kompleksa, fiziološkim npr. Korespondentan je ovomu i primjer pjesme kojoj ću navesti tek završetak:

Miroslav Krleža
Noć u lipnju

(...)
a čovjek cjeluje mirisna bedra
i pjeva:
»Uvijek ono isto. Razdiranje vela.
A žena je sveta, žena je bijela,
i tajna njena za nas je Sve.
Je sve.
Sad blistavi kentauri njište mojom dušom.
i kopitom me metalnim o tvrdo biju čelo.
Nek rani mojoj povez bude, ženo, tvoje velo!«

Za interpretaciju kakva je posrijedi Krležin je primjer još indikativniji: u prvome navratu enklitika se u poziciji kad, izvjesno, čini fonetsku riječ s proklitičkom prethodnicom: zanasje; no u navratu u drugome ona je, i opet izvjesno jer tomu je i vizualno tako, ona je Auftakt: Je Svȅ – izazivljući već imenovan mimetički efekat.

4. Interpretacija jedne (naoko) komunikacijske destrukcije. U antologijskoj pjesmi Ivana Slamniga Ubili su ga ciglama interpunkcija niti je tradicionalno poznata gramatička, niti je tzv. logička već je svojska, slamnigovska:

Ubili su ga ciglama

Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama,
pod zidom, pod zidom, pod zidom.
žute mu, kosti: hlape u, iglama,
a bio je, pitom i, pitom.

Jedan žuti, brkati: jedan crveni, crknuti,
jedan zelen, i rogat ko jelen,
u sjeni, pljesnivog, zida.

Ubili su ga, ciglama, crvenim, ciglama,
crvenu, mrlju su, prekrili, priglama,
iz svega se, izvuko, samo, repić:
otpuzo, pa se: uvuko, u zid,
u zid, uzi, duzi.

Ortografski heretično tu se zarezima cijepaju sintagme (ubili su ga, ciglama; u sjeni, pljesnivog, zida); a onda se, zbog ritmičke protuteže/ravnoteže zarezi disciplinirano javljaju shodno ortografskome legitimitetu u nabrajanju (pod zidom, pod zidom, pod zidom); antiortografski tu se odvajaju imenice od pripadnoga im prijedloga (u, iglama) da bi se taj isti zarez NE ponovio, očito s motivacijom kako bi se izbjeglo mehanička simetrija (u sjeni); tu se, šeretski, pojavljuje dvotočje gdje mu nema pretkažljiva mjesta (kosti: pa se:) da bi se i opet, variralo sa školski opravdanim (repić:) itd. i t. sl. A svemu je tome stilistička funkcija protubelkanističke melodioznosti, sinkopirane i staccato ritmičnosti u interpretativnome ozvučenju što će da kulminira u klimaksu paronomazijske nemotiviranosti: u zid, uzi, duzi, razorom konvencijske priopćajnosti, uzi/duzi/ne znače, ali izražavaju! Nemoćan su i nemušt krik faukalne semiartikulativnosti, a cjelina pjesme po svim tim elementima biva protest–song, protestna protiv nestajanja najvrednijega bivstvovanja: životnog; urlik suprotivu: ne biti.

Međutim, pjesma bi manje bila pjesmom kad se ne bi otvarala i drugoj ter drugojačijoj kojoj interpretaciji još: idemo si proturječiti da Ubili su ga ciglama i nije neki protest, i nije nikakav krik, već da je to kukaveljski cvilež, moljakanje za život, strah od ne biti. Onda se pjesma ne bi ozvučivala u crescendu do fortissima već bi ispod glasa, sordinatno, mit Daempfer molećivo-cvilno zamirala gubeći patetitku heroike. Ako. Moglo bi i tako.

A moglo bi još i ovako: vratimo kao primjerenu interpretacijsku tvrdnju o protestu i o strahu pred nestajanjem u koje da nas sagoni nepoznato nešto (nepoznat netko): pa mi, u bijegu, bivamo amebski partenogenezom udvojeni, umnoženi; poput one kišne gliste koja, svejedno što nasjeckana na djeliće, za ješku, oliti meku, jednako peristaltički gamiže al’ bitiše uvirući uzid–uzi–duzi spasenja.

Pridružimo, daljoj interpretaciji, i saznanje kako bi pjesnikov zid mogao biti uporabljen u značenju kakvo su mu pridavali nadrealisti: simbol životne magme; tada pred nama u opasnosti nestanka ne bi bio zid a iza nas vrata, i to zakračunata – posvemašnje bezizlazje; pred nama bi bila šansa života u koji bi odgmizali pa makar i reliktima svojih repića, ali: živi. Živi! I tada ozvučenje kraja pjesme ne bi moglo biti ni sforzando ni diminuendo nego ojlenšpiglovski/kerempuški/zmeknirepski andante ili accelerando; već prema tome hoćemo li ostvariti euritmiku/eufoniku slavonskog bećarca (andante, largo maestoso) ili pak morlačku poskočicu (acceleradno, prestissimo). I: potirem tvrdnju si prve interpretacije: da je uzi–duzi značenjski prazno; ne znači ono ako smećemo s uma dječju igru lastišem gdje ona, djeca, tu gumiju razvlačeći – skandiraju baš uzi–duzi: k’o bajagi; ti me uziš (suzuješ) – ja se dužim (izdužujem), nešto me progoni a ja (iz)migoljim, neuništiv sam...

Ma Vam rogge tschatschine!10

5. Jedno iskušavanje supjesnikovanja. Naš narečeni renesansni plurivalenat (spisateljski), osim što je prevodio američku,11 englesku,12 pa nordijsku13 poeziju, iskušao se i u supjesnikovanju s Aleksandrom Sergejevičem Puškinom koji je svojega pjesničkog »kapitalca« (E. Onegina) rezbarski djeljao punih osam godina. U ovoj prilici Slamnigovu prijevodu neću suprotstavljati već ću samo supostavljati, odskorašnji, prijevod istoga remek–djela ispod supjesničkoga dlijeta Milorada Pavića, i to – gole usporedbe radi – tek i samo XXIX kiticu 8. pjevanja.

Puškinov izvornik (transliteriran):14

  1. Ljubvi vse vozrasti pokorny;
    No junym, devstvenym serdcam
    Eë poryvy blagotvorny,
    Kak buri vešnie poljam:
  1. V dažde strastej oni svežejut,
    I obnovljajutsja, i zrejut –
    I žizn’ moguščaja daët
    I pyšnyj cvet i sladkij plod.
    No v vozrast pozdnij i besplodnyj
  1. Na povorote naših let
    Pečalen strasti mërtvyj sled:
    Tak buri oseni holodnoj
    V boloto obraščajut lug
    I obnažajut les vokrug.

Pavićev prijepjev:15

  1. Svim uzrastima ljubav vlada
    Al’ srcu mladom i još čednom
    Korisno strasni nemir pada
    Ko rane bure polju žednom;
  1. Ono se kišom strasti krepi
    Sazreva kroz taj zanos lepi
    I moćni život daje plod;
    Raskošni cvet i slatki rod.
    Al’ kad starost na nas padne
  1. Na zaokretu naših dana
    Trag mrtve strasti pun je rana:
    Tako u jesen bure hladne
    Skrivaju blatom do i lug
    I naše tužnih šuma krug.

Slamnigov:16

  1. Nad svakom dobi ljubav vlada
    al na njen poziv budu bolja
    srca djevičanska, mlada,
    ko s proljetnom olujom polja:
  1. osvježava ih kiša strasti,
    obnavljat će se s njom i rasti,
    života krepak daje hod
    i bogat cvat i sladak plod.
    Al’ jalova kad kucne ura,
  1. kad prestupimo dobni prag,
    tužan je strasti mrtvi trag:
    jesenja tako hladna bura
    livadu razblati, a golo
    drveće stoji uokolo.

Sad: da je prevođenje, prepjev pogotovu, vraška muka – to po zlu iskustvu znade svatko tko se u tom iole iskušavao; jer, ima li ikoga da je prevođenjem/prepjevavanjem segnuo do ideala jednakovrednosti izraza i sadržaja, glosematičkim proširkom rečeno: do ideala jednakovrednosti supstancije izraza i supstancije sadržaja u drugome jeziku? – što je prikladno poimanje i valjana pretpostavka o tome što bi jednakovredan prijevod/prepjev imao biti. Pa da se prepjevatelj ne bi morao okaniti toga sizifovskog posla kao ćorava, na utjehu mu je akoli se prepjevom izvorniku prikuči barem približnovredno. Već je i po ovlašnu uvidu razvidno da su naši, i Pavić i Slamnig, prepjevno podjednaki u dvojemu:

– u dosljednosti što se tiče postignute izmjeničnosti osmeračkih i deveteračkih stihova (u izvorniku zavisnih od toga da li su rime muške ili ženske);

– da su obojica s krajnjom strogošću poštivali rimovnu shemu

a) ukrštenosti: ABAB (1 – 4) u prvome katrenu; b) dvoparnost u drugome: CCDD ( 5 – 8); c) obgrljenost u terćemu: EFFE (9 – 12); i d) parnost u završnom dvostihu GG (13 – 14).

Dakako, svu supstancijalnost Puškinove »onjeginske strofe«17 nikoja prepjevna ni kongenijalnost ne bi bila kadra dostići u cjelosti: zbog svojskosti te gramatike, te stilistike, te prozodije, te svojstvene značenjske slojevitosti u vokabularu ruskog jezika (kakve, opet, neprevedljive svojstvenosti, imade svaki drugi milibožji jezik); tako ni naši prevoditelji ne smogoše muškosti (rimovne) za mušku izvorničku rimu (2:4) već je, nužno, feminizirahu; a istoga dvostiha slogovnu zatvorenost u izvorniku, opet po nuždi, zamijeniše slogovnom otvorenošću: M. P. to učini s rimom (10:11), a obojica s rimom (5:6). Naglasnosti strogo podudarne s iktusnošću, i to na neparnim slogovima, u našim prepjevima niti ima niti biti može; nema ni dosljedne jampske četverostopnosti: tek su zamjenski i približnovredno ostvareni eventualni jampski počeci (proklitičkim, dakle atoničkim veznicima ili prijedlogom u glavi stiha, u Pavića: 2, 4, 7, 9, 10, 14; u Slamniga: 1, 2, 4, 8, 10 gdje je jampskost početka postignuta istim sredstvima kao i u Pavića; no u Slamniga su još tri jampska početka »pride«, ostvarena prozodemom akcenta što se paradigmatski sustavno sretno javlja uprav na drugome slogu s početka: osvježava (5), obnavljat će (6), života (7); tako se supstancija izraza u Ivanovoj inačici ove Puškinove kitice očitovala u većem stupnju homolognosti sa supstancijom izraza u izvorniku negoli u Milorada nam.

Nadalje, u Milorada nije, (eu)ritmički nadasve relevantna, opkoračenja što se javlja među izvornim stihovljem 2 i 3, u Ivana opet jest; u Ivana Slamniga, dapače, i jedno (opkoračenje) sviše (13, 14), no s tog viška glava ne boli; naprotiv! Lijep je to ostvaraj kompenzacijskog »natprevođenja«, tj. »natpjevavanja«.

U Paviću, k tomu još, bar u ovoj strofi – bjelodano je – ima o čem u izvorniku zbora nema; primjerice: Korisno strasni nemir pada (3), ...zanos lepi (6), ...pun je rana (11) – stih, polustisi, kao što i leksemi žednom (4) i do (13), pa sintagma tužnih šuma (14) – kontekstom su samo indicirani, potencijalni, ali supstancijalno u Puškina izrijekom neegzistentni; kao i u Slamniga što su: »zglave« ih nema.18

Ne bih sad euforično o puškinskoj kongenijalnosti (zna se koga i čigova) prepjeva, već bih tek ovoliko: Slamnigov se prepjev doslovniji, izvorniku privrženiji pa time s njime približnovrijedan, »istiji«: sva je prilika da ni Aleksandar Sergejevič – kad bi mog’o – ne bi ostao ravnodušan.

A Slamnig se i sam nepretenciozno, nama prihvatljivo ocijenio:

– Kad su već iskušani raznoliki načini prevođenja, ja sam se odlučio za nešto novo, što se tiče metra, a posebno rimovanja. Namjera mi je bila da dobijem više »lufta« za što vjerniji prijenos smisaonih vrednota, a da pri tome osuvremenim one eufonijske, budući da »Onjegin« u originalu zvuči znatno modernije od prijevoda.19

* * *

Pjesništvo našega pjesnika, Ivana Slamniga, držim, potvrda je dviju vrijednosnih spoznaja, dvaju neopovrgljivih sudova:

– da je pjesnik prije ičega drugog osoba strastveno zaljubljena u jezik! i da je pjesnika kao stvarač/tvorac ujedno i primitivniji i kultiviraniji, rušilački razorniji, kudikamo mahnitiji te kudikamo razboritiji od prosječna čovjeka.

Rečeno je za Slamniga i da je poeta faber (on odista umješno kuje svoju meštriju), i da je poeta doctus (učenost mu prepoznatljiva a nenametljiva), i da je poeta ludens (to, baš to: pjesnik skroz-naskroz igriv i razigriv); sve troje za nj potpisujem. No domećem još dvoje, jedno što jest i jedno što nije: jest škotsko-keltski/irski rečeno, bard(h) u značenju poput značenja da je pjesnik i pō: a nije (i falabogu da nije), nije vates, tj. nije pjesnik-prorok. A niti, bogme, premda kralj međ zabavljačima, ikad bje zabavljačem ikojem dvoru... (osim, tu i tamo, kojoj kraljici...).

Izvor: Iz-Bo-sne k Europi, 1998. Zagreb: Matica hrvatska

Bilješke

1 Vidi npr. Ivan Slamnig, Izabrana djela, PSHK, knj. 167, predgovor Branimira Donata.

2 Posrijedi je intertekstulna aluzija na Kranjčevićevu Eli! Eli! Lama azavtani?! a preko nje i na biblijsku novozavjetnu legendu o posljednjim riječima raspetoga Onoga Nazarenca.

3 Rima nije za oko već za uho; naime, poljski to se čita krakuf, prema tome – rima s vakuf zapravo je prava i bogata.

4 Isto je tako s kombinacijom gdje se rimuje talijanski aloglotizam (u fonetskoj transkripciji) đovineca s idioglotizmom crnogorskog dijalektizma đeca.

5 Vidi Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd 1986, natuknica Makaronska poezija, 409.

6 Izvjesno je da je i opet posrijedi intertekstualna asocijacija na Kranjčevića i njegov rodoljubni Moj dom gdje je Kranjčevićevo početno Ja domovinu imam prevedeno gastarbajterski njemački: Isch habe eine Heimat; potvrda je to, još jedna, o Slamnigovu kontinuitetu na vertikalnoj osi hrvatske pjesničke tradicije.

7 Oblik ljudovi nasljedovao sam prema Slamnigovoj jezičnoj domišljatosti: Tri radna ljuda: gribler, plagijator, i jedan doktor zakučasti, stari iz pjesme Evanđelisti (zbirka Aleja poslije svečanosti) gdje se supletiv množinskoga oblika imenice čovjek vraća u jedninski, nestandardni ljud.

8 Čak i leksički par Sagina: Dalmatiner jeste od vrsti dvosložnih (tj. ženskih) rima otvorene slogovnosti, no uz pretpostavku da se Dalmatiner ne čita kao što piše (zahtijevao bi to standardni njemački); no dijalektalni izgovor (recimo austrijski, bavarski) gdje se finalno –er zvukovno realizira kao artikulacijski i timbarski zatvorenije oduljē a; rimuje se, dakle, u toj neprestižnoj artikulaciji: – sagina : dalmatina; vrijedi odmetnuti i ovo: sagina/sagena srednjovjekovni je naziv za ratnu lađu na Mediteranu kao i na Baltiku: a da je Kogge njemačko ime za široku, sporu, nimalo ratničku brodicu za ribarenje. Bez blasfemije: púti pjesnički su poput Gospodnjih – čudni i nepretkažljivi: treba začudne dovitljivosti i pjesničke maštovite kombinatorike da se antimarcijalni svjetonazor tanahno a britko ukodira u opoziciju »krstarice« (Sagina) i »ribarice« (Kogge).

9 Nadgramatika, Brazde, kolo VI, knj. 34, Beograd 1963. »Euritmija i apstrakcija«, 187–96.

10 Vidi 2. međunaslov ovoga članka; iz pjesme Ich weiss nicht was soll es bedeuten zajmljujem Slamnigov veledomišljati grafijski model »naše« mediteranske psovke s eufemiziranom petoslovnicom, skraćenom: ehnti tschatschine Rogge obrćući je u njezin zapravo nepsovački a samo zadirkivački i zafrkantski slijed: ma Vam rogge tschatschine!

11 Američka lirika, antologija prepjeva (zajedno s A. Šoljanom), Zora, Zagreb, 1952.

12 Suvremena engleska poezija, antologija prepjeva (zajedno s A. Šoljanom), Lykos, Zagreb, 1956.

13 Suvremena nordijska poezija, antologija prepjeva (zajedno s A. Šoljanom), Veselin Masleša, Sarajevo 1961.

14 Evgenij Onegin, roman v stihah, Petrograd 1833.

15 Evgenije Onjegin, roman v stihah, Petrograd 1833.

16 Evgenij Onjegin, Mladost, Zagreb 1987.

17 Ustroj »onjeginske strofe« opisao je Ivan Slamnig stihometrijski precizno, bez ostatka: Riječ-dvije o prevođenju Evgenija Onjegina, Nav. izd., str. 205-7.

18 Bilo bi, svakako, kuriozno statistički popisati pa opisati kako s tim stoji uzduž i poprijeko prijèvoda – ne s navijačkih pobuda: koji naši koje vaše nadigraše? nego zbog utvrđivanja sistemskih suodnosa hrvatskih ili srpskih izraznih možnòstī s ruskim; u spomenutom je prijevodnom pogovoru Slamnig komplimentirao Paviću da mu je prijevod »daleko čitljiviji« od svih brojnih ranijih.

19 Nav. pogovor Riječ-dvije..., 207; isticanja su moja, K. P.