E-knjige

Nikola košćak: Šrajbenzi spiku?

Estetika žargonske hiperbole u »Kavicama Andreja Puplina« Dalibora Šimprage

Šimpragine Kavice Andreja Puplina prikazat ćemo ovdje prvenstveno kroz razmatranje uporabe žargonskih izraza u ovome tekstu, posebno hiperbole, figure karakteristične i za žargonski diskurs, i za Žendrin svjetonazor, i za Šimpragin stil u ovoj knjizi. Uporaba žargonskog leksika i frazeologije u Šimpraginim Kavicama Andreja Puplina nameće međutim pitanja koja su zanimljiva ne samo iz estetske nego i iz feminističke perspektive. Naime nekim stilskim obilježjima Kavica svakako bi se dobro moglo oprimjeriti neodrživost teza o inovativnoj uporabi jezika, odnosno figura kao ekskluzivno književnog fenomena, ali i oprimjeriti političku nekorektnost, naročito seksizam, koji se često povezuju sa slengom. Usto, s obzirom na to da ovaj tekst doista obiluje politički suspektnim izrazima, valjalo bi ispitati kako se on može obraniti od mogućih sumnji za seksističko prikazivanje žena. Od takvih sumnji naime nisu bili imuni ni drugi žargonizirani tekstovi objavljeni i prije i poslije Šimpraginog. Primjerice, kao što primjećuje Maša Kolanović, u mnogim ključnim tekstovima proze u trapericama „nerijetko [je] na snazi marginalizacija ženskih likova bilo da je strukturno riječ o njihovim pasivnim aktancijalnim ulogama bilo o njihovom semantičkom oblikovanju rodnim i kulturnim stereotipima, pri čemu nerijetko vrijedi (...) pravilo: što je izrazitija subverzivna praksa muških likova, to je jača pasivizacija ženskoga subjekta“ (2011: 282, usp. i 173, 226, 282-287). Optužbe za seksističko prikazivanje ženskih likova uputio je i Velimir Visković na račun Mraovićeva romana Konstantin Bogobojazni. Visković zaključuje svoju kritiku sudom da je piščev „odnos prema ženskim likovima sveden na razinu pornografske imaginativnosti“ te da je pisac čija je „ambicija bila govoriti o represiji nacionalno homogenizirana kolektiva nad individuama koje pripadaju manjini“ – „nehotice (...) i sam proveo rodno nasilje svodeći žene na pornografske kreature“ (2006: 68/69).52

Kao figura preuveličavanja, bilo u referencijalnom bilo u ekspresivnom aspektu, hiperbola je uglavnom neadekvatna za javne ili formalne tipove diskursa jer iskrivljuje „predmet“, predimenzionira emocije ili ih naprosto objelodanjuje u neprikladnim situacijama. U neformalnoj privatnoj komunikaciji, gdje govornik (i sugovornik) često „daje na volju“ svojim emocijama, hiperbola se rabi vrlo često, što se može ilustrirati učestalošću augmentativa u kolokvijalnom jeziku i žargonu, kao i mnogim frazeologiziranim hiperbolama kao što su navoditi mak na konac, reći kome što stotinu puta i sl. Usto ono što razlikuje vještog usmenog kazivača od prosječnog može biti i inventivnost u hiperboliziranju, pa je ono redovito prisutno i u kolokvijalnom i u žargonskom pripovijedanju, gdje se nerijetko pretjeruje bez prevelikih zamjerki recipijenta (koji iza hiperbole obično jasno vidi pravo stanje stvari) ili zbog nastojanja da se nadmaše očekivanja slušatelja priče. Hiperboliziranje u neformalnim tipovima diskursa dakle vrlo često ima važnu apelativnu funkciju – njome se nerijetko nastoji što efikasnije i čvršće zaplijeniti pozornost recipijenta, na što mogu podsjetiti i primjeri iz Balenovićevih Metastaza:

Prištavi kreten na kasi se usral od straha kad smo ušli. Nema se kaj bojat jer mu je njegova gnojava faca najbolja obrana. Ne bi ga taknul ni štapom. (2006: 56)

Jebeni ovisnici bi se htjeli igrat opasnih dečkih. Skupa nemaju trideset kila. (56)

Smrdljiva birtija zgleda ko zloćudna izraslina na neožbukanoj trokatnici. (62)

Zgleda ko da vrši fotosintezu. (78)

Sklonost hiperboliziranju u kolokvijalnom diskursu često je i predmet satire, kao primjerice u Dežulovićevu romanu Jebo sad hiljadu dinara, u kojem se propituje funkcija hiperbole u žanru svakodnevnih hvalisavih („lovačkih“) priča, ali i u usmenoj predaji koja perpetuira nacionalističke mitove. Spomenimo i to da Roger Fowler u svojemu tekstu Anti-language in Fiction nadleksikalizaciju u žargonima kvalificira kao hiperboličnu proliferaciju termina u stanovitim semantičkim poljima (seksualnost, žensko, nasilje itd.), koja identificira dominantne vrijednosti kakve kontrakulture.53 Hiperbola se u nekim formama, dakako, može shvatiti i kao svojevrstan estetski fenomen, a sudeći prema reakcijama kritike, inovativne ili rijetke hiperbole (često u formi metafore ili poredbe) jedan su od važnijih aspekata kvalitete Šimpraginih Kavica, pa i „unatoč“ tome što se ta figura u pravilu puni politički nekorektnim sadržajima.

Jedna je od razlika između Radakovićeva skaza Dobrodošli u plavi pakao i Šimpraginih Kavica, dvaju stilski vrlo sličnih tekstova i srodnih po tome što su im pripovjedači tzv. kvartovski frajeri, to da za razliku od Radakovićeva Bože Žendra nije prikazan ni kao nacionalist ni kao nasilnik. Njega bismo mogli odrediti kao poprilično politički nekorektnog lokalpatriota i kao relativno dobroćudnog šaljivdžiju. Evo nekoliko primjera benignijih Žendinih hiperbola koje potkrepljuju takav sud o Žendri, koji bi svojim humorom mogao izazvati simpatije čitatelja: „rastegnul kartu po stolu kaj da ide osvajati Afriku“ (2002: 10) „sam se dere ‚Mira, daj još jedan kapućino‘, valda ih je taj put popil tri kanistra“ (28); „poslje su mu lanac u auspuhu tražili“ (43); „njega moš poslat kroz minsko polje i još da ti cvijeće nabere, ne bu mu niš bilo“ (43); „Veli ona meni ‚Dražen jesi to ti‘. A ne, to sam fotku oblekel u uniformu pa je reklamno prešetavam.“ (49); „Vani šljiva, ono, dvanajsti mjesec, pingvini traže vizu za Bahame.“ (64); „kad se nekam ide s njima moš ufurat dinosaura u bus ak hoćeš“ (86); „a znaš i sam kak smo zgledali u onim smješnim jaknama i s ofarbanim pramenovima, ko Duran Duran iz Jadrtovca“ (87); „bil sam tak brz da sam bil gotov prekjučer“ (88); „i reko ma idem je pitat. Al ono, znaš kak to ide, okolo, ono, do Trga prek Šestina.“ (89); „jedno par puta su šusali z minobacačem, znaš kak je to kamenje letilo okolo, ono, sretan si ak dobiš geler u nogu a ne neku kamenčugu, geler te rani a ovo te odnese dvajs metri u komada sedam, zgledaš poslje ko igračka iz kinder jajeta prije neg kaj se sastavi.“ (112); „Ja si mislim, di si ti bil kad sam ja praksitene umakal u vino, jeboti, jel sam ih ko čušpajz, ti si još bil u izviđačima.“ (113) itd.

Za Žendru kao reprezentativnog kvartovskog frajera škvadra, muško prijateljstvo i kvart visoko su na ljestvici vrijednosti, ali i često iskazivan lokalpatriotizam, šovinizam spram „dođoša“ (7, 41) i podcjenjivački odnos spram svega što iz vlastite pozicioniranosti u centar (Zagreb) smatra provincijalnim. „Bosančerosi“, kako on kaže, često su mu na meti. Žendra svoj prezir, dakako, izražava hiperbolama:

Kak buš kurac bil zadovoljan ak se oženiš s dve banke i još te ona odvuče u pizdu materinu, tam, u Ferhatovac Donji. Ono, Donji je na hiljadu petsto metara nadmorske visine, a za Gornji trebaš flašu s kisikom jer je razređen zrak. (...) On je, kuiš, dođoš, ko Bosančerosi ovdi. (...) Kaj mu vredi kaje odrasel u velkom gradu, kaj kuži neke spike kad je tam druga vremenska zona. (...) I sam si dole bil, kaj, ono, brda, sunce izađe u dva popodne a zalazi poslje ručka. (40/41, bold N. K.)

Zagorce, odnosno ruralne kajkavce ili, njegovim riječima, „Jambreke“, Žendra također percipira s visine, rabeći, doduše, nešto konvencionalnije hiperbole: „pa sam opet nagazil na drek, kuiš, na Zagorce, ti su pak turbo glupi, jebomi pas, tam celi život loču one kiseliše i drkaju kurac“ (10). Ruralni kajkavci svako malo iskrsnu u njegovu pripovijedanju, redovito u negativnom svjetlu: „neki glupi Zagorec, Jambrek, mužek tam iz Nedelišća“ (10); „a ono, zove se Ščulec Martin, ne moraš više niš reć, već ti je jasno kakav je u glavi“ (10); „glupi Zagorec ne zna ni di mu je linija. Mislim, koja smo i mi vojska kad meni Zagorec vodi rat, kuiš“ (10/11). U posljednjoj priči dvojica zagorskih vojnika prikazani su evocirajući ne samo stereotipove o govornicima ruralne kajkavštine koji odgovaraju liku Dudeka iz Gruntovčana nego i krležijanske kajkavce iz Hrvatskoga boga Marsa i Balada Petrice Kerempuha. Zagorci su ovdje prikazani kao topovsko meso u tuđemu ratu, priglupi, submisivni, pretjerano nostalgični prema zavičaju i bračnoj postelji, neobrazovani i strašljivi: „E, bila ti jednom dva Zagorca gore s nama, kuiš, ono, rezervisti, a ne znaš koji je smješniji (...). Vugra i ja nudimo ih rakijom, a veli ovaj mali, a sve mu nos crven od Cehnerovog starog, veli ‚No-no, fala lepa gospon‘, čovječe, ko da je izišel iz Gruntovčana, ja dok nisam bil u ratu mislil sam da takvi likovi postoje sam na televiziji. (...) Ja ga pitam: ‚Kaj te jako strah?‘, a veli on: ‚Pa tak-tak‘, a sav se trese. Ja reko: ‚Pa kaj si se onda odazival na poziv, kaj se nisi mogel negdi sakrit?‘ A veli on: ‚Je, je, gospon, to si i ja sad razmišlam, al ko je znal. Još je meni moj Rožika rekla: Iva, nemoj u rat iti, tebe buju u prve redove deli. I vite da je bilo tak.‘“ (112). Po ovakvom načinu reprezentiranja odnosa kvartovskog frajera spram ostalih kajkavaca Kavice Andreja Puplina srodne su nekim drugim tekstovima suvremene žargonske proze, u kojima je stereotipija o ruralnim kajkavcima važan element svjetonazora zagrebačkog frajera koji svoj jezik, premda po mnogim obilježjima kajkavski, oštro razlikuje od uopćenoga jezika i svjetonazora drugih kajkavaca.54

Žendra je sklon i brojnim omalovažavajućim pseudolingvističkim primjedbama o drugima i drukčijima, pri čemu se također često služi hiperbolama:

Đedo ti nama na pult onaj Jozo kaj šljaka prek Student-servisa, ono, prek veze, kurac, sam se prešetava po firmi. Mislim, zemlja porjekla: Žepče, SAP Bosna i Hercegovina. (...) seljak, nemre si naglasak skinut pa da govori Morzeovom abecedom, ono, dugi-kratki-dugi, ko onaj z antenama: čk-čk-tutn. Niš, mi tam škvadra nekaj pričamo, kaja znam, i velim ja kak nisam glasal za nikog, ono, zadnji put. A veli on meni: ‚Hrvatski se ne kaže glasati nego glasovati‘. Velim ja njemu kaj sereš, ti si kurac Bosanac, nisi kompetentan za jezična pitanja. (...) E, i još on meni veli: ‚Nisam ja Bosanac neg Hrvat iz Srednje Bosne‘. Ma reko ti si za mene Bosanac pa da i domovnicu istetoviraš na čelo. (...) Jeboti, dok je ovdi bila Austrija oni su tam još disali na škrge, u tom njegovom Žepču, ono, još se nisu bili dogovorili buju bili katolici il muslići. (25/26, bold N. K.)

Percepcija prestiža zagrebačke „spike“ kod Žendre osobito dolazi do izražaja u priči Prnja u Zagrebu, u kojoj pripovijeda o slučajnom susretu s prijateljem koji je za vrijeme rata otišao u Prijedor s djevojkom:

Reko, Prnja, di si u pičku materinu, jebote, deset godina te nema i onda idem popit kavu u zadnju rupu i naletim na tebe. E, čovječe, velim ti, koja slučajnost. Veli on, ma evo došao sam malo u Zagreb da sredim neke papire, a sve onak nekak zavlači, ekavski. (...) I udri po gorkim pelinkovcima, ono, posukamo jedno tri-četri za početak, i tu ti Prnja meni počne čatpri, ono, otvoril je srce. I ono, preokrenul na zagrebačku spiku čim je malo popil, ko da nikad nije ni odlazil. (91-93)

Žendra često i ironično imitira tuđe iskaze na drugim jezicima, što je još jedan simptom njegove sklonosti diskriminaciji drugih i drukčijih. Šimpraga te dijelove Žendrina kazivanja označava kurzivom i znakovima naglaska. Uglavnom je riječ o citiranju govornika štokavskih i kajkavskih dijalekata: „Stalno kenja ‚Rókaju po Županji‘ a pet godina nije mrdnula guzicu iz Zagreba.“ (7); „Kuiš, ono, debela, antipatična, bradata, fura onaj karirani ceker, na točkíće.“ (16); „Ko kaj veli onaj Zagorec kaj je bil dole z menom u gardi, ovak, tu se primi za sisu i veli: ‚Tu me pêče‘.“ (23); „To ti je ona pisala poruku nekom Bruni da nemre doć popodne jer da mora nekaj, kajaznam. A mene, jeboti, kak veli onaj Zagorec kaje bil z menom u gardi: ‚Mam me tu presèklo‘.“ (65); „Nema tu hljeba, kompa moj.“ (24); „Reko nemoj me jebat, kolko je pedesdva minus tri. A veli on, ‚Nemoj drug dežúrni, nešto me danas bolji glava‘.“ (27); „Veli Slavčo: ‚Ibrahimi, šta se smeješ!‘, a Šips: ‚Ne se smejem, drug porùčnik‘.“ (57) Zanimljiv je i njegov komentar prijateljeve promjene naglaska pod utjecajem govora nove djevojke, podrijetlom iz Prijedora, koji implicitno ilustrira koliko drži do prestiža slenga unutar vlastite (bivše) škvadre: „Ma i ova ga je zmotala na foru, sjećaš se kad sam skužil kakva je pa otkazal narudžbu, Prnja je uletil drugi dan, odmah je promjenil naglasak. Ono, počela padat kiša, a veli Prnja: ‚Hajdemo ù zgradu‘, i te spike, ono, ko u radio-drami. Kak je rekel Igor: ‚Prnja, Gramatika s primjerima‘.“ (40) Dodatnu težinu na „grijeh“ iznevjeravanja jezika škvadre od strane jednoga njezinoga člana stavlja i to što je to učinjeno pod utjecajem žene, a sam se jezik stigmatizira i zato što asocira na artificijelan standardnojezični diskurs radio-drame. Taj segment Žendrinina kazivanja ilustrira dakle ne samo njegov stav spram žargona i kvartovske škvadre nego i njegov seksizam, ksenofobiju i antiintelektualizam. Antiintelektualististički stav demonstrira i iskazima poput sljedećeg: „E, al frajer je fakat ta spika. Kuiš, ono, sakači s dolčevitom, studiramo nekaj fino, motamo komade iz Fanatika i Đure. Ono, intelektuala. Daj u pičku materinu, pa nemreš mi to.“ (26)

U svojoj kritici Kavica Andreja Puplina Zoran Ferić piše da je „jedno od glavnih obilježja ovoga diskursa upravo odnos prema seksu kao najvećoj životnoj vrijednosti prema kojoj se onda mjere sve druge vrijednosti i fascinacije“ (2002: 15). Sam Žendra eksplicitno potvrđuje tu tvrdnju: „i sad ti njoj objasni... da je ševa smisao života“ (22); „je, trofej sam si nataknul, treći junf, al opet“ (22) itd. Seksizam i mačizam njegova diskursa također se može ilustrirati brojnim hiperbolama: „Meni se dizal otkad znam za sebe, bez prekida.“ (20); „skaral bi je ko Hektor“ (20) itd. Uz uvredljive žargonizme za ženu i spolni odnos (pička, karaljka, polovnjača, dronfulja, kuraba; prasnuti, potrošiti, žnjariti, štuljiti, špranjiti), koji se također mogu smatrati hiperboličnima, Žendra često rabi i pejorativne hiperbole u opisima ženskih likova. Slično prethodnim primjerima, i ta se hiperboliziranja (katkad metaforička ili poredbena), unatoč svojoj nekorektnosti, doimaju inventivnim i kreativnim:

faca ko kopačka, pa ne bi ja to karal da moram za goli život (13)

Mislim, kuiš, fakat je glupa, al bar se htjela karat, jebi ga. Kak veli Zec: ak bum je karal u glavu bar znam da ima dost skladišnog prostora. (31)

Čovječe, Prnja ti je ekološki jebač, ševi sam pičke za otpad. (39)

Sjećaš se one Renate iz Prečkog kaj sam je trošil tam u onoj vodostanici? Ma one, čovječe, kaj sam je zbaril u Pongri Futaču ispred nosa, no, one kaje imala muf ko nacionalni park, jeboti, seamdest hektara, i one velke sise? E, s njom ti se Prnja nekak spanđal dok mene nije bilo – a mene je bolil kurac, ja sam se izguštiral, kuiš – pa mu je bil neugodnjak reć da troši moje smeće. (39, bold N. K.)

jest da mu žena zgleda ko hobotnica al njemu je dobra (43)

Na njoj vidiš da je kuraba još dok je iza ugla, ono, dok je još ni ne skužiš. (48)

Ono, kad sam išel u tekstilnu, tam pički na izvoz, ono, na vagone, sam biraš, ko u onom švapskom katalogu kaj ima petsto stranica. (61)

ono, treba u grudnjaku i hlačama, pevaljka, ispale joj dlake ovak tu na butine, Brena je časna sestra za nju. (74)

neka Ružica, ono, iz nekog sela iznad Sesveta, jeboti, a viš da troši frajere na najjače, guta šesnajst na otvorenoj, dvajs u gradu, kaj da ti pričam, pička terminator. (75/76)

Ono, ja sam falabogu znal da se Suzi troši ko, ono, ko kutija pljuga na tulumu (84)

Zanimljivo je da semantička polja s kojima se u tim hiperbolama povezuju žene posredno ilustriraju i sociokulturalni horizont jednoga svjetonazorskog tipa – horizont koji čine popularna kultura (Brena, Terminator), nogomet, automobili, otpad, opijati itd. – u koji tek povremeno proviruju pojmovi institucionalizirane ili visoke kulture kao što „nacionalni park“ ili „Hektor“, ali i onda samo da bi se, smještajući se u mačističko-seksistički kontekst, ironizirali, što je u skladu s već uočenim Žendrinim antiintelektualističkim stavovima.

Povremeno se ipak i kod Žendre pojavljuju romantični impulsi, kao u priči Smisao života, gdje nailazimo na zanimljiv hibrid seksističkoga i romantičnoga diskursa. Usto sljedeći ulomak dobro ilustrira i Žendrinu stilističku kompetenciju. Na „domaćem“, žargonskom, „terenu“ dostupan mu je širok izbor leksika u vezi sa ženama i seksom; nastojeći međutim izraziti vlastite težnje skladnijim odnosima s osobama drugog spola, on pribjegava otrcanim romantičnim frazama, pa i hiperbolama:

Al kad malo bolje pogledaš, sve je za kurac. (...) Veli mi Bero, kaj njaške, imaš sve. A kaj, imam šljaku, love kolko-tolko, tu i tam neku pičku, imam di spavat i kaj jest. Al kurac, nemreš tak razmišljat. Kompa, nemreš mi tak razmišljat. Kuiš. Nije to to. Jeboti, i da se oženim, znam da bi mi žena dopizdila za tri mjeseca, uvjek ista rupa, pa da je i Klaudija Šifer. (...) Bil bum zaljubljen do prve karačine, a kad dobim ono kaj sam tražil prošel bu me gušt. Kuiš. Viš kak je bilo i s Vedranom: mislil sam na početku da je moja držal bi je ko kap vode na dlanu, ovak, pa kurac. Znaš i sam koja je pilana na kraju ispala. Kuiš. Ono, dok je nisam prasnul, romantika, držanje za ruke, a poslje, kad su krenule spike, pa nemreš mi to. (...) Ja bih radije neku skromnu curu, onak, da je zgodna, i da nema neke, ono, bolesne prohtjeve, ko Vedrana. Il ko ove karaljke, kuiš, ove polovnjače kaj ih trošim. Ma sve je to za kurac. Znaš i sam, sve si misliš evo ova je prava a na kraju niš, drek.“ (21-23, bold N. K.)

Naravno, za većinu današnjih čitatelja podrazumijeva se da Žendrini stavovi (pa tako i oni formulirani opisanim hiperbolama) nisu i autorski. No, kada su još izlazile u časopisima, bez okvira fiktivnoga autora i bez Šimpragina potpisa, Kavice su se uvelike poigravale pozicioniranjem čitatelja. Premda je svjetonazor Žendre u tolikoj mjeri diskriminacijski da bi bilo teško zamisliti čitatelja koji bi se zabunio identificirajući se s njime (donekle se empatijski može pristupiti tek možda njegovim povremeno iskazivanim idealima prijateljstva i romantične ljubavi, preziranju licemjerja, njegovoj grižnji savjesti zbog paljenja kuća na fronti i osjećaju egzistencijalnog straha), čitatelj je s jedne strane dobivao politički i etički dubiozan svjetonazor, a s druge intrigantno kazivačko-retoričko umijeće. Svakako, valja držati na umu da su Kavice objavljivane u kulturnim časopisima čiji je profil garantirao da objavljivanje tih tekstova nitko neće shvatiti kao propagiranje seksizma i ksenofobije, pa čak ni onaj čitatelj koji bi mogao pomisliti da je riječ o autentičnim pričama. U potonje bi se možda mogao ubrojiti Zoran Ferić, koji se u trenutku pisanja svoje kritike šaljivo čudi Puplinovome neobičnome pseudonimu Dalibor Šimpraga, napominjući da je on „naime, vjerovao da Andrej Puplin zaista postoji“ (2002: 14). Premda Jagna Pogačnik ustvrđuje da za vrijeme objavljivanja Kavica u časopisima Godine i Godine nove „[u]opće nije bila neka tajna da se u tom slučaju, u korist Puplina, autorstva odrekao Dalibor Šimpraga“ (2006: 315), za mnoge književne autsajdere to ipak nije bio slučaj. Moguća dezorijentacija čitatelja mogla je biti umanjena tek kada su Kavice napokon objavljene kod uglednoga nakladnika Durieux, u knjizi s potpisom stvarne osobe.

Mnoge kritike Kavica visoko vrednuju upravo njihov stil i humor, a neke od njih barem implicitno upućuju upravo na hiperbole kao jedan od glavnih pozitivnih aspekata ovoga teksta, katkad ih i direktnije povezujući s njegovom literarnošću. O njihovu humoru posebno afirmativno piše Zoran Ferić, dovodeći ga u vezu sa Žendrinom političkom nekorektnošću i utemeljujući svoj sud na zanimljivoj tezi o povezanosti književne vrijednosti i nekorektnosti:

U povodu ovih tekstova, a sada i knjige, nerijetko se spominje politička korektnost, odnosno nedostatak političke korektnosti. Stvarno, takve korektnosti u ovome romanu nema i hvala bogu da je nema. Ovo je vrlo duhovit tekst i njegova komika proizlazi iz ruganja, a gdje postoji kvalitetno ruganje, ne može biti korektnosti. Pretjerana korektnost dokida humor. Likovi i pripovjedač rugaju se Srbima, ženama, ustašama, Zagorcima, Bosancima, invalidima, ali u krajnjoj konsekvenci, svima nama. Opće je, naime, poznato da dobre knjige ne proizlaze ni iz kakve korektnosti, osim one prema literaturi, a Dalibor Šimpraga napisao je jednu od takvih knjiga. (2002: 16)

Rade Jarak pozitivno vrednuje i stil i humor Kavica (iako je skeptičan spram vrijednosti njihova „sadržaja“: „humoreska je na razini sadržaja ponešto plitka“). Valja zapaziti da se u Jarkovoj kritici afirmativno između ostaloga govori i o „pretjerivanju“ koje je „obogatilo književnost“, što nije teško povezati s hiperboličnošću:

[I]znenađuje kompaktnošću i za devedesete nesvakidašnjim stilskim naporom (...). [D]vije su izvrsne osobine knjige: odličan sleng i solidno ukomponirana cjelina (...). To je reprezentativna urbana proza: Žendrin je govor uvjerljiv, životan, pun humora i ironije. Meni je posebno draga jer prilazi stvarnosti iz originalnog rakursa i stvari slaže na vrlo humoristički i stilistički način. (...) Kavice su naime divan primjer da se pobije teza po kojoj takozvana stvarnosna proza nije stilska proza. Uporaba urbanoga slenga ukazuje na nedostatak pravog sadržaja (...). Knjiga je to koja je dalekosežno obogatila našu književnost i razbila krutu stvarnosnu predrasudu — jer su sočni sleng i razne vrste mitologiziranja i pretjerivanja tako različiti od prevladavajućega novinarskog stila.55

Drinka Jajac pak piše da je Žendrin stil „vulgaran, grub, prostački, ali i duhovit, svjež zamislima i iznenađujućim obratima u mišljenju“, a potom oprimjerujući „vulgarnost, drukčijost i duhovitost“ njegova humora izdvaja pet citata od kojih čak četiri sadrže hiperbole (42-43). Sličan sud, dodajući čak i ocjenu o suptilnim aspektima Žendrina diskursa, izriče i Nikolina Mesić (koja međutim smatra da je tekst prenatrpan žargonizmima): „Unatoč svoj toj isforsiranosti i napasnosti, Žendra na nekim mjestima uspijeva iznenaditi, iznevjeriti očekivanje i biti duhovit. Premda vulgaran, izrečen s namjerom da ponizi, njegov je humor mjestimice začinjen i finim sarkazmom“, a potom slijedi niz od četiri ilustracije spomenutoga među kojima tri sadrže i hiperbolu (Mesić 45-46).

Budući da na (literarnu) kvalitetu Šimpraginih/Žendrinih hiperbola, barem implicitno, upućuje znatan dio kritika Šimpragine knjige, zanimljivo je primijetiti da se ta kvaliteta dobrim dijelom dodijeljuje onim segmentima teksta koji čitatelja mogu staviti u nelagodnu poziciju u kojoj duhovitim smatra ono što svjetonazorski ne može prihvatiti. Na taj način Kavice Andreja Puplina demonstriraju da žargonske hiperbole koje bismo u kakvome zbiljskom kontekstu, primjerice svjedočeći kakvoj stvarnoj kvartovskoj „kavici“, mogli osuditi (ili se osjetiti osobno pogođeni njima), u sigurnosti čitačke fotelje sasvim lako možemo doživjeti kao izvanredne primjere literarnosti, jezične kreativnosti i sl. Bi li čitatelja trebalo brinuti ako smatra ovakve figure zabavnima, ako im se iskreno nasmije, ili im je čak sklon pripisati stanovitu literarnu vrijednost? Bi li to značilo i prihvaćanje savezništva sa Šimpraginim pripovjedačem? Nakon prepoznavanja građanskog imena autora koji se krije iza Kavica koje su prvotno objavljivane pod pseudonimom, i tako neupućenima mogle sugerirati da je riječ o propagiranju seksizma i sličnog u domaćim književnim časopisima, potencijalno opasnu ambivalentnu poziciju čitatelja još je više olakšala kompozicija Šimpragine knjige u kojoj su prethodno posebno objavljivane priče objedinjene, i to uz signifikantan poredak. Naime s obzirom na već opisano „forsiranje“ mačističkoga diskursa, zanimljivo je da u posljednjim pričama knjige Kavica (odnosno pred kraj romana) Šimpraga uvodi i motive svojevrsnoga „papučarenja“, i to ne samo pojedinih likova iz Žendine škvadre nego i samoga Žendre, i tako izlaže kvartovske frajere snažnoj ironizaciji. Nakon mnogih burnih erotskih avantura u kojima „mužjački“ dominira Žendra završava s prilično agresivnom djevojkom. U prikazivanju ovoga odnosa, u kojemu sad više ne zauzima suviše mačističku poziciju, on ponovo pribjegava hiperboli. No ona ovaj put nema seksističko-mačističku agendu, već je iskazivač rabi ponajprije da bi iskazao vlastitu slabost, čak svojevrsnu simboličku kastriranost:

Ono, kad nije kod mene zove svako pola sata da provjeri di sam, čovječe, i još sam si bedak razmišljal da si ubodem mobač, al mislim si bil bum dostupan od nula do dvajščetri, kuiš, ne bi mogel zraka uhvatit da se jebem. I misliš da mi ga nije ona kupila? (...) Sve si mislim od sad nadalje bu mi antenu priheftala, ko kaj onim lešinarima na Cresu na nogu zakače neki čip pa ih prate na daljinski. (...) Ova navalila na vrata, ono, pol dva u noći, lupa, udara sa šakama, ziher je razbudila pet katova, ono, svi su mi jebali mater, nemreš ni otvorit vrata, bu ih razvalila, a opet ak skuži da je neka pička bila kod mene, rebra bu mi polomila. I niš, ja otvorim (...). I šora me, čovječe, podajgle, viš ove podljeve, to mi je još od onda, kaj misliš zakaj nosim šulju z dugim rukavima a vani plus pedest? (100, bold N.K.)

Iz takvoga kompozicijskoga postupka – stavljanja na „začelje“ romana motiva Žendrina straha pred djevojkom – nedvojbeno se može iščitati autorska ironija, tj. distanca spram protagonista i svjetonazora koji on reprezentira. Sumnje u seksistički prikaz žena u Kavicama lako se dakle mogu otkloniti upućivanjem na ironizaciju Žendrinog seksizma potkraj romana, iako to, dakako, ne rješava mnogo zamršeniji problem etičnosti reagiranja smijehom na opisivane brutalnosti Žendrinog/Šimpraginog diskursa.

U istoj je funkciji distanciranja strategija završavanja Žendrinoga pripovijedanja pričom u kojoj on prepričava zgode iz svojega boravka na fronti, o čemu govori i sam autor:

Imao sam ideju igrati se dalje (...). Ali, znao sam kako želim završiti, s pričom o paljenju kuća koja cijeloj knjizi daje malo drugačiju dimenziju. Naime, knjiga protiče u laganom tonu, seksu i tulumima, a na kraju dolazi priča o tome kako su palili kuće u zaleđu Dubrovnika, a palili su, kako kaže lik, po redu, iz zabave – „srpska, hrvatska, nije u pitanju“.56

U svojemu posljednjem dijelu Šimpragine Kavice tako najizrazitije ulaze u implicitni polemički dijalog s onim suvremenim tipovima diskursa u kojima se djelovanje hrvatske vojske u ratu u prvoj polovici 90-ih idealizira i kojima se u najmanju ruku minoriziraju etički upitni postupci njihovih pripadnika, pa i ratni zločini. (U sličan dijalog u suvremenoj hrvatskoj prozi ulaze i Cvetnićev Kratki izlet, Pavičićev roman Ovce od gipsa, Tomićeva priča Pomoću trikova, Kulenovićev roman Jeleni na kiši, Pongrašićeva Baba itd.)

Kao što je ovo čitanje nastojalo pokazati, knjiga Kavice Andreja Puplina svakako se ne može optužiti za propagiranje seksizma ili za izazivanje simpatija spram šovinističkih stavova, već ona prije svega upućuje na ambivalentnosti žargonskog diskursa, njegove pozitivne i negativne aspekte, kao i na kreativne i kritičke potencijale njegovih stilizacija.

Bilješke

52 Sasvim drukčije čitanje, koje na svojevrstan način oslobađa pisca od optužbi za seksizam, nudi Teofil Pančić, koji Mraovićevo erotiziranje diskursa ocijenjuje kao svojevrstan eskapizam: nasuprot „surove hladnoće Spoljnog Sveta i njegove ‚političke‘ nadrkanosti (...) besomučno erotiziranje vlastite egzistencije (...) preostaje jedino preostalo pouzdano utočište Nežnosti i Topline, emergency exit za očuvanje Ljudskosti“ (2007: 37). Tome bi se mogla dodati i primjedba da glavni lik Mraovićeva romana također, slično Žendri, u jednom dijelu romana „dopada šaka“ jednoj iznimno jakoj i samouvjerenoj ženi, kao i to da njegov diskurs, premda obiluje „slobodnijim“ i agresivnijim izrazima za seks i spolne organe (jebati, pojebati, ševiti, prcati, kresnuti, zveknuti, kurac, karina, kuraber, kar, pička, pičkica, pica, guza, dupe, cice itd.) ipak ne karakterizira uvredljiv leksik koji bi se odnosio na ženske likove, odnosno osobe. Usto, kako sugerira Pančić, podnaslov Manjinski roman mogao bi se tumačiti ne samo u dosluhu s pojmom manjine kao oznake pridane od strane Drugog nego i kao „manjinsko osećanje života“, „dislociranost“, koja nije samo u vezi s manjinskom etničkom pripadnošću. Moglo bi se kazati da je Konstantin u tome romanu prikazan kao pripadnik koliko „donžuanovske“ toliko i etničke manjine, a možda čak i više prve nego druge. U svakom slučaju, erotizam i urbanost svakako su odlučnije za njegov identitet nego pripadnost manjinskome ethnosu, što uostalom nije nešto na čemu on sam inzistira, već nešto što mu se „lijepi kao etiketa“ od strane većine. Takav identitet posreduje se ponajprije Konstantinovim visoko individualiziranim – u tome smislu da se temelji na verbalnoj inovativnosti i spretnosti koje i priliče donžuanovskome svjetonazoru – hibridnim diskursom čije su ponajvažnije sastavnice urbani žargon i parodijsko-visokoparni erotski diskurs.

53 „[T]his hyperbolic proliferation of terms identifies the dominant values of the counter-culture, the obsessive semantic fields within which the deviant group thinks and works.“ (Fowler 1981: 147/148)

54 Primjerice, u Radakovićevoj priči Živinsko gospodarstvo – alegorijskoj basni o suvremenome hrvatskom društvu, ali i totalitarizmu uopće, snažno intertekstualno povezanoj s Orwellovom Životinjskom farmom i Krležnim Baladama Petrice Kerempuha – pripovjedač je gradski mačak, „purger“ koji se stjecajem okolnosti našao na selu, gdje svjedoči revoluciji na životinjskoj farmi. Mačak, prikazan uglavnom pozitivno, nekoliko puta ističe ili implicira vlastitu jezičnu i svjetonazorsku razliku spram ostalih životinja koje govore ruralnom kajkavštinom i koje pretežno naginju gluposti i slijepoj povodljivosti spram vlasti.

U jednome drugom Radakovićevu skazu, Šlatanju iz zbirke Porno, pripovjedač rabi žargonsku (đačku) zagrebačku kajkavštinu. U priči se tematizira specifičan obrazac socijaliziranja (pret)pubertetskih dječaka koji funkcionira kroz procese uključivanja i isključivanja iz razredne škvadre. Potonja se uspostavlja prvenstveno u razlici spram ženskoga dijela razreda, čije pripadnice dječacima služe kao „medij“ potvrđivanja muškosti (otvoreno manifestiranje seksualnih poriva, odvažnost, agresivnost), ali koje se uključuju i u širu zajednicu „plemena“ („naše cure“), te na „timskome duhu“ koji se realizira kroz „nogač“ i druge aktivnosti. Iz škvadre je međutim isključen „nezainteresirani“ Ivica, koji se krsti kvalifikacijom „debil iz Zagorja“. Njegovo se ponašanje u školskoj klupi naziva „čmrljenjem“, njegovo znanje i sposobnosti učenja prikazuju se hiperbolički („mislim da on još nezna ni pisat, a kamo da bi znal koji je glav[n]i grad Mongolije“), zamjera mu se i to što je posve neupućen u pop-kulturu, a njegov ruralni govor kod škvadre uzrokuje „upišavanje“ („Jedan put ga je mali Tomica pital jel on kad čul za Bitlse, a Ivica je samo rekel: ‚Nate mene zajebavati‘, pa smo se svi upišali.“). Specifičan jezik, urbanost, sklonost pop-kulturi i „muškost“ ovdje su, dakle, prikazani kao odlučni faktori za ulazak u razrednu „ekipu“ urbanih dečki.

U Perišićevoj priči Zero na tulumu u anegdoti glavnoga lika jedan se od ratnih drugova ironičnom imitacijom njegova jezika karakterizira kao „zadni Zagorec“: „Poslje, kad se Crnac za metar dana vratio iz bolnice, velimo mu mi, tebe smo čekali da daš ime tenku. I damo mu farbu, i piši. ‚Kaj, kurac?, kaže Crnac, ‚kakvo mu ime bum dal?‘ Ono, taj je govorio ko zadni Zagorec.“ (1999: 13/14)

U Kulenovićevim Jelenima na kiši na mnogo su mjesta prisutni motivi percepcije drugih („Šipci“ /125/, „muslići“ /136, 188/, „Srbeki“ /188/), kao i njihova jezika od strane kvartovskoga frajera (npr. jezična stereotipija o Hercegovcima /92/; o drugim jezicima /122/). Jezik ruralnih kajkavaca, međutim, ovdje komentira jedan Dalmatinac, za kojega je govor Prigorca zapravo svojevrstan „neispravan jezik“, iako i sam govori dijalektom (što može implicirati da svoj govor percipira „bližim“ legitimnom jeziku): „Jebate, vi’š da ni ne znadeju di smo – dodao je Dragonožac. / – Ne znaju, jebate pas zagorski. Ča ni govorit’ ne znate? – razbudio se Šime. / – Prigorac sam, tim se dičim. Kaj, o’te spat. Bu zjutri fajta – zaključio je Dragonožac.“ (75)

Podudarno percipiranje ruralne kajkavštine od strane zagrebačkoga frajera i urbanoga Splićanina povezano je s važnošću opreke urbano/ruralno u hrvatskoj sociolingvističkoj situaciji, odnosno u identifikaciji hrvatskih govornika, kako upućuje Ivo Žanić u knjizi Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?: „[V]arijetet sam za sebe nije kriterij uspostave solidarnosti ili socijalnih veza, (...) tu funkciju ima nešto drugo, izvanjezično, a to je vrijednosno-kulturna relacija urbano – ruralno, regionalno neutralna, odnosno ravnodušna prema relaciji Sjever – Jug. Iako jezično bitno drugačiji, urbani nekajkavski govornik biva urbanom (polu)kajkavskom Centru socijalno i iskustveno srodnijim i bližim negoli kajkavski govornik koji je jezično srodan i teritorijalno bliz, ali neurban, dakle sociokulturno stran. (...) [N]a djelu nije dvočlan, nego četveročlan sustav odnosa, ne monopolski Sjever i Jug kao homogene kategorije Drugog, nego dva Sjevera i dva Juga, to jest (...) polazne [su] kategorije rascijepljene na urbanu i ruralnu sastavnicu, te (...) unutar takva četverokuta uspostavljaju dinamične korelacije. Jedna je što je nezagrebačkim kajkavcima i svim Južnjacima zajednički nazivnik prepoznavanje Zagreba kao izvora jezične dominacije, a druga što je Zagrepčanima i urbanim Južnjacima zajedničko sociokulturno negativno vrednovanje nezagrebačkih kajkavaca.“ (2009: 125/126)

Dijakronija prikaza ruralnih kajkavaca i njihova jezika u hrvatskoj književnosti, ali i u drugim područjima kulture mogla bi biti zanimljivom temom istraživanja, kojemu bi mogla pridonijeti i kritičko-kontekstualistički orijentirana stilistika. Takva bi studija mogla obuhvatiti i pitanje reprezentacije govora ruralnih kajkavaca u Šenoinoj Seljačkoj buni, u Kovačićevu romanu U registraturi („kajkavci koji ne govore kajkavski“; funkcije i ideološki aspekti sporadičnih i često kurzivom ili navodnicima označenih uklapanja kajkavizama u govor pripovjedača), u opusu K. Š. Gjalskoga, M. Krleže (Balade Petrice Kerempuha; kako se reprezentira svjetonazor i jezik kajkavskih vojnika u Hrvatskome bogu Marsu: kajkavski jezik i kajkavizmi u diskursu pripovjedača, odnosno u zonama junaka i slobodnome neupravnome prenošenju), S. Kolara (ponovno kajkavizmi u diskursu pripovjedača, povremeno označavanje kurzivom) i dr.

55 http://www.matica.hr/vijenac/vij211.nsf/AllWebDocs/Kakosam

56 http://www.nacional.hr/clanak/13015/knjizevni-hit-o-frajerima-s-tresnjevke