E-biblioteka

Branko Vuletić: Stilistika govora

Eliptičnost/slikovitost/prostornost/govornost/poetičnost

O bezglagolskoj rečenici u pjesništvu Jure Kaštelana

Umjetnost riječi XLII (1998), 2, str. 101–124, Zagreb, travanj–lipanj.

1.

Statistička obrada rječnika svakodnevnog govora pokazuje da je u 866 najčešćih riječi 7,69% imenica i 29,19% glagola.1 U Kaštelanovu pjesništvu u 823 najčešće riječi 28,98% je imenica, a 18,05% glagola. Ovaj se odnos tek malo mijenja ako se uzme u obzir cjelokupni obrađeni korpus Kaštelanova pjesništva: imenica je tada 32,73%, a glagola 19,80%.2 Dakle, svaka je treća riječ u pjesništvu Jure Kaštelana imenica, a tek svaka peta glagol; naprotiv, u 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora svaka je trinaesta riječ imenica, a svaka treća glagol. Može se pretpostaviti da je u cjelokupnom rječniku svakodnevnog govora broj imenica obrnuto proporcionalan njihovoj učestalosti, tj. da je među riječima s niskom učestalošću veliki broj imenica. Ipak, realno je pretpostaviti da 866 najčešćih riječi svakodnevnog govora vjerno odražavaju odnose između pojedinih vrsta riječi u cjelokupnom korpusu, jer tome u prilog govori i činjenica proizašla iz brojnih statističkih obrada jezičnih podataka da 1000 najčešćih riječi predstavljaju 85% ukupnog broja riječi bilo kojeg korpusa.3 Uz glagole je vezana još jedna osobitost koja se odnosi na ukupni obrađeni korpus svakodnevnog govora i Kaštelanova pjesništva: učestalost pomoćnog glagola biti u Kaštelanovu je pjesništvu dvostruko manja od njegove učestalosti u rječniku svakodnevnog govora. U ukupno obrađenom rječniku svakodnevnog govora od 114.717 riječi 11.091 put javlja se glagol biti, što u postocima iznosi 9,67%; u Kaštelanovu pjesništvu od ukupno 23.214 riječi ima 1159 oblika glagola bili, odnosno u postocima 4,99%. Dominacija imenica nad glagolima i bitno smanjena učestalost pomoćnog glagola bili upućuje na to da bi eliptična (bezglagolska) rečenica mogla biti ključna sintaktička odrednica Kaštelanova pjesništva.

2.

I doista, jedan je od veoma čestih stilskih postupaka u Kaštelanovom pjesništvu bezglagolska rečenica. Bezglagolska rečenica nije nepotpuna, nedovršena rečenica; ona zvuči cjelovito, jer je govorno cjelovita, a istovremeno je i ljepša, snažnija i bogatija negoli leksički cjelovita, glagolska rečenica. Eliminiranjem glagola obično se eliminira izraz trajanja, protoka vremena, pa se bezglagolska rečenica prima kao slika, a ne kao linearno razvedena rečenica, čija je jedina dimenzija vrijeme. Eliptični se izraz tako bitno odvaja od jezičnog znaka kako ga je definirao Ferdinand de Saussure.4 Naime, kao jedan od principa jezičnog znaka Saussure je odredio linearnost: jezični znak ima samo jednu dimenziju – vrijeme. Slika je plošni znak; a bezglagolska rečenica svoju slikovitost, višedimenzionalnost, prostornost pokazuje prije svega svojim govornim ostvarenjem. Već samo ovako shvaćenim potiranjem vremenskog tijeka linearnosti – jednodimenzionalnosti ovaj se stilistički postupak približava pjesničkom: njegova slikovitost, nelinearnost, upućuje na osnovne oblike pjesničkog stvaranja. Jer bezglagolska rečenica nije tek slika: ona je angažirana slika, slika nabijena emocijom.

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi
kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.
Koliko rijeka i slapova.
[...]
Bijela stada i lađe na pučini
i zuj pčelinjaka i ulje maslinika.

(Pjesme o mojoj zemlji, 1, 3)5

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda.

(Tifusari, 5)

Ni jedan jablan tako visok, tako ponosan, čitak.

(Konjic bez konjika, 1)

Eliptičnim rečenicama mogu se nazvati i one u kojima se javljaju glagoli, ali tek u službi tvorbe atributnih rečenica. U primjeru koji slijedi svi se glagoli nalaze u atributnim rečenicama, a čitavi je ustroj navedenih stihova eliptičan.

Oči okrenute nebesima. Zjenice bez sjaja
koji dolazi u njih, bez svjetla koje iz njih svijetli.
Prozori u koje ne ulijeću ptice, tmina iz koje
ne izlijeću slijepi miševi. Mrak paučine, groba i
gnjilih voda.
Dvije velike lađe na pučini, jedna svjetlosti
i jedna crna.
Dvije mrlje zemlje i neba.
Noć u kojoj jecaji postaju zvijezde.

(Zvjezdana noć)

U Kaštelanovu se pjesništvu mogu naći i duži bezglagolski odlomci.

I svuda kuda dani
četiri gola zida
i svuda kuda noći
četiri gola zida
i noći i dani
četiri gola zida.

(Lanci na rukama)

Čitava pjesma može biti eliptična. U sljedećem primjeru privid glagolske rečenice daju atributne rečenice, ali je u biti čitava pjesma/rečenica eliptična.

Slovo sna koje se svijetli
i samo sebe obasjava
i ugasi se u zvijezdama
u zlatnom suncu
i u smrti
i sja za sebe svojim sjajem
i rasprsne se obasjanjem
u sjajnosti i svome mraku
u svjetlosnu sunčanu raku.

(Krijesnica)

Infinitiv je specifična kategorija eliptičnog izraza. Kaštelan ima i cijelu pjesmu napisanu u infinitivu. Zapravo izgleda da je riječ o elipsi pomoćnog glagola htjeti u tvorbi futura.

Ko dići kotve, ko niz vjetrove
mrakom se raskriliti?
Za svjetove, za cvjetove
pokoljem sne razmiliti?

Od mača zvjezdanom varkom
niz krv se otisnuti,
plamenom zemljinom barkom
u buni vrisnuti.

(Ko dići kotve)

Bezglagolska je rečenica jasna, nedvosmislena; njena leksička necjelovitost traži veće angažiranje čitaoca jer on mora u (zamišljeno) govorno ostvarenje bezglagolske rečenice uključiti sve vrijednosti, sve sadržaje, logičke i afektivne, koji se nalaze u kontekstu. Bezglagolska rečenica pokazuje dvije tendencije: formalno osamostaljivanje, s jedne strane, i, s druge strane, čvrsto vezivanje uz kontekst u kome nastaje i iz kojega crpi svoju cjelovitost i svoju govornu sadržajnost. Velika napetost – veliki emocionalni naboj reducira leksički materijal (ponajprije eliminira glagole) i govorni ustroj rečenice usmjerava ka uzviku. Kakav će biti govorni sadržaj uzvika, a to je njegov jedini sadržaj, ovisi o kontekstu, i zato uzvik mora imati kontekst da bi bio smislen, cjelovit: da bi uzvik govornim vrednotama, a to znači sažeto, emotivno, angažirano i neposredno, izrazio sadržaj svog konteksta. Eliptični je izraz prvenstveno znak emotivne angažiranosti govornika, i zato je eliptični izraz, iako leksički osiromašen, govorno bogat i slojevit.

Glagoli predstavljaju misao, opis, racionalan opis. To je vidljivo i iz Ballyeve paradigme koja služi kao ilustracija odnosa leksičkog materijala i afektivnog sadržaja; Bally daje ovaj primjer kako bi pokazao da se usporedno s porastom afektivnosti smanjuje količina leksičkog materijala: 1) Čudim se što vas vidim ovdje. 2) Gle, vi ste ovdje? 3) Kako! Vi, ovdje? 4) Vi! 5) O!6 Glagol je prva riječ koja se eliminira u afektivnom izrazu. Prva rečenica navedenog primjera, koja je logički, intelektualni, neafektivni izraz iznenađenja, sadrži glagol, i taj glagol opisuje iznenađenje. Druga rečenica sadrži tek pomoćni glagol, a sve su daljnje rečenice, u kojima je afektivnost velika, bezglagolske. Krajnji je afektivni izraz uzvik, koji nema nikakvog jezičnog sadržaja, jer je njegov cjelokupni sadržaj isključivo u govornom ostvarenju, u globalnoj govornoj formi krika. Navedena paradigma ne pokazuje samo smanjivanje količine leksičkog materijala usporedno s porastom afektivnosti, već i slabljenje jezičnog, sintaktičkog ustroja afektivnog izraza. Količina se obavijesti eliptičnog izraza, unatoč smanjenom leksičkom materijalu i oslabljenom sintaktičkom ustroju, ipak ne smanjuje, jer se obavjesni signali prebacuju s jezične na govornu razinu iskaza. Put od intelektualnog do krajnje afektivnog izraza put je od opisa do odraza: intelektualni, neafektivni izraz opisuje iznenađenje; afektivni je izraz odraz iznenađenja, odraz govornikove nervne i mišićne napetosti u nekoj situaciji. Intelektualni je izraz opis predmeta (iznenađenja u navedenom primjeru) jezičnim sredstvima, afektivnije izraz predmet sâm. Jedna od mogućih teorija pjesništva govori o prozi kao izrazu misli i poeziji kao izrazu osjećaja.7 A takvu teoriju potvrđuje i bezglagolska rečenica kao ključna sintaktička i stilistička odrednica (Kaštelanova) pjesništva.

Bezglagolska je rečenica jasan prostorni znak: zahvaljujući govornim vrednotama, koje su nužne sastavnice svake bezglagolske rečenice, ostvaruje se bogat i slojevit znak; u njemu je jezična obavijest tek jedna dimenzija, jer se njegov ključni sadržaj prenosi govornim ostvarenjem, koje je samo po sebi višeslojno, višeznačno, dakle prostorno.8

3.

Zanimljive su neke moguće usporedbe glagolske i bezglagolske rečenice. Često glagolska i bezglagolska rečenica jedna uz drugu izražavaju istu misao, ali s različitim emotivnim nabojem; glagolska rečenica u takvim slučajevima gotovo u pravilu racionalno objašnjava sadržaj bezglagolske rečenice.

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.

Smrt do smrti. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.

(Tifusari, 1)

Napetu sliku mukotrpnog kretanja i umiranja iskazuju eliptične rečenice (Smrt do smrti); leksički cjelovite, glagolske rečenice kazuju to isto, ali s manje napetosti, s manje emotivnog naboja. Ovdje se može govoriti o specifičnoj vrsti ponavljanja u kojemu napetost raste i opada: sve su navedene rečenice sinonimi. Ovo se ponavljanje iz prvog dijela Tifusara nastavlja i u posljednjem, petom dijelu:

Korak po korak. Smrt u jarak baci
čovjeka i konja. [...]

(Tifusari, 5)

Korak po korak oblikom i smislom opetuje bezglagolsku rečenicu Smrt do smrti iz prvog dijela Tifusara. Aliteracija glasa k, koja ima i onomatopejsku vrijednost zvuka koraka, vezuje gotovo sve riječi u navedenom primjeru (korak, korak, jarak, čovjeka, konja) i tako pokazuje neminovni rasplet, rezultat kretanja: potvrđuje da su koraci i smrt sinonimi, a glagolska rečenica (Smrt u jarak baci/čovjeka i konja) racionalno objašnjava veliki emotivni naboj bezglagolske rečenice, govori o njegovom logičkom završetku. Ove usporedbe bezglagolske i glagolske rečenice odgovaraju usporedbama kratkog i dugog stiha, distorzije i nedistorzije, opkoračenja i neopkoračenja.9

Racionalno objašnjenje prethodnog eliptičnog izraza u leksički cjelovitoj rečenici nalazimo i u sljedećem primjeru:

Prsla je kornjača, prslo je tjeme.
Završen prizor. Modro nebo. I bezdan. Tišina.
Tragični čin, uvijek je pisan životom.

(Kako se to dogodilo)

Inverzijom i ponavljanjem u prvom se stihu ističu predikati (prsla je/prslo je). Četiri bezglagolske rečenice u sljedećem stihu nabijene su emocijom: velika napetost dovodi do kratkih eliptičnih rečenica-slika. Ovaj niz bezglagolskih rečenica tvori i diskretnu zrcalnu strukturu: vanjski i unutarnji elementi tvore parove sinonima; a ove su sinonimske veze potvrđene i glasovnim vezama: Završen prizor i Tišina povezani su jasnom aliteracijom veoma rijetkog glasa š (očekivana je frekvencija glasa š tek 1,19–1,50%);10 Modro nebo, koje je I bezdan, povezuju glasovi: b, d, e. Posljednji stih racionalno objašnjava veliki emotivni naboj bezglagolskih rečenica. U ovom se stihu nalazi i distorzija: subjekt (Tragični čin) odvojen je od ostalog dijela rečenice; subjekt tako nastavlja niz bezglagolskih rečenica iz prethodnog stiha, rezimira ih i objašnjava: samim sobom i dijelom rečenice koji mu slijedi.

Pogledajmo još dva primjera vezivanja/suprotstavljanja glagolske i bezglagolske rečenice:

Grane pune cvrkuta
a oči ptica
Je li to pijetao zaklan ili se sunce rađa

(Svanuće)

Jauk jauče.
Madre con niño muerto en escalera.
Cabeza de toro con rostro humano.
El hombre. Čovjek sa licem svoga očaja.

(Ništa nije svršeno)

U prvom primjeru glagolska rečenica samo pokušava logički objasniti, opisati emotivni naboj bezglagolske rečenice. U drugom primjeru etimološka figura u glagolskoj rečenici (Jauk jauče) povezana je sa završnom bezglagolskom rečenicom (Čovjek sa licem svoga očaja) preko aliteracije glasa j i veoma rijetkog glasa č. Ove aliteracije omeđuje niz bezglagolskih rečenica na španjolskom. A eliptična rečenica na kraju omeđena je pjesničkim homofonima: čovjeka i očaj nužno, materijalno vezuju glasovi č, o, j; zapravo jauče, čovjek i očaj pjesnički su homofoni povezani konsonantima j i č, te alternacijom bilabijalnih vokala o/u.

Odnos bezglagolske i glagolske rečenice može biti i odnos naslova i detaljnijeg opisa.

Kiše. O kako pljušte po mome tijelu.
Kako po livadama.
Kiše po pločnicima. O kako pljušte.
Vjetar. O kako bije vjetar po golim ulicama.
Po planinama.
Srce. O kako kuca. Srce kuca.

(Tramvaj želja i navika)

Malo kamena i puno snova.
Bez kruha možda, bez slobode nikada.

Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa,
sablju gusara, hajdučiju i šiju
koju zasjeda ne savija.

(Uspavanka)

Vijavica. Vjetar vije.

(Tifusari, 3)

Naslov otkriva još jednu funkciju bezglagolske rečenice: to je sažimanje šireg konteksta. Naslov mora biti povezan s kontekstom koji slijedi: širi se kontekst sažima, zrcali u naslovu.

4.

Funkcija sažimanja šireg konteksta još je jasnija u slučajevima kad bezglagolska rečenica zaključuje širi kontekst. Zbog čvrstog vezivanja uz kontekst, zbog traženja oslonca u kontekstu, bezglagolska rečenica sadrži, opetuje čitav kontekst u svom govornom ostvarenju. Upravo je zato česta funkcija bezglagolske rečenice rezimiranje prethodnog konteksta.

Mrtvi žive u nama. Rastu. Rastu.
Mladi i raspjevani moji drugovi.
Mrtvi žive u nama.
[...]
I bez pozdrava, bez stiska, utonuli u život,
idemo jedni uz druge.
Mrtvi i živi. Jedni uz druge.

(Susreti)

[...] Varaju se svi koji misle
da odnekuda dolazi. Nije tvoj posjednik. On je u travi,
u tetivici, s onu stranu vode. Vidren kao vidra.

(Demon ni zao ni dobar, 2)

Navedena rezimiranja tvore čvrsto ustrojstvo i po nekim drugim elementima: u prvom primjeru radi se o dvostrukom dvočlanom vezivanju suprotnosti, a u drugom o pjesničkoj etimološkoj figuri.

Gradaciju napetosti koja završava tročlanim ponavljanjem eliptične rečenice nalazimo u sljedećem primjeru:

Izvuci mi sina, u utrobi vrišti.
Nema drugog neba.
U noći nemoći
nema dna ni dana.
Vatra. Pokolj. Zemlja.
Rana. Rana. Rana.

(Krvavija)

Napetost, emotivna angažiranost najavljuje se sintaktičkim ustrojem prvog stiha: zavisna je rečenica oblikovana bez veznika jer; tako se stvara čvrsta govorna veza između posljedice i uzroka: između njih nužna je pauza, a povezuje ih intonacijski luk većeg raspona. Gradacija se dalje provodi tročlanim nizanjima i tročlanim ponavljanjem. U tri naredna stiha nalaze se homofonske veze (nema/neba; noći/nemoći; dna/dana); može se, dakle, govoriti o tročlanom nizanju istog postupka – pjesničkog homofona; sva tri stiha povezuje glasovna skupina ne-, koja vrijednost negacije u općoj nesreći proširuje i na nebo. Glasovne veze možemo promatrati i kao aliteraciju glasa n; ova se aliteracija nameće svojom brojnošću: u navedena tri stiha s homofonskim vezama od ukupno 38 glasova 8 je n, što u postocima iznosi 21,05%; očekivana je frekvencija glasa n tek 4,57–5,44%; ova aliteracija povezuje/poistovjećuje suprotnosti: dan/noć; dno/nebo. Tmurnu atmosferu, koju i fizički/akustički dočarava nazalni glas n, podržava i drugi nazalni konsonant -m: on se u navedenim stihovima ponavlja četiri puta. Peti stih trima eliptičnim rečenicama trostruko rezimira prethodni kontekst: ove rečenice tvore sinonimski niz, jer Zemlja preuzima, sažima sadržaj prethodnih eliptičnih rečenica. Tako se Zemlja negativnim nabojem svog govornog ostvarenja pridružuje negativnom naboju glasovne skupine ne- u riječi neba. Konačno sažimanje prethodnog konteksta ostvaruje se bezglagolskom rečenicom koja se tri puta ponavlja (Rana. Rana. Rana.); emotivni je naboj toliko velik da ga se tek kroz ponavljanje može govorno iskazati. Završno tročlano ponavljanje nastavlja/opetuje/sažima i ključnu aliteraciju glasa n iz prethodnih stihova.

Zbog uobičajene funkcije rezimiranja prethodnog konteksta bezglagolska se rečenica često nalazi na kraju pjesme. Elipsa tako u svom govornom ostvarenju odražava, sažima čitavu pjesmu; i kao što rima afirmira odostražni princip građenja stiha,11 tako i bezglagolska rečenica na kraju pjesme jasno afirmira odostražni princip građenja pjesme: ona zaključuje pjesnički tekst, zatvara prostor pjesme. Eliptična je rečenica završni oblik ponavljanja: govornog ponavljanja prethodnog konteksta.

Sve živo u snu i nesnu živi. I sve se pretače
u dvoja u troja svoja bića

Ako je sanjaš i ona tebe sanja
Ako je vidiš i tebe ona vidi. Svevida. Travka.

(Zvijezda pastira)

Sažimanje je efikasnije ako je bezglagolska rečenica izdvojena u zasebni stih ili ponekad čak u zasebnu strofu.

Zbogom, planino, slobodo, vodo.
Ne plači više za travom zelenom.

Kraju moj, krave po podvornicama
mašu repom.

Tužne oči.

(Konji snatre prostore i lepršanje griva)

Tonem u svoje dno
kao ptica u nebo, kao svjetlost u tamu.
Guši me poplava davno presušena plača.
Vjetar zaviruje u moj napušteni svijet
u kojem se kamen pretvara u prašinu.
Tamna sliko u kojoj sve nestaje, još
me gleda divlje oko svjetlosti.
Bljesak munje.

(Divlje oko)

Ako iz budućnosti stižeš, zašto mračna
umireš, vatra dalekih boravišta

Tko će ugasiti male svjetiljke koje se
užižu same od sebe dok pristižeš
tajnim stazama, moja ljubavi
San je naš ispunjen. Stojimo sami
zagrljeni na pijesku

More, more, more neumorno.

(Ako iz budućnosti)

U posljednjem primjeru bezglagolska rečenica na kraju pjesme ne samo da je izdvojena u zasebnu strofu, već pokazuje i veoma čvrst pjesnički i stilistički (govorni) ustroj: nakon tročlanog ponavljanja imenice (more) pridjev u inverziji (neumorno) ne samo da ističe bitnu značajku mora, nego ga i u cijelosti opetuje anagramskim postupkom; imenica i pridjev prirodno su, materijalno povezani: more uvire u glasovni sastav svog ključnog epiteta i ponovo iz njega izvire, te tako materijalizira vječno kretanje mora. Završna bezglagolska rečenica efikasno sažima smisao cijele pjesme ne samo zbog naravi eliptične rečenice, već i zato što u sebi sadrži čitav niz stilističkih i pjesničkih postupaka.

Bezglagolska rečenica u funkciji sažimanja prethodnog konteksta također se može objasniti kao izražavanje jednakog misaonog, ali različitog emotivnog sadržaja u usporedbi s glagolskom rečenicom.

5.

Vokativi i uzvici specifični su primjeri bezglagolskih rečenica: čak i kad se nalaze unutar leksički cjelovite rečenice, oni nisu dijelovi, već ekvivalenti rečenice;12 zato se u rečenici odjeljuju zarezom, a često su izdvojeni u zasebne rečenice. Oni uvijek predstavljaju velike koncentracije govorne energije, velika bogatstva govornog sadržaja. Vokativi i uzvici dodatno potvrđuju govorno bogatstvo bezglagolskih rečenica.

Što htjedoh reći? Radosti. Radosti.
Da ti privinem posljednji put
mirisno tijelo. Da te poljubim.

(Konji snatre prostore i lepršanje griva)

Bez korijenja i zvučnih grana,
bez gnijezda i bez cvrkutanja.
Jarbole, drvo ogoljelo.
Jarbole, drvo ljubavi.
Jarbole, drvo nemirno.

(Jarboli)

Vojske, vojske!
Vojske, vojske
preko neba, preko zemlje,
preko rijeka, preko brda.
– Bježi, brate! – Kuda?
Kuda?

Oganj, oganj!
Mrak i oganj – plamsa voda.

(Lanci na rukama)

Neka poplave vode iz svih izvora, iz svih vrutaka i vrela,
neka provale, neka šiknu i neka prskaju.
Jednakosti plavetnila. Zipko ovih njihanja.
Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega,
isto talasanje kolijevke i snivanja.
Koliko sunaca i sva su unutarnja.

(Uspavanka)

Vokativi i uzvici mogu se naći i na kraju pjesme, ili dijela pjesme u funkciji rezimiranja; vokativ i bezglagolska rečenica jasni su znakovi govorno bogatog izraza.

Jarboli u luci igraju skriveni nemir.
Jutarnja zvijezda oblači crninu neba.

(Usta su ti puna zemlje a uho plača)

Krvi nestala u tmini.
Ugašeni ognju u planini.

(Konjic bez konjika, 7)

Pod pokrovom snijega, pod zelenilom trava
tvoje unakaženo lice, tvoje rastvorene oči.
Tebe nema.

Sunčana ružo u rukama.

(Konjic bez konjika, 10)

Navedenu bezglagolsku rečenicu izdvojenu u zasebnu strofu kao zatvorenu cjelinu jasno označava i asonanca vokala u. A aliteracija veoma rijetkog konsonanta ž te vokali u i o povezuju suprotnosti: unakaženo/ružo.

U primjeru koji slijedi sažimanje pjesme u završnom eliptičnom stihu, sazdanom od uzvika i vokativa, potvrđuje se i brojnim drugim postupcima:

Slavensku bol ću reći desetercima.

Planino moja, izgubljeno djetinjstvo.

Nemam krila, nemam šestopera.
Sokola mi u gori ubiše.
Lelek, lelek, planino kamena.

(Sanjarija)

Bezglagolska rečenica u završnom stihu označena je aliteracijom konsonanta l. Ova se aliteracija diskretno priprema kroz prethodne stihove: u glasovno neutralnom kontekstu glas l se javlja tek s 1,94–2,92%; u navedenom primjeru od ukupno 124 glasa 10 je l, što u postocima iznosi 8,06%; ako se gleda samo eliptična rečenica u posljednjem stihu, aliteracija je još očitija: od 23 glasa čak je 5 l, a to u postocima iznosi 21,74%. U posljednja se tri stiha javlja i aliteracija glasa k: od ukupno 65 glasova 5 je k, ili u postocima 7,69%; očekivana učestalost glasa k iznosi tek 3,18–3,33%. Učestalost glasa k značajno se povećava u završnoj, bezglagolskoj rečenici: 3 k od ukupno 23 glasa čine 13,04%. Zanimljivo je da se ove dvije aliteracijske osi susreću u gotovo svim riječima (Slavensku; krila; Sokola; Lelek, lelek); k se ne javlja jedino u riječima bol i planino: međutim, nalazi se u njihovim atributima (Slavensku; kamena). Završni stih tvori zrcalnu strukturu s drugim stihom pjesme, koji je također eliptična rečenica sastavljena od dva vokativa: vanjski su članovi ove zrcalne strukture vokativi Planina moja/planina kamena, a unutarnji vokativ i uzvici izgubljeno djetinjstvo/lelek, lelek. Uzvici i vokativi potenciraju bogatstvo govornog sadržaja završnog, eliptičnog stiha; a aliteracija i zrcalna struktura samo dodatno potvrđuju da se u bogatom govornom sadržaju završnog stiha opetuje, sažima čitava pjesma.

Zanimljiva je uporaba vokativa u pjesmi Uspomeni1vana Gorana Kovačića: čitava je pjesma direktno obraćanje mrtvom pjesniku, pa su tako imperativ, a posebno vokativ, prevladavajući oblici. Prvi je vokativ uklopljen u cjelovitu, glagolsku rečenicu:

O dječače sa očima leptira i kosom
zlatna žita
kad bih mogao da te stvorim ili oživim
u tvome Lukovdolu
kad bih mogao ovog jutra zemlju bih nazvao tvojim imenom
i tvoje oči pretvorio bih u sunce i u plavetnilo

(Uspomeni Ivana Gorana Kovačića)

Česte su veze vokativa i imperativa, što dodatno svjedoči o angažiranom govoru.

Oživi, Ivane Gorane, skriven u granju
kao šum vodopada

(Uspomeni Ivana Gorana Kovačića)

U najvećem dijelu pjesme vokativi se nalaze u bezglagolskim rečenicama ili se glagoli nalaze tek u atributnim rečenicama:

[...] Ivane Gorane, prisutan tijelom i dušom
Ivane Gorane, nad leševima koji plove
Ivane Gorane, nad jamom
Ivane Gorane, nad grobom
u mrkoj planini

Pjevaču prerezana glasa
Cvijete koji se uselio u svijet
suvišnih i ostavljenih stvari
kao pjesma

(Uspomeni Ivana Gorana Kovačića)

Pjesma završava s dva vokativa izdvojena u zasebne stihove:

Ivane Gorane
rano –
ko narod silna ko sunce visoka

(Uspomeni Ivana Gorana Kovačića)

Prilog koliko u Kaštelanovu pjesništvu uvijek je u emotivno angažiranom kontekstu; zato je i posve logično da se ovaj prilog u najvećem broju slučajeva nalazi u bezglagolskim uzvičnim rečenicama.

Koliko gladnih, koliko majki prosjaka, koliko djece bez
majke, koliko djece
da se vesele, da se rode.

(Oskvrnjeno začeće)

Zeleno mlijeko u vimenima oblaka
od lijeve dojke do jeseni koliko volim
koliko njedara, koliko plamenih stada i svirala
i zove i doziva i od plača zaceni
Zeleno mlijeko u vimenima oblaka
Koliko rijeka i slapova.
[...]
Koliko roblja, skela i vozara
u mrkom mraku crne carevine.
[…]
Devet po devet koliko rijekâ krvi,
sve sami lelek, jauk i vješala.
[...]
Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama.

(Pjesme o mojoj zemlji, 1, 2, 3)

Koliko sunaca i sva su unutarnja.

(Uspavanka)

Mnogo su rjeđi primjeri kada se koliko nalazi u uzvičnoj glagolskoj rečenici:

O koliko si puta, zemljo, pogledala
smrti u lice licem ispod mača.

(Pjesme o mojoj zemlji, 2)

A nismo našli nijedan primjer u kojemu bi koliko tvorio običnu upitnu rečenicu.

Uzvici su motivirani znakovi, govorno motivirani znakovi. Oni su odraz čovjeka-govornika u nekoj situaciji i zato u svom govornom ostvarenju sadrže spontanu govornikovu reakciju, a u njoj i čitavu situaciju koja ih je potaknula. Uzvici su u pravilu bezglagolski izričaji; čak ako se uzvici ili vokativi nađu unutar cjelovite, glagolske rečenice, oni joj zapravo sintaktički ne pripadaju. Uzvici i vokativi svojim se govornim bogatstvom bitno razlikuju od ostalog dijela teksta. A što se tiče njihove motiviranosti, zanimljivo je da je Saussure13 najprije naveo uzvike uz onomatopeje kao moguće motivirane izraze, ali ih je odmah zatim analizirao isključivo na razini glasovnog sastava: uspoređujući francuski aïe s njemačkim au zaključio je da je taj primjer dovoljan da bi se osporilo postojanje motivirane veze između označitelja i označenog u uzvicima, budući da se u dva različita jezika upotrebljavaju različiti sljedovi glasova za izražavanje jednakih sadržaja. Saussure nigdje ne spominje govorna ostvarenja uzvika, koja su po svoj prilici jednaka, ako uzvici, iako glasovno različiti, izražavaju jednake emotivne sadržaje.14 I ne samo to! Takvi su govorni znakovi motivirani, jer je njihovo govorno ostvarenje predmet sâm: to je očito poistovjećivanje označenog i označitelja, jasna potvrda poetičnosti i izražajnosti kako ih definira Mikel Dufrenne kad kaže da je »izražajnost u neku ruku osjetna prisutnost označenog u označitelju, kada znak u nama pobuđuje analogno osjećanje osjećanju koje potiče sam predmet«.15 Motiviranost uzvika proizlazi iz njihove slikovitosti, govorne slikovitosti.

6.

Jedan vid ostvarivanja eliptičnog izraza nalazimo u višestrukim subjektima, objektima, adverbnim oznakama ili predikatnim prošircima.

Vidio sam je golu i zavolio je
očima i rukom i tugom u dlanu,

(Ljubavna)

I milo mi mladosti vele da se smije,
vele da mladuje, kažu da luduje
na konjima, na poljima u zore uranke
niz sanke, niz proplanke, niz crne pijanke.

(Dođe tako čovjeku)

U navedenim se primjerima nekoliko adverbnih oznaka vezuje uz jedan glagol, pa tako veza između glagola i brojnih imenica postupno slabi; osim toga u oba navedena primjera nizovi imenica (adverbnih oznaka) odvojeni su u zasebne stihove; tako se i versifikacijskim postupkom ukazuje na njihovu eliptičnu vrijednost.

U sljedećem se primjeru niz objekata i interpunkcijski osamostaljuje u zasebne rečenice; tako se dobiva distorzija, a ona zapravo potvrđuje misao da kod višestrukih subjekata, objekata, adverbnih oznaka ili predikatnih proširaka doista slabi veza s glagolom i da se tako stvaraju eliptični izričaji.

Čujem korake. Kas konja. Zveket kopita.

(Konjic bez konjika, 3)

Višestruki se subjekti mogu sintaktički (interpunkcijski) posve osamostaliti i tada tvore distorziju, koja je zapravo niz eliptičnih izričaja.

Ja sam mlad. I daščara mi uz rub groblja
gdje prolaze lađe. Ne dolazi k meni draga.
Samo mrtvi. Koji galeb. I oblaci.

(Što ću ja i moja gitara)

Višestruki se objekti mogu osamostaliti ponavljanjem i versifikacijskim ustrojem.

znaš samo za jesen i za crnu tugu
za jesen, za jesen, sumornu i dugu.

(Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku)

U prvom su stihu dva objekta, koji su povezani metaforičkim i metonimijskim vezama (jesen – tuga); metaforički je dio udaljeniji od glagola, dakle u njemu je začetak osamostaljivanja, eliptičnosti. Drugi je stih posve jasna versifikacijska elipsa; u njemu se dva puta ponavlja prvi objekt iz prethodnog stiha (jesen) i dva sinonimska epiteta drugog objekta (sumornu i dugu). Može se govoriti o dvostrukom dvočlanom izrazu s četiri trosložne stope. Zapravo ova dva stiha tvore višestruku zrcalnu strukturu: svaki se polustih (od šest slogova) zrcali u svakom drugom polustihu: vodoravno, okomito i dijagonalno.

A od četiri sinonimska izraza samo jedan ima glagol.

I apozicija je sintaktička elipsa.

Silan je on, gromobija. Sve ima: prolom zvjezdani, vodu bistru,
lozu svetu i travu zelenu i hrast i sure litice,
kao u zorištu grčkom; antičkom, gdje jecaju bogovi.

(Arhajski prizor)

Apozicija može biti i višestruko veća od imenice koju pobliže označava.

Neka je probudi vjetar bijelim prstima
bijeli vjetar po bijelome svijetu,
zelen i srebren u grivi maslina
žut u ognjicama,
bijeli vjetar po bijelome svijetu.

(Usnula gitara)

U sljedećem primjeru višestruke adverbne oznake postupno se odvajaju od glagola, osamostaljuju se, a to se podupire i izdvajanjem svake adverbne oznake u zaseban stih.

Konj tvoj, vezan za jarbol, u hipu je poletio
preko mora
preko Olimpa
u sunce
u divlju Skitiju.

(Kako se to dogodilo)

Više predikatnih proširaka također može pokazati tendenciju prema eliptičnom izrazu, posebno ako su odvojeni u zasebne stihove.

Sve što nestaje postaje svjetlost
Ptica u otvorenim kružnicama
Plamičak u planini

(Svjetiljka od zemlje)

Ovaj nas primjer uvodi u područje versifikacijske elipse. Budući da je izostavljena interpunkcija, stih postaje jedina oznaka ustroja izričaja, a taj je ustroj eliptičan.

7.

U pjesništvu postoji i versifikacijski način tvorbe eliptičnih (bezglagolskih) izričaja. Ako stih gledamo kao cjelinu, onda je broj eliptičnih dijelova daleko veći negoli broj eliptičnih rečenica. I ovaj nam podatak govori u prilog misli o eliptičnosti/slikovitosti kao bitnoj značajki (Kaštelanova) pjesništva.

Eliptičnost se stiha najčešće ostvaruje opkoračenjima, dakle nepodudaranjima versifikacijske i sintaktičke cjeline. Versifikacijski ustroj daje vrijednost eliptičnog izričaja dijelovima cjelovitog, neeliptičnog sintaktičkog ustroja. Kraći se dijelovi opkoračenja govorno ističu; a u tim se kraćim dijelovima češće nalaze imenice od glagola.

Ne uzimaj oblika prolaznosti, jer sunce
samo svoj oblik ima
i školjka
ima samo svoj oblik.

(Posestrimstva)

Sunce zlatnih očiju ne stoji, ne zaustavlja se
nikada, samo ponekad ugasi
svoja svjetla.

(Krilati pjevač)

Eliptičnost se može ostvariti i sukladnim djelovanjem sintaktičkih i versifikacijskih postupaka: ako se npr. vokativ izdvoji u zaseban stih.

Budi u svim preobraženjima, jer sama od sebe goriš,
krvi moja,
jer svoje oči skrivaš u mojim očima,
jer sam tvoj oblik samo ja, a ruka je moja
samo moja ruka.

(Posestrimstva)

Evo i jedne eliptične strofe iz pjesme Konjic bez konjika:

Mrak u mraku. Noć
i ptica.
Kamen mrk i mrtav čovjek.
Koga žali
konj u planini
konjic bez konjika

(Konjic bez konjika)

Čitava je strofa eliptično ustrojena. Jasne su bezglagolske rečenice u prva tri stiha. Jedna je od ovih eliptičnih rečenica i u opkoračenju: noć ostaje u stihu tame, a ptica se prebacuje u sljedeći stih. Osim eliptičnog ustroja, u navedenim stihovima nalaze se i dvije zrcalne strukture: Mrak u mraku i Kamen mrk i mrtav čovjek; prva je zrcalna struktura zapravo jednadžba identiteta; druga je pojačana glasovnim vezama: imenica i pridjev u inverziji i neinverziji tvore zrcalnu strukturu; pridjeve povezuje jednako semantičko polje i jednaki glasovni sastav (mr-); osim što su imenice povezane međusobno jednakovrijednim pridjevima, njihov glasovni sastav čvrsto označava granice zrcalne strukture: stih počinje i završava jednakim glasom (k). Posljednja tri stiha, koji su refren završnog dijela pjesme, nastavljaju eliptični ustroj navedene strofe, samo što se eliptičnost u ovim stihovima ostvaruje versifikacijskim postupkom – opkoračenjem: subjekt (konj u planini) izdvojen je u zaseban stih; a subjekt ima i dodatni postupak sintaktičke elipse – apoziciju (konjic bez konjika), koja se ostvaruje i kao versifikacijska elipsa, jer je izdvojena u zaseban i uvučen stih.

Pogledajmo i sljedeći primjer:

Bila je ljubav i postala je vjeverica
od radosti
i postala je mala riba i mala zvijezda
i postala je mala voda mala gora mala livada
i malo more i malo jedro i ptica mala
i mala maslina i sunce
i velika velika velika radost
od radosti od radosti od same radosti

Bila je ljubav i postala je goli nož
i gola obala
i krv i krv i krv je postala
i vatra crna crna vatra ljubavi

(Preobraženja ljubavi)

U navedenom je primjeru nekoliko versifikacijskih elipsa; posebno su istaknute one u kratkim stihovima. Prva versifikacijska elipsa – od radosti – uvodi zrcalnu strukturu: radost od radosti. Zrcalna je struktura bitno obilježje navedenih stihova; zaključni je stih i versifikacijska elipsa i zrcalna struktura: i vatra crna crna vatra ljubavi; a polazeći od ove lakše se otkrivaju i druge zrcalne strukture, koje na prvi pogled nisu tako očite, kao npr. i postala je goli nož [...] i krv je postala. Tročlano ponavljanje krvi vezuje se uz tročlano ponavljanje velike i radosti; i tako se otkriva šira zrcalna struktura: i postala je [...] velika velika velika radost/od radosti od radosti od same radosti – i krv i krv i krv je postala. U navedenom se primjeru isprepleću versifikacijske elipse, ponavljanja i zrcalne strukture.

Uz versifikacijsku elipsu u navedenom se primjeru može govoriti i o jednoj vrsti sintaktičke elipse: predikatnih je proširaka mnogo više od veznog glagola (postala je); zbog toga slabi njihova međusobna veza i brojni se predikatni proširci doimaju kao eliptični izričaji.

Versifikacijske su elipse često poduprte osnovnim pjesničkim postupkom – ponavljanjem. Ponavljanja mogu biti jednostavna, kao u sljedećem primjeru, gdje ponavljanjem i izdvajanjem u zaseban stih subjekt (zmijurine) dobiva vrijednost eliptičnog izraza.

Pod tim vješalima
zmijurine, zmijurine,
plaze, plaze,
loču, loču.

(Ko bi se vodom crnom)

Ponavljanja mogu biti i složenija, kao u sljedećem primjeru, gdje se versifikacijske elipse i dodatno ističu uvučeno pisanim stihovima.

Kao cvijet u zemlji
pjesma raste u tijelu
Cvijet se rađa i umire
Pjesma se samo rađa
u silnom talasanju tišine
sama i nepromjenljiva
u silnom talasanju tišine

(Talasanje)

I čitava pjesma može biti obilježena versifikacijskim i sintaktičkim elipsama. Tipičan je primjer za to pjesma San u kamenu:

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,
dah
i disanje trava u vrtačama.

Bure i kiše
pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

(San u kamenu)

Sintaktički se radi o četiri cjelovite, glagolske rečenice; svaka je strofa jedna rečenica sa po jednim glagolom. Ali to također znači da samo četiri stiha sadrže glagol, a da je preostalih jedanaest stihova bez glagola. A bezglagolski stihovi imaju i druge postupke, koji dodatno učvršćuju njihovu eliptičnost. Tu je najprije višestruko ponavljanje subjekata (sunce, vjetrovi), koji se kroz ponavljanje osamostaljuju, dobivaju vrijednost eliptičnog izraza. Jedan se od subjekata (vjetrovi) ponavlja u ambigvitetnom obliku vokativa ili nominativa; a vokativ je dodatni vid sintaktičkog osamostaljivanja. Dvočlani se subjekt (Bure i kiše) također ponavlja u zasebnim stihovima, koji obgrljuju stih predikata i objekta. Tako stihovi versifikacijskih elipsa tvore i zrcalnu strukturu, jer se subjekti i predikat nalaze u neinverziji i inverziji. I konačno: kratki, jednosložni, trosložni i peterosložni stihovi (dah/tvoj san/Bure i kiše) ističu se i svojom kratkoćom i svojom eliptičnošću; a dva od njih i ponavljanjem. Ova pjesma jasno sažima i distribuciju riječi u cjelokupnom Kaštelanovom pjesništvu:16 od ukupno 57 riječi 31 je imenica, a tek su 4 glagola; i posve logično u dominantnim imenskim konstrukcijama veliki je i broj prijedloga – 7; od ostalih vrsta riječi ima: 4 zamjenice, 2 pridjeva, 3 priloga, 5 veznika i 1 uzvik.

8.

Bezglagolska je rečenica prirodno stilističko sredstvo. Ona je oblik poezije svakodnevnog govora. U bezglagolskoj se rečenici dodiruju svakodnevni, spontani, ljudski govor i vrhunska pjesnička ostvarenja. To je zajednički prostor spontanosti svakodnevnice i intencionalnosti umjetnosti. To je ljudski krik! Ali to je i poezija kako je definira Carl Sandburg kada kaže da je »poezija imitacija krika kada se nađe milijun dolara, i imitacija krika kada ga se izgubi«.17 U bezglagolskoj rečenici vidimo sažimanje vječnosti u tren, životnog iskustva u stih; i obrnuto: bljeska munje u vječno trajanje, stiha u opće poimanje života i svijeta. I dalje: bezglagolska rečenica oblikuje pjesnički prostor: linearnom tekstu udahnjuje govor ljudskosti, jednodimenzionalnosti jezika daje životnost prostora; bezličnost općeg pretvara u univerzalnost pojedinačnog.

Vezu između imenice i prostora vidimo u Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva Rikarda Simeona:18 govoreći o glagolu navodi da ga je A. Meillet definirao kao »riječ koja označuje proces« (stanje, radnju, bivanje); Larochette (1950) ga tumači uspoređujući ga s pojmom »imena«: ime ne označuje (nikakav) objekt ili bitak (entitet), već izražava stvar (ili nešto što se pruža našoj svijesti: osobe, životinje, drveta, boje, stanje, pokret...) pod oblikom objekta ili nekog bitka: drugim riječima predstavlja ga u prostoru; glagol pak ne označuje radnju, pokret, stanje, proces, već neku stvar prikazuje pod oblikom radnje, pokreta, stanja, procesa, tj. prikazuje je određenu vremenom.

Povezivanje imenice s prostorom nalazimo i u Oblicima hrvatskoga književnog jezika (Morfologija) autora Slavka Pavešića, Stjepka Težaka i Stjepana Babića;19 oni kažu: Imenice su riječi kojima imenujemo predmete mišljenja, to jest sve ono o čemu mislimo kao o posebnim pojavama. Njima se vanjski i unutrašnji svijet odrazuje statički, kao zbir pojedinih predmeta, kao prostor, onakav kakav nam se može učiniti u jednom trenu, bez obzira na stanje prije i na stanje poslije toga trena. Čak i onda kad govore o radnjama i zbivanjima imenice kao da zaustavljaju tok radnje ili zbivanja i fiksiraju pojavu u jednom trenu, kao poseban predmet (str. 480).

M.A.K. Halliday20 nominalizaciju vezuje uz pisani jezik; za njega je govorenje usmjereno prema događajima, dok je pisanje usmjereno prema stvarima. Glagolski ustroj prenosi obavijest, nominalni ustroj prenosi stvar: ako kažemo Tehnologija se poboljšala prenijeli smo neku poruku; naprotiv, poboljšanje tehnologije nije više poruka, već stvar, nešto što se uzima zdravo za gotovo, nešto u što se ne sumnja i ne smije sumnjati.

Bezglagolsku rečenicu možemo promatrati i kao vrstu osnovnog pjesničkog postupka – ponavljanja: jer ona u svom govornom ostvarenju opetuje prethodni kontekst. Koliko god bila formalno samostalna, bezglagolska se rečenica nužno i bitno vezuje uz kontekst, jer tek tako postaje cjelovita, jer tako postaje eliptična, a ne nedovršena, prekinuta rečenica. Njezina se cjelovitost i povezanost uz kontekst očituju u njenom bogatom govornom ostvarenju, koje proizlazi iz konteksta; govorno ostvarenje ne samo da nadoknađuje manjak leksičkih elemenata i nedostatak sintaktičkog ustroja, već i bitno povezuje, subordinira bezglagolsku rečenicu kontekstu. Bezglagolska rečenica znak je za čvrsto govorno ustrojstvo izraza, znak za bogati sadržaj govornog ostvarenja: bogato se govorno ostvarenje naročito ističe u ključnoj funkciji bezglagolske rečenice: sažimanju šireg konteksta ili čak čitave pjesme. Upravo kao što se u zrcalnoj strukturi (i svim drugim vrstama ponavljanja) jedan sadržaj ogleda u drugome, tako se i u bezglagolskoj rečenici odražava širi kontekst: leksički se razvedeniji sadržaj odražava, sažima u kratkom, govorno bogatom izrazu. Sažimanje konteksta bezglagolskom rečenicom, u kojoj dominiraju govorne vrednote, znak je i veće emotivne angažiranosti pisca, njegove težnje da ne ostvari opći, objektivni, jezični znak, već pojedinačni, subjektivni, emotivni znak: znak o sebi.

Bezglagolske su rečenice mjesta velike koncentracije govorne energije, mjesta bogatog govornog sadržaja. Ponekad se ova mjesta ističu i pjesničkim postupcima, prvenstveno raznim vrstama ponavljanja: od aliteracije i asonance, preko homofonskih postupaka do ponavljanja riječi ili ustroja zrcalnih struktura. Sama činjenica da se bezglagolska rečenica često nalazi u posljednjem stihu također govori o preklapanju stilističkog i pjesničkog postupka: bezglagolska rečenica sažimlje/opetuje/komentira prethodni kontekst; posljednji stih konačno oblikuje pjesmu, zaključuje sve pjesničke postupke, odražava u sebi čitavu pjesmu. Bezglagolska rečenica u posljednjem stihu velika je sinteza stilističkog i pjesničkog postupka.

Bezglagolska rečenica jasno afirmira dvije bitne karakteristike pjesničkog znaka: slojevitost/prostornost i motiviranost. Obje ove značajke izviru iz materijalnosti bezglagolske rečenice. U bezglagolskoj je rečenici bitno njeno govorno ostvarenje, jer se ona govornim ostvarenjem vezuje uz svoj kontekst. Materijalnost govornog ostvarenja uvijek tvori višeslojni – prostorni znak; govorno ostvarenje nije nikad jednodimenzionalno – linearno poput jezičnog znaka. Iz materijalnosti govornog ostvarenja izvire i motiviranost eliptičnog izraza. Govorno je ostvarenje uvijek prirodni, motivirani znak, znak čovjeka, njegove neposredne reakcije u nekoj situaciji. Slikovitost i motiviranost elipse leže upravo u njenom govornom ostvarenju. Uzvik je krajnji oblik eliptičnog izraza. Uzvik je prirodni, motivirani znak, znak kojemu ne treba nikakav konvencionalni, jezični sadržaj da bi bio razumljiv, jer je sav njegov sadržaj u njegovoj materijalnosti – u fizičkoj stvarnosti njegovih govornih vrednota. Upravo kao što su onomatopejski izrazi motivirani na jezičnoj razini, razini glasova, tako su i uzvici, pa i svi eliptični izrazi, motivirani na govornoj razini: njihova govorna ostvarenja ne samo da jasno prenose bogate emotivne sadržaje, već imaju i univerzalne vrijednosti; njihovo razumijevanje nije ograničeno jezičnim granicama. Korištenje eliptičnih izraza jasno je kretanje pjesničkog jezika prema slikovitom, motiviranom znaku.

Jezik je nesavršen, govorio je Mallarmé,21 zato pjesnički jezik treba ispravljati nesavršenosti općeg jezika. Odabirom glasovnog sastava pjesnički se znak približava predmetu. Odabirom eliptičnog sintaktičkog ustroja, koji svoju cjelovitost traži u govornom ostvarenju, pjesnički se znak također približava predmetu. U oba se slučaja radi o istaknutoj materijalnosti pjesničkog znaka, iz koje izvire njegova slojevitost i njegova motiviranost.

Sklad glasovnog sastava i smisla tvori rudimentarnu pjesničku riječ-predmet u slučajevima onomatopejskih/onomatopoetskih riječi. Ipak, u građenju pjesme daleko je važniji pjesnički ustroj-predmet: a on se gradi glasovnim povezivanjem ili govornim ostvarenjem. Glasovni sastav može motivirano povezati, a to znači i poistovjetiti, različite dijelove pjesničkog teksta, jer se jednakim ili sličnim glasovnim sastavom uspostavlja sklad među različitim dijelovima teksta. Govorno ostvarenje, koje je sadržaj, također tvori pjesnički ustroj-predmet. Sklad, zapravo identificiranje oblika i sadržaja očituje se u govornom ostvarenju elipse, a naročito u govornom ostvarenju njenog krajnjeg oblika – uzvika.

Biješke

1 Dušanka Vuletić: Istraživanja govora. Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1991.

2 Branko Vuletić: Rječnik pjesništva Jure Kaštelana. »Umjetnost riječi«, 40, 1996, 4, 257–271.

3 Pierre Guiraud: Les caractères statistiques du vocabulaire. Presses universitaires de France, Paris 1954.

4 Ferdinand de Saussure: Cours de linguistique générale. Payot, Paris 1969.

5 Kaštelanove pjesme navodim prema sljedećim izvorima: Jure Kaštelan: Malo kamena i puno snova. Mala biblioteka poezije 33, Lykos, Zagreb 1957.; Jure Kaštelan: Izbor pesama. Srpska književna zadruga, Beograd 1964.; Jure Kaštelan: Divlje oko. Znanje, Zagreb 1978.; Jure Kaštelan: Crveni konj & Pijetao na krovu. Biblioteka »Zora«, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1980.; Jure Kaštelan: San u kamenu i druga viđenja. Biblioteka »Zlatno slovo«, Mladost, Zagreb 1981.; Jure Kaštelan: Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1983.; Jure Kaštelan: Krilati konjanik. Arion, Integralna biblioteka »Riječ i glas«, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1991. Sva isticanja u navedenim tekstovima su moja (BV).

6 Na francuskom: 1) Je suis étonné de vous rencontrer ici. 2) Tiens! Vous êtes ici? 3) Comment ! vous ici? 4) Vous! 5) Oh! Charles Bally: Traité de stylistique française. Georg et Cie, Genève, Klincksieck, Paris 1951, sv. I, str. 7.

7 Tzvetan Todorov: Les Genres du discours. Editions du Seuil, Paris 1978.

8 Branko Vuletić: Prostor govora i prostor pjesme. SUVAG, 5, 1992, 1–2, 13–22.

9 Branko Vuletić: Opkoračenje u pjesništvu Jure Kaštelana. »Umjetnost riječi«, 37, 1993, 1, 45-58. Distorzija u pjesništvu Jure Kaštelana. »Govor«, 10, 1993, 2, 1–13.

10 Dušanka Vuletić, op. cit.

11 Josip Užarević: Kompozicija lirske pjesme. Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1991.

12 Roman Jakobson: Linguistics and Poetics. U: Thomas A. Sebeok (ur). Style in Language. M.I.T. Press, Cambridge, Massachusetts 1960, str. 350–377.

13 Ferdinand de Saussure, op. cit.

14 Branko Vuletić: Govorni izraz emocije. »Govor«, 3, 1986, 1, 33–38.

15 Mikel Dufrenne: Le Poétique. Presses Universitaires de France, Paris 1963.

16 Vuletić, bilj. 2.

17 Navedeno prema: Jacques Charpier & Pierre Seghers: L'Art poétique. Seghers, Paris 1956.

18 Rikard Simeon: Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Matica hrvatska. Zagreb 1969.

19 U: Babić, Brozović, Moguš, Pavešić, Škarić, Težak: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Globus nakladni zavod, Zagreb 1991.

20 M.A.K. Halliday: Spoken and Written Modes of Meaning. U: D. Graddol, O. Boyd Barret: Media Texts: Authors and Readers. Multilingual Matters & Open Society, Clevedon 1994., str. 51–73.

21 Stéphane Mallarmé: Crise de vers. U: Œuvres complètes. Bibliothèque de la Pléiade, Gallimard, Paris 1946, str. 360–368.