E-biblioteka

Branko Vuletić: Stilistika govora

Dvočlana ponavljanja u ranim tekstovima Miroslava Krleže

Umjetnost riječi XLVII (2003), 3, str. 183–207, Zagreb, srpanj–rujan.

Kako se stilistička vrijednost često javlja u minimalnim otklonima, veliki je problem u stilističkim analizama tekstova Miroslava Krleže izbor izdanja. Krleža je, kao možda niti jedan drugi pisac, mijenjao svoje već objavljene tekstove; pojedina se izdanja njegovih djela često razlikuju upravo u stilističkim vrijednostima. Mislim da se za tekstove mladoga Krleže može kao definitivno uzeti Minervino izdanje njegovih sabranih djela iz 1932. i 1933. godine, a ne kasnija izdanje njegovih sabranih djela: zagrebačke »Zore« ili sarajevskog »Oslobođenja« i zagrebačke »Mladosti«. Minervino izdanje logično zaključuje jedan period Krležinu pisanja, a neki se tekstovi po prvi put javljaju u knjizi u obliku za koji se može reći da je konačan, bar što se tiče prvog dijela Krležina književnog stvaranja. Primjerice u Minervinu se izdanju po prvi put u knjizi objavljuju sve novele Hrvatskog boga Marsa na ijekavskom govoru; isto se tako Lirika po prvi put u knjizi objavljuje na ijekavici. U ovom radu služim se sljedećim tekstovima: Knjiga lirike, Minerva, Zagreb 1932; Legende, Minerva, Zagreb 1933; Simfonije, Minerva, Zagreb 1933; Hrvatski bog Mars, Minerva, Zagreb 1933; za Hrvatsku rapsodiju koristim se prvim knjiškim izdanjem: Knjižara Z. i V. Vasića, Zagreb 1918.

0.

U uvodnom ćemo dijelu najprije razmotriti vrijednost ponavljanja općenito, a posebice dvočlanog ponavljanja, u Krležinoj pjesmi Na trgu svetoga Marka.

Na trgu svetoga Marka sablasni napjev se poje.
Na trgu svetoga Marka se luđačke furije gone.
Na trgu svetoga Marka mrtvih plešu kolone.
Na trgu svetoga Marka gasnu hrvatske boje.

Matere dojenčad bijelu sa hrvatskom laži doje.
Bolesni bjesovi klikću, na crveni požar zvone.
A lađa hrvatske laži u krvavom potopu tone.
I kao posljednji jarbol još crna vješala stoje.
Na trgu svetoga Marka. Na trgu svetoga Marka.

Na jarbolu hrvatske Laži slobodna Hrvatska Miso
pjeva svoj labuđi pjev:
Tri već krvava ljeta davim se očajno nijema.
Tri već krvava ljeta tonem u bezdnu krvi.
Na crnom jarbolu lađe tri već krvava ljeta,
Vješaju hrvatske sne.

I zar na galiji ovoj doista nikoga nema,
da jarbole polomi zadnje,
da laži hrvatske smrvi,
pa neka potone Sve!

(KL: Na trgu svetoga Marka, 76–77)1

U pjesmi Na trgu svetoga Marka naslovna se sintagma ponavlja više puta. Posebno je zanimljivo njezino dvočlano ponavljanje na kraju druge strofe. Priložna oznaka mjesta, metonimija Hrvatskog sabora, odvojena je od rečenice kojoj logički pripada. Ne samo da je riječ o specifičnoj distorziji, koju možemo nazvati postupkom pucanja rečenice, već se izdvojena eliptična rečenica ponavlja dva puta. Očito je da nije riječ o jednostavnoj oznaci mjesta, niti se to mjesto ističe ponavljanjem, već ove dvije eliptične rečenice kroz svoja govorna ostvarenja svjedoče o nemoralnom, kriminalnom ponašanju političara u vrijeme rata (a i inače). Tako možemo zamisliti da prva eliptična rečenica u svom govornom ostvarenju zapravo postavlja sumorno, zlokobno i tragično pitanje: »Je li moguće da se sve to doista događa u Hrvatskom saboru?« Druga je eliptična rečenica odgovor, tužan i rezigniran: »Nažalost, moguće je, to se doista događa, ali mi tu ništa ne možemo.«

Ovo dvočlano ponavljanje čini središte pjesme. A na njega upućuju, njega pripremaju i dvočlana ponavljanja iz prve strofe. Ponavljanja u prvoj strofi promatrana okomito mogu se shvatiti kao višečlana ponavljanja ključne sintagme Na trgu svetoga Marka; međutim, u vodoravnim se nizovima otkrivaju dvočlana govorna ponavljanja: po dva se dijela svakoga stiha govorno izjednačavaju, postaju međusobno ekvivalentni, pa tako i formalno dvočlano ponavljanje na kraju druge strofe sažima cjelokupnu pjesmu. Naime, dok se u prvom stihu može govoriti o kontrastu između prvog i drugog dijela stiha (Na trgu svetoga Marka: sablasni napjev se poje), u sljedećim se stihovima ta suprotnost dokida: drugi se dio stiha počinje odražavati u govornom ostvarenju prvoga dijela: anafora Na trgu svetoga Marka preuzima intonaciju drugog dijela i tako je njezin govorni sadržaj jednak sadržaju drugog dijela stiha. Različiti se jezični sadržaji poistovjećuju svojim govornim ostvarenjima. Zato i jest moguće govoriti o dvočlanim govornim ponavljanjima u prvoj strofi.

I konačno: zaključna strofa pjesme u obliku retoričkog pitanja donosi i logički zaključak: I zar na galiji ovoj doista nikoga nema,/da jarbole polomi zadnje,/da laži hrvatske smrvi,/pa neka potone Sve! U ovom se retoričkom pitanju i njegovu odgovoru odražava dvočlano ponavljanje u zadnjem stihu druge strofe: Zar doista nikoga nema? = Zar se to doista događa u Hrvatskom saboru; Pa neka potone Sve! To se nažalost doista događa. Sve je izrijekom rečeno, riječima, ali u afektivno angažiranom obliku retoričkog pitanja.

Ova pjesma ima dva ključna mjesta: jedno je ključno mjesto logičkog ustroja, logičkog slijeda: pa neka potone Sve!; drugo je ključno mjesto emotivnog, govornog ustroja pjesme: ponavljanje bezglagolske rečenice u posljednjem stihu druge strofe. Oba su ključna mjesta retorička pitanja; riječ je o još jednom od dvočlanih ponavljanja u pjesmi. U završnom retoričkom pitanju jezični i govorni ustroj djeluju u skladu, jedan dopunjuje drugi; u primjeru ponavljanja bezglagolske rečenice u posljednjem stihu druge strofe govorni je ustroj isključivi nositelj negativnog naboja: jezični ustroj – priložna oznaka mjesta – samo određuje gdje se svi negativni sadržaji događaju; zapravo govorni ustroj nameće sadržaj posve suprotan mogućem i očekivanom sadržaju jezičnog ustroja.

Logički ustroj iskazuje konačno rješenje kao zaključak na kraju pjesme; emotivni ustroj ističe deveti stih kao ključno mjesto govornog sadržaja pjesme. Središnje mjesto govornog ustroja, govornog sadržaja pjesme, uključuje, odražava čitavu pjesmu, kako one dijelove koji mu prethode, tako i one koji mu slijede. Logički se ustroj nužno oblikuje u vremenskom slijedu; emotivni je ustroj simultan, spacijalan znak, sažet u devetom stihu ove pjesme.

Tročlano je ponavljanje u trećoj strofi drukčije od dvočlanog ponavljanja: ono ne govori o različitim aspektima jednog sadržaja, već jednostavno o njegovu beskonačnom trajanju: tri već krvava ljeta. Trogodišnje trajanje svjetskog sukoba iskazano je jezičnim znakom i materijalnošću – tročlanošću – samog ponavljanja; a kombinacija anafore i epifore zatvara pjesnički svijet: njegov je početak i kraj beskonačno trajanje iz kojeg nema izlaza.

Postoji još jedno ponavljanje u pjesmi Na trgu svetoga Marka: to je snažna aliteracija glasa r, koja obuhvaća čitavu pjesmu. Aliteracija se obično javlja u jednom stihu ili jednoj strofi; veoma su rijetke aliteracije koje se protežu kroz čitavu pjesmu. S druge strane, ova se aliteracija i brojčano lako dokazuje: od 613 glasova 40 je r, što u postotku čini 6,53%; očekivana učestalost javljanja glasa r u glasovno neutralnom kontekstu iznosi 3,75 – 3,88%.2 Ova aliteracija potvrđuje metonimijske veze među riječima: crni, mrtvi, krvavi; a preko krvavi tom se nizu pridružuje i crveni. Međutim, mnogo je bitnije da ova aliteracija motivirano povezuje sve ključne riječi ove pjesme: trg, Marka, furije, mrtvi, požar, hrvatski, matere, crveni, krvavi, jarbol, crn, tri, krvava, smrviti. Ova aliteracija materijalno iskazuje i veoma veliku napetost, angažiranost, bijes ove pjesme: naime, od 40 glasova r u ovoj su pjesmi čak 22 slogotvorna, a to znači da se javljaju u napetim konsonantskim skupinama u kojima r preuzima ulogu vokala: trg, mrtvi, hrvatski, krvavi, crna, crveni, smrvi. Tako se opća napetost pjesme ne odražava samo u govornom ostvarenju već i u glasovnom sastavu. Učestalost slogotvornog r u pjesmi jako odudara od njegove očekivane distribucije: dok se u glasovno neutralnom kontekstu slogotvorno r javlja tek 0,30 – 0,45%, njegova je učestalost u pjesmi 3,59% (22 r od 613 glasova), dakle čak 10 puta više. Funkcionalnost slogotvornog r ne očituje se samo u općoj napetosti pjesme, već slogotvorno r sudjeluje i u materijalizaciji raspleta pjesme: maksimalna se napetost postiže gomilanjem konsonanata u riječi smrvi, a nakon toga slijedi logičko razrješenje, bez ijednog konsonanta r, u gotovo savršenom izmjenjivanju konsonanata i vokala: Pa neka potone sve!

Jednako dvočlano ponavljanje nalazi se u još jednoj Krležinoj pjesmi iz istog perioda: u pjesmi Hiljadudevetsto i sedamnaesti katolički Uskrs na jednak se način ponavlja priložna oznaka vremena.

O sada,
kad u prokletim kotlovima luđačke Evrope
kuhaju krvava srca,
i kad gladne djevojčice plaču na kiši i mole hljeb,
i kad se sve ždere i razdire i kune,
na Uskrs –
danas –
kad se daruju po crkvama jaja i kolači
i teče krv
[...]
A onda je netko donio među panorame
drvenoga Hristosa sa crvenom zastavom
i tekle su vučje suze, a ljudi su se klali.
Na Uskrs. Na Uskrs.

(KL: Hiljadudevetsto i sedamnaesti katolički Uskrs, 85)

U navedenoj je pjesmi moguće uočiti aliteraciju glasa k, koja zahvaća čitavu pjesmu. Središte je ove aliteracije u jakoj homofonskoj vezi: prokletim kotlovima; atribut i imenica nužno su, motivirano povezani nizom jednakih glasova (k, o, t, l, i, m); atribut sadrži, izriče svoju imenicu i prije negoli je ona ostvarena u linearnom slijedu teksta; imenica u svom glasovnom sastavu opetuje svoj atribut: riječ je o kompleksnom dvočlanom ponavljanju. A iz ove snažne homofonske veze izvire aliteracija glasa k, koja se proteže na čitavu pjesmu: kad u prokletim kotlovima luđačke, kuhaju krvava, kune, kolači, krv, na Uskrs, netko, tekle, klali.

I ovdje je moguće jednako govorno objašnjenje dvočlanog ponavljanja: retoričko je pitanje raščlanjeno u pitanje i odgovor, zgražanje i rezignaciju.

Možda se Krležina interpunkcija u navedenim primjerima suprotstavlja ovakvim interpretacijama: naime u obje su pjesme eliptične rečenice označene točkom, dakle nema interpunkcijskih oznaka pitanja i odgovora. Ipak, cjelokupni kontekst pjesama usmjerava čitatelja na ovakvu interpretaciju. U prilog tome govori i jedan primjer iz Hrvatskog boga Marsa. Ovdje su pitanje i odgovor interpunkcijski označeni; posebno je značajno da je odgovor, ili dodatak obavijesti u ponavljanju imena, označen uskličnikom i tako nas obavještava o govornom bogatstvu ove eliptične rečenice: to je iznenađenje, čuđenje, prijekor. Uzvik He-he! potvrđuje ovakvu interpretaciju. U Zorinu izdanju sabranih djela ovaj je uzvik izbačen.

I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio žene! Gdje ti je poštena riječ, Viktore? He-he! Viktore! (Mars: Bitka, 22)

Dvočlano ponavljanje s interpunkcijski označenim pitanjem i afektivnim odgovorom – uzvikom nalazi se u sljedećem primjeru:

– Što ovaj tu hoće? O nekakvom pomirenju govori? O kakvom vražjem pomirenju? Gdje ja mogu da se pomirim sa Ketty? Ketty! Koja me je tako sramotno prevarila! Sreća! O sreći govori i o tome, da smo nesretni! Da ne idemo na frontu! (Mars: Tri, 203)

Navedeni primjer zapravo sadrži tri dvočlana ponavljanja (što jasno pokazuje Krležinu sklonost prema ovakvim oblicima): O nekakvom pomirenju govori? O kakvom vražjem pomirenju?; Ketty? Ketty!; Sreća! O sreći. Prvo je dvočlano ponavljanje označeno upitnicima, u drugom se izmjenjuju upitnik i uskličnik, a treće je označeno uskličnicima. Dakle interpunkcijski bi središnji dio (Ketty? Ketty!) trebao označiti granicu između pitanja i afektivne afirmacije. Međutim, ono što je označeno upitnikom tek je formalno, retoričko pitanje: Gdje ja mogu da se pomirim sa Ketty? To je zapravo snažno izražena negacija: Ja ne mogu da se pomirim s Ketty. Prema tome uskličnik bi ovdje bio adekvatnija interpunkcijska oznaka. Uostalom, i prethodna rečenica obilježena upitnikom (O kakvom vražjem pomirenju?) zapravo je snažna negacija izražena retoričkim pitanjem. Ovaj primjer jasno govori o nepouzdanosti interpunkcijskih oznaka: i upitnik i uskličnik tek sugeriraju moguću afektivnost govornika, a cjelovit se govorni sadržaj otkriva u općem ustroju teksta, gotovo bi se moglo reći neovisno o interpunkcijskim znakovima.

U navedenom je primjeru riječ o pitanju, čuđenju i angažiranoj potvrdi, tjeranju sumnje. I opet se pokazuje da ponavljanje zapravo ima svoju pravu vrijednost u govornom ostvarenju; različita govorna ostvarenja nose različite pristupe, različite emotivne sadržaje, različite obavijesti.

U primjeru iz Hrvatske rapsodije dvočlano se ponavljanje javlja dva puta:

O, gdje je ono modro praskozorje?
Podavilo se u ovom vagonu, gdje umiru ljudi, gdje se umirući žderu – i
pate i muče. I ne će dosegnuti Sunca?
A zašto su onda došli na Jug?
K Suncu! K Suncu!
[...]

I negdje dalje na jednoj stanici zabio se u jedan drugi voz s benzinom, smrvio ga i planuo golemi požar. Zapalili se magazini – razorio stanicu i sunuo dalje. – Vani na liniji sukobio se s nekim transportom. Povalio ga, uništio – stotine mrtvih skotrljalo se niz nasip – i projurio kao užareno tane.

Sunce! Sunce!

(Rapsodija, 32–33)

Prvo dvočlano ponavljanje moguće je interpretirati kao i prethodne primjere; ovo postaje još jasnije kada se promatraju izmijenjene interpunkcijske oznake u Zorinu izdanju (1965.): K Suncu? K Suncu! Riječ je, dakle, o pitanju, sumnji i snažnoj potvrdi. Ipak, i interpunkcija prvog izdanja pokazuje da intenzitet afirmativnosti raste, pa se tako i drugo dvočlano ponavljanje javlja kao nastavak gradacije prvog dvočlanog ponavljanja. Jezični opis govornog sadržaja ove četveročlane gradacije nalazimo u završnoj rečenici Hrvatske rapsodije:

To je bijes, to je požar, to je poklič za Suncem.

(Rapsodija, 33)

Sličnim je tročlanim nizanjem u kasnijim izdanjima proširena rečenica: i projurio kao užareno tane:

Vani na liniji sukobio se s nekim transportom. Povalio ga, uništio – stotine mrtvih skotrljalo se niz nasip – i projurio kao užareno tane, kao munja, kao svjetlost.

Sunce! Sunce!

(Rapsodija. Zora, Zagreb 1965, 417–418)

U prilog misli o različitim govornim sadržajima svjedoče i didaskalije koje prate dvočlana ponavljanja u legendi Michelangelo Buonarroti.

Glas Michelangela Buonarrotija očajno i žalobno: O, zašto šutiš, Gospode? Zašto šutiš?

Crna, okrutna i grozna šutnja.

Michelangelo Buonarroti: Gospode! Gospode! Zazivlje polomljeno i izbijeno.

Crna, okrutna i grozna šutnja.

Michelangelo Buonarroti beznadno: O Gospode! O Gospode! Tihi čovječji plač i šutnja.

Michelangelo Buonarroti: Smiluj se, o Gospode! O, kako je to užasno! Strašno! Vječno! I nema tvog odgovora! Zašto ne odgovaraš? Zašto dopuštaš, da se ovdje teretima zasut davim u patnji? Plačem ovdje u grobu svom Gospode! Samo uvijek plačem! A ništa! Nikad ništa! Apsolutno Nikada Ništa Gospodine!

Gospodine! O Gospodine! Smiluj se! Glas pun kuknjave grozničave.

(L: Michelangelo, 59–60)

Dvočlana su ponavljanja izgovorena: očajno i žalobno, polomljeno i izbijeno, beznadno uz tihi čovječji plač i šutnju, glasom punim kuknjave grozničave; riječ je o dvočlanom nizanju sinonima koji različito boje dijelove dvočlanih ponavljanja, koji jednak sadržaj osvjetljavaju s različitih gledišta: dvočlani sinonimi kojima se opisuje govor čine od jednakih riječi ili rečenica sinonime – govorne sinonime.

1.

Dvočlano ponavljanje često djeluje kao jednostavno isticanje, ukazivanje na informativnu vrijednost elementa koji se ponavlja.

O, Sunce!
Ženski ti se dajem
Pališ me i sišeš.
I više Mene nema –
Rastopljen sam u kozmičke sne.
Sunce!
Ja sam Oganj.
Istok.
Požar.
Sve –
I mene, mene nema –

(S: Podnevna simfonija, 52)

U dvočlanom je ponavljanju moguće govoriti o isticanju emotivnog sadržaja; prvi je element dvočlanog ponavljanja slabijeg intenziteta: to je nesigurno izricanje, oklijevanje; drugi je element jasno, odlučno potvrđivanje:

Tako, tako sinko! […] Tako! Tako! Pokajanje! Pokajanje!

(L: Michelangelo, 88)

Lažu na Vatikanu, Oče Presveti! Lažu, Bezgriješni! Radim ja, radim!

(Idem, 88)

– »Batine! Batine! To buš dobil! Naharili te buju!« Tako se zlorado kumeki vesele porazu gospodina satnika, jer kumeki su po svom instinktu defetisti.

(Mars: Kraljevska, 98)

Suprotan postupak, a to znači antiklimaks, smirenje, slabljenje nalazimo u sljedećim primjerima, ali samo u prvim izdanjima (Pan, 1917. i Tri simfonije, 1917.):

Te ljude ispija bolesni Eros.
Čudno ih bolesno svijetlo tali.
Oni su pali! Oni su pali!

(Pan, 17)

I zamrlo sve je!
To lahor ganja rusalke granjem.
I sneni golub lijeće opijen još cjelovima Noći –
Kroz zelenu boju, što joj lahor svilen skute veje –
Usnulo već sve je
Usnulo već sve je.

(S: Noć, 87–88)

Drugi je član ponavljanja zasigurno intenzitetski oslabljen i tako motivirano svjedoči o općoj slabosti, malaksalosti, smrti ili porazu. U Minervinu su izdanju ovi primjeri izmijenjeni.

Te ljude ispija bolesni Eros,
čudna ih bolesna svjetlost tali,
ti su ljudi pali! Od straha su pali!

(S: Pan, 20)

I zamrlo sve je!
To lahor ganja rusaljke granjem,
pa ko stari satir
mekeće nad granjem,
na proplanku gdje rosa
mjesečinu pije na kljun crnog kosa.
I sneni golub lijeće opijen još cjelovima Noći,
kroz zelenu boju, što joj lahor svilen skute veje –
Usnulo već sve je,
usnulo već sve je,
otrovno mirišu u perivoju teje.

(S: Nokturno, 109)

Izmjene svjedoče da Krleža više voli uzlaznu od silazne linije intenziteta: u primjeru iz Pana drugi je član pojačan priložnom oznakom (od straha); u drugom se primjeru smirivanje razbija dodatkom otrovno mirišu u perivoju teje. Evo još jedan primjer koji pokazuje Krležina nastojanja da eliminira silaznu intenzitetsku liniju; u prvom izdanju taj primjer izgleda ovako:

Na portalu stoji. Zove me. Koketa.
Za palazzom tiho, tiho šumi Leta...

(Tri Simfonije: Suton, 58)

U Minervinu je izdanju smirivanje izraženo dvočlanim ponavljanjem priloga tiho eliminirano, a atribut blatna, naprotiv, unosi dodatan nemir.

Na portalu stoji. Zove me. Koketa.
Za palazzom tiho, šumi blatna Leta...

(S: Suton, 84)

U primjeru koji slijedi ponavljanje imenice Gospodin izdvojene u zaseban stih jasno govori o različitim emotivnim sadržajima vezanim uz tu imenicu; samo jedno javljanje ove imenice moglo bi imati posve neutralnu vrijednost; ponavljanje svjedoči o jakom emotivnom angažiranju.

A onda se čini,
kao da nas stari
Gospodin Gospodin
mrvi i bije i muči i ništi.
O, koliko sad ih plače
i gine i proklinje i vrišti.

(KL: Kiša, 12)

Dvočlano se ponavljanje pretače u dva četveročlana nizanja sinonima uzroka i posljedice; ova nizanja sinonima daju emotivnu, govornu vrijednost dvočlanom ponavljanju Gospodin Gospodin.

Intenzitet drugog dijela dvočlanog ponavljanja može biti pojačan, pretočen u figuru sveobuhvatnosti objektom ili priložnom oznakom: ništa, nigdje, uvijek, zauvijek.

Ne znam! Ništa ne znam! Osjećam samo glazbu i osjećam, da me poput plime nosi i dolazi mi da plešem –

(L: Michelangelo, 54)

Do đavola! Ništa! Nigdje ništa! Stari nas šarlatan vuče za nos.

(Idem, 49)

Laž! Ja nisam kriv! Ja ništa nisam kriv!

(Idem, 68)

Užeta! Lanci! Ali presijeci ti njih! Pokidaj ih! Presijeci! Ne budi lud! Zašto da pjevaš u koru luđaka? Reci! Čuješ li ih, gdje tule i nariču? A ne će im pomoći! Ništa im ne će pomoći!

(Idem, 82)

O, kako bih da ga zaboravim! Zauvijek da ga zaboravim! (Idem, 62)

Postojim! Još uvijek postojim!

(Idem, 73)

U dvočlanom ponavljanju Krleža ponekad rabi crticu kao poseban znak važnosti neke riječi, njezina govornog bogatstva: riječ se ne ističe samo ponavljanjem već se i crticom, tj. pauzom, označava njezina važnost.

a negdje u magli – u magli,
čuje se nevidljiv plač.

(KL: Kasno popodne, 75)

Crtica govori o isticanju priložne oznake: potvrđuje se da se radnja doista odvija u magli; pisac otklanja svoju i čitateljevu dvojbu, sumnju.

Sličan je i sljedeći primjer:

Osjećaš li kako nestaje bijeli oblak – nosi nas, nosi –

(L: Maskerata, 144)

Već prva crtica (nestaje bijeli oblak –) ističe trajanje; a nakon toga slijedi i dvostruko iskazano trajanje: dvočlanim ponavljanjem i crticom. Jaka aliteracija glasova s, n poistovjećuje glagole i objekt: nestaje, nosi, nas, nosi.

U posebne oblike dvočlanog ponavljanja mogu se uvrstiti dvočlana ponavljanja u dvočlanim ponavljanjima.

Planuli su prvi ognji neba.
A žena je rekla tiho i kô snena, tromo,
ljubičastomodru svetu slutnju:
»Zvijezde!«
»K zvijezdama se pada, Salomo, Salomo!
K zvijezdama se pada, Salomo, Salomo!«

(KL: Saloma, 83)

Dvije interpunkcijski označene usklične rečenice jasno svjedoče o emotivnoj angažiranosti govornika, a dvočlano ponavljanje vokativa u njima to i dodatno potvrđuje.

Drukčije govorne sadržaje u dvočlanom ponavljanju sugeriraju i optativni oblici kondicionala.

Znadem, Gospode! Sve znadem! Ali htio bih da ništa ne znam! O, kako bih htio, da ništa ne znam!

(L: Michelangelo, 60)

Drukčiji se emotivni naboj dvočlanog ponavljanja može ostvariti i drukčijim sintaktičkim ili versifikacijskim ustrojem.

U silnom sutonjem hramu,
u modrom nebeskom ornatu,
sutonja kraljice vječna,
anđela zvjezdano jato
pred prijesto ti pade.
Zadnji oblaci zlate.
Gasnu u mirise. Plavo.
Sutonja Kraljice!
Vječna!
Zdravo! O, zdravo!

(S: Suton, 81–82)

Vokativ je emotivan, angažiran oblik izravnog obraćanja. U prvom javljanju atribut vječna istaknut je inverzijom; u drugom je javljanju još jasnije istaknut sintaktički i versifikacijski: izdvojen je u zasebnu rečenicu i u zaseban stih.

2.

Navedeni primjeri pokazuju da dvočlano ponavljanje ne samo da ističe neku obavijest već u pravilu nosi i emotivni naboj. O tome govore i specifični primjeri dvočlanog ponavljanja kada se jednak logički sadržaj iskazuje glagolskom i bezglagolskom rečenicom.

O, te čiste, nevine, zdrave fantasne forme
gromove nose.
Potop.
Tminu.
I tuču!
Suton je.
Suton.

(S: Suton, 86)

Bezglagolska je rečenica slikovit i u pravilu emotivno angažirani izraz; tako je i u navedenom primjeru bezglagolska rečenica afektivna potvrda cjelovite glagolske rečenice. Kako bezglagolska rečenica nosi afektivnu poruku, ona u većini slučajeva slijedi glagolsku rečenicu i tako se stvara gradacija afektivne angažiranosti.

Bolest ti je to, mili moj! Bolest!

(L: Michelangelo, 54)

Ja trebam mir! Mir!

(Idem, 79)

Otkrivenje je to, Presveti Oče! Otkrivenje!

(Idem, 94)

Gradacija se može ostvariti i višestrukim dvočlanim ponavljanjima:

Jer to još nije dokaz, da radiš, što su boje prolivene tu po zidu i po skelama! To nije nikakav dokaz! Ne vidimo ništa! Nikakvog djela ne vidimo, sinko! Gdje je djelo? Gdje?

(Idem, 91)

Niz dvočlanih ponavljanja (nije dokaz: nije nikakav dokaz; ne vidimo ništa: nikakvog djela ne vidimo; nikakvog djela: gdje je djelo) tvori gradaciju koja završava afektivno jakim oblikom – eliptičnom rečenicom: Gdje je djelo? Gdje?

Slična su ponavljanja glagolskog i bezglagolskog dijela u sljedećim primjerima:

tužno je, tužno, Gospodnje Lice!

(S: Pan, 30)

Ja vječno, vječno, mirišem miris mrtvačkih ruža.

(L: Michelangelo, 67)

I lagan sam, lagan ko perce, i pjevam i smijem se i skakućem.

(L: Legenda, 28)

Ova se ponavljanja mogu protumačiti i kao jednostavna isticanja, ali je moguće i drugi element ponavljanja shvatiti kao bezglagolsku rečenicu ili bezglagolski dio rečenice.

Intenzitet bezglagolske rečenice dodatno se ističe ako se drugi, glagolski dio dvočlanog ponavljanja nađe u neupravnom govoru.

Ali je opet sve ogulio! Luđak! Ja ti velim, da je to luđak!

(L: Michelangelo, 49)

Ovakvih dvočlanih ponavljanja s alternacijom glagolske i bezglagolske rečenice ima i u Hrvatskom bogu Marsu.

On je htio rekord. Svakako rekord. [...] a u protujurišu zauzimlje rusku kotu, te spasava armejski sektor! To je ono pravo! To! A njegovo djelo onda osvaja srca svih onih štrebera kod divizije i kod kora i kod armeje, svi se ruše kao kegli! Tako će on to da udesi! Ali zato treba materijal! Prije svega dobar materijal!

(Mars: Kraljevska, 47–48)

U navedenom je primjeru nekoliko dvočlanih ponavljanja s alternacijom glagolske i bezglagolske rečenice; sva ponavljanja imaju emotivno uzlazni oblik jer bezglagolska rečenica slijedi glagolsku. Emotivna je angažiranost u dvije bezglagolske rečenice iskazana i dodatnim intenzifikatorima: svakako i prije svega. Dodatnu vrijednost emotivno angažiranog govorenja čini i slobodni neupravni govor: kroz prenošenje tuđih riječi, misli i angažiranog govorenja provlači se i piščev ironični komentar.

Ima primjera kada se bezglagolska rečenica ponavlja, tj. ona sama čini dvočlano ponavljanje:

Ja sam danas čovjek globa. Pedeset hiljada antena
nosim u ruci kô koplja,
i okeane siječem i rujem ekvator i pjevam na polu.
Eto! Fenjeri mojih lađa po toplim morima plešu
i ja pjevam u sobi, u jami, u crkvi i na poljskoj straži:
Globus je vjera moja! Globus! Globus!

(KL: Varijante jednoga dana, 108)

– To su torci razulareni! Trebalo bi po njima tući s čavlima nabijenom i načičkanom batinom! Stegnuti bi ih trebalo, da krvavu vodu puste! Stegnuti! Stegnuti!

(Mars: Kraljevska, 118)

U navedenim primjerima emotivna angažiranost nije dovoljno izražena samom bezglagolskom rečenicom, već se ona mora i ponoviti.

3.

U prilog misli daje dvočlano ponavljanje zapravo obogaćivanje emotivnim sadržajem govore i primjeri ponavljanja s proširivanjem: jedan se element ponavlja i u ponavljanju se naročito upućuje na poseban vid njegova sadržaja.

Tonem.
U sutonu tonem.

(S: Suton, 93)

Zvijezde!
Blistave zvijezde!

(S: Nokturno, 133)

Nad orkanom zvjezdanih oluja,
pjevamo svi Aleluja,
mirisni Aleluja!

(S: Pan, 30)

Bol ga svladava i on kune, užasno, grozno kune.

(Rapsodija, 18)

Specifičan se oblik dvočlanog ponavljanja nalazi u sljedećem primjeru:

Navaljao je na te kamenje mlinsko i melje te, a ti mu pjevaš! Kamenje je navaljao na tebe i sili te na igru, a ti mu pjevaš u slavu.

(L: Michelangelo, 82)

Riječ je o dva dvočlana ponavljanja od kojih se ono drugo može objasniti kao ponavljanje s proširenjem ili preciziranjem: pjevaš – pjevaš u slavu; prvo se dvočlano ponavljanje može opisati kao zrcalna struktura: predikat i objekt u neinverziji i inverziji; a ova se zrcalna struktura širi dvama sinonimskim dodacima: melje – sili.

4.

Uz ponavljanje s proširivanjem mogu se navesti i primjeri ponavljanja kao rezimiranja; ovo je zapravo inverzija prethodnog postupka: najprije se javlja prošireni opis, koji se onda rezimira ponavljanjem samo jednog elementa. Ovi su primjeri bliski dvočlanom ponavljanju glagolske i bezglagolske rečenice: upravo kao što bezglagolska rečenica ne samo da potvrđuje glagolsku rečenicu već pokazuje i emotivnu angažiranost, tako je i u ovom primjeru riječ o emotivno angažiranom sažimanju prethodnog konteksta. Rezimiranje se može ostvariti cjelovitom rečenicom.

O kako je tužno svijetlim gigantom biti u crnoj oluji,
i vijati grozne sile,
koje u meni krile,
i teku kô bolesna krv,
što teče kroz modre žile,
i viču za tajnom Biti.
O kako je tužno svijetlim gigantom biti.

(KL: Desperatna premisa, 120)

Mnogo su češći primjeri kada se rezimiranje ostvaruje eliptičnom rečenicom.

Crninom ću politi sve tvoje šarene laži! Crninom!

(L: Michelangelo, 84)

Lani smo o Uskrsu dobili posljednje dukate! Meštre! Lani o Uskrsu!

(Idem, 87)

Ključna se obavijest u oba navedena primjera ističe inverzijom: objekt (crninom) ili priložna oznaka vremena (lani o Uskrsu) nalaze se na početku rečenice; informativnost ovih dijelova dodatno se ističe njihovim izdvajanjem u zasebne, eliptične rečenice.

Rezimiranje može biti pojačano dvočlanim ponavljanjem.

I dobro je, da smo tvrdi i da nam je na sprovodu svih snova oko suho.
Dobro je! Dobro je!

(KL: Žena i iluzije, 194)

Dvočlano ponavljanje može biti i u obliku pucanja rečenice. Drugi član tada ima jasnu funkciju rezimiranja jer zapravo nije riječ o eliptičnoj rečenici, nego o dijelu već izrečene rečenice koji se nužno vezuje uz prethodni kontekst, čiji se smisao nalazi isključivo u prethodnom kontekstu.

A nas suton miriše i truje,
cjelov mu je plav i mistično dug –

I mistično dug. –

SVE SE RASPLINULO. POMRLO.
APSOLUTNA TIŠINA.

(S: Suton, 101)

I mistično dug produžava atmosferu smirivanja, što je dodatno naglašeno i didaskalijama. I ovdje se uočava motivirana glasovna veza: miriše – mistično.

Evo i drugih primjera.

U propasti tužnoj i požaru rana,
čuje se iz vana,
gdje pjeva jedan grozno razbijeni glas
o bogu, koji se rodio za nas.
Ti tonovi mutni pijani i reski,
dopiru u sobu.
To pjevaju kralju
u Betlehemu, koji se rodio nebeski.

Ti tonovi divlji, pijani i reski.

(KL: Badnja noć, 40–41)

Ima i primjera rezimiranja šireg prethodnog konteksta uz daljnje proširivanje.

Jablanovi stoje, kao sveci, što se grijeha boje.
Stoje. Šute. I potajno dišu.

(KL: U noći, 132)

Ponovljen predikat stoje sažima prethodni kontekst, ali se taj kontekst proširuje: šute, potajno dišu. Moguće je zamisliti da se svaki dio prvog stiha sažima, odražava u jednom dijelu drugog stiha: (1) Jablanovi stoje > Stoje; (2) kao sveci > Šute; (3) što se grijeha boje > I potajno dišu.

Drugi član može biti i proširen.

Svi smo mi žrtve. Poziv nam je Patnja. Bolovi i patnja.

(Rapsodija, 10)

Dvočlano ponavljanje s proširenjem može se ostvariti kao pucanje rečenice: oba su člana eliptični dijelovi puknute rečenice, a drugi član proširuje, precizira prvi.

Ionako se čovjek samo pati. Ko marva! Baš ko marva!

(Rapsodija, 3)

Sve mi je nekako jasno. Providno. O, užasno providno! (57)

(L: Kraljevo, 180)

5.

Dvočlano se ponavljanje javlja i kao uokvirenje dužeg teksta: tada se može govoriti o naslovu kao najavi i refrenu kao sažimanju. Ovakva vrsta dvočlanog ponavljanja jednaka je proširenju koje se rezimira ponavljanjem jednog kraćeg dijela; naime, sve što slijedi iza prvog člana proširuje ga. Uokvirenje također ukazuje na govorne različitosti dvočlanog ponavljanja: drugi je dio dvočlanog ponavljanja nužno govorno bogatiji, sadržajniji; ali u vraćanju taj se bogatiji sadržaj prenosi i na prvi, uvodni dio dvočlanog ponavljanja.

Kako su pakleno strašni
ti zeleni saloni!
U vinu, u krvi, u valceru pijane noći
đavo se razbludno smije:
da li je žena Sve
ili nije?
Žica mi tužna
slatke valcere zvoni.
Kako su pakleno strašni
ti zeleni saloni!

(S: Nokturno, 127)

Govorna se različitost dvočlanog ponavljanja ponekad postiže tako da se drugi član ostvari kao uzvik; taj uzvik može biti označen interpunkcijski ili dodanim uzvikom.

Božanstvo stiha, ljudi, krvava nije zvijer
i stih ne pozna bolova besmisla.
O, romon to je bisernoga čisla
i plamen je i Svjetlost i čisti novi smjer,
Božanstvo Stiha, ljudi, krvava nije zvijer!

(KL: Duga stiha, 61)

Samo dio uvodne složene rečenice zaključuje ovaj odlomak, i taj se dio ostvaruje kao usklična rečenica.

U sljedećim primjerima uzvična rečenica nije interpunkcijski označena, ali se umeću uzvici Ah ili O.

Danas je Nedjelja. Smrtni Dan Rujna.
Na sprovod Rujnu idu magle žalosne
a lišće se crveno smije
pijano gorućeg vina
jesenjih karmina.
Ah, danas je Nedjelja. Smrtni Dan Rujna.

(KL: Smrtni dan rujna, 16)

I dokle tako, očajno i prazno?
Bez svjetla, bez smijeha, bez sunčanih boja?
U praznini crnoj, iskričavoj, tužnoj,
u praznini punoj etera i leda,
gdje sve je mrtvo oko, što ne vidi, a gleda.
O, dokle tako očajno i prazno,
bez svjetla, bez smijeha, bez sunčanih boja?

(S: Nokturno, 126)

Drugi se element dvočlanog uokvirivanja može javiti kao pitanje.
Mi smo se klali, mati moja draga!
I srce tvoje sedam puta zaklano krvari.
Mi smo se klali kô pijani barbari
za stvarnost crne tvrdoglave stvari.
A sve je Laž. Laž grozna. Ni crna ni bijela.
Laž barikade, knjige, riječi i raspela.
I ničega nema. Ni boga ni vraga,
O zašto smo se klali, mati moja draga?

(KL: Pietà, 7–8)

Ovo je uokvirenje slično uvodno obrađenim dvočlanim ponavljanjima: to je najprije očajnički uzvik, krik, a zatim retoričko pitanje pojačava taj krik i svjedoči o besmislu ubijanja.

Ponekad se i samo uokvirenje sastoji od različitih oblika dvočlanog ili višečlanog ponavljanja. Jednostavno dvočlano ponavljanje nalazi se npr. u pjesmi Listopadsko jutro:

Listopad! Listopad!
Slušam tvoju pjesmu gdje ranjena plače,
a smrt ti nose djeca u jesenje zadaće;
Ti s umiranjem tvojim rađaš pjevače!
Listopad! Listopad!

(Minerva: Listopadsko jutro, 58)

U primjeru koji slijedi uokvirenje je ostvareno tročlanim nizanjem sinonima:

Sve se cakli. Sve pjeva. Sve pleše.
I šúmê jata bijelih golubova,
a sjajni snovi umiru i ginu
u bolesnoj sjeni crvenoga krova…
Sve se cakli. Sve pjeva. Sve pleše.

(S: Podnevna simfonija, 58–59)

Uokvirenje može biti ponavljanje s proširenjem, dopunom.

U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe,
što može hrvatski čovjek?
On hrvatske guta suze.
Slanu i gorku sol.

Ideal hoće li bijeli prezren i popljuvan, gol,
razapet biti dovijek?
U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe
što može hrvatski čovjek,
na Evropski Veliki Petak?

(KL: Veliki Petak godine hiljadudevetstotina i devetnaeste, 88)

Sumporna svjetlost sive prikaze pali,
što su kô zavjese mutne skrivale modre vidike.
Sad sve je puno ozona i svijetle svečane vike,
kô grmljavina što trese crkvene zvonike
i večernju šutnju tali.
Sumporna svjetlost na večernjem horizontu
sive prikaze pali.

(KL: Angelus, 80)

U primjeru koji slijedi dvije misli (Evropa je kuća samotna; U njoj Zločin spi) stoje u odnosu uzroka i posljedice; upravo je zato i logično da se u drugom javljanju istakne uzrok izdvajanjem u zaseban stih: i u njoj Zločin spi.

Evropa je danas kuća samotna, u kojoj Zločin spi
i burad crna šuti i ludilo zri.
A fitilj žute lampe – plače i plamen zelen vri,
u tmini šume krila i lijeću crni sni,
a jablanovi vise kô obješeni.
Danas je Evropa kuća samotna,
i u njoj Zločin spi.

(KL: Proljeće hiljadudevetstotina i osamnaeste, 57)

Ponavljanje kao uokvirenje, dakle neka vrsta refrena, karakteristično je za poetske tekstove, ali se javlja i u prozi, u legendama. Evo jedan primjer dvočlanog ponavljanja kao uokvirenja iz legende Kristofor Kolumbo:

Sudi mu, Narode! Sve nas je zaveo! Sve nas je htio da udavi! I ptice i
haluge slao je pred nas, samo da nas zavede dalje! Sudi mu, narode!

(L: Kolumbo, 134)

Riječ je o retoričkoj figuri: najprije se izriče zahtjev, zatim se zahtjev obrazlaže i konačno ponavlja kao logičan zaključak. Sličan je ustroj ponavljanja kao uokvirenja u legendi Adam i Eva.

Čudna su ta djeca hotela i ekspresnih vozova i abortusa! Oni se sada cjeluju djevičanski, kao da se nikada požderali nisu! Kao da nije tekla krv između njih i kao da ne će opet teći krv između njih! Sada su bezglavo pali u dubljine svojih crijeva, a za minutu opet će padati iz petoga kata u grob i trovati se i strijeljati i bacati pod kotače vlaka, proklinjati i opet padati niže, dublje, u svjetove daleke, u zvjezdane prostore, dalje, u život, u život! I uvijek tako i dokle tako? I zašto tako? Čudna li su ta djeca hotela, ekspresnih vozova i abortusa!

(L: Adam i Eva, 220).

Obje su okvirne rečenice uzvici i svaka od njih pokazuje dodatne znakove afektivnosti: u uvodnoj je rečenici to polisindeton (i ekspresnih vlakova i abortusa), koji stvara dodatnu napetost jer nabrajanje ne prestaje nakon veznika i, već se naprotiv i dalje nastavlja; u završnoj je rečenici to upitna čestica li, koja uvodnu tvrdnju izvlači u kontekst iznenađenja, čuđenja, suosjećanja. Unutar samog okvira nižu se dvočlana i višečlana ponavljanja: (1) jednostavno dvočlano ponavljanje: u život, u život; (2) dvočlano ponavljanje s izmjenom: Kao da nije tekla krv između njih i kao da ne će opet teći krv između njih!; (3) tročlana ponavljanja: Sada su bezglavo pali u dubljine svojih crijeva, a za minutu opet će padati iz petoga kata u grob i trovati se i strijeljati i bacati pod kotače vlaka, proklinjati i opet padati niže; I uvijek tako i dokle tako? I zašto tako?; (4) dvočlano nizanje sinonima: niže, dublje; (5) dvočlana etimološka figura: dubljina: dublje; (6) dvočlano paronomazijsko nizanje sinonima: dublje: dalje; (7) zrcalna struktura u svjetove daleke, u zvjezdane prostore, nastala vezivanjem atributa i imenice u inverziji i neinverziji, koja je svojom zatvorenošću, sveobuhvatnošću, zapravo sinonim dvočlanom ponavljanju u život.

6.

Dvočlano može biti i nizanje sinonima. I tako ponavljanje upućuje na to da je uvijek riječ o obogaćivanju, osvjetljavanju s drugog stajališta. Dok se u jednostavnim dvočlanim ponavljanjima drukčije nijanse sadržaja ostvaruju isključivo govornim vrednotama, u nizanju sinonima to se čini i leksičkim elementima i govornim vrednotama.

Velik je to kamen, i težak!

(L: Legenda, 22)

Ti sve prezireš samo verbalno! Svemu se rugaš samo riječima.

(L: Maskerata, 141)

U primjeru koji slijedi pravo se dvočlano ponavljanje izmjenjuje s dvočlanim ponavljanjem sinonima:

Sve ga nešto sapinje i sapinje i niti s mjesta da bi se maknuo. Sve radi i ruši. Maže pa guli. Maže pa guli. Razdire i kune i lomi i reži kao zvijer.

(L: Michelangelo, 50)

Nakon dvočlanog ponavljanja (sapinje) jednak je osnovni sadržaj iskazan sinonimskim oblikom (niti s mjesta da bi se maknuo); nakon radi i ruši slijedi pravo dvočlano ponavljanje (Maže pa guli.), koje je zapravo sinonimski par radi i ruši. U ovim ponavljanjima uočavaju se i jake glasovne veze: aliteracija glasa r poistovjećuje stvaranje i razaranje: radi i ruši; a razdire se svojim glasovnim sastavom također vezuje uz ove glagole; maže i reži povezuje rijetki glas ž, a lomi i guli glas l.

U mnogim se primjerima dvočlano nizanje sinonima javlja kao postupak pucanja rečenice, tj. sinonimi se izdvajaju u zasebne, obično bezglagolske rečenice: tako se ističe važnost, sadržajnost sinonima, njihovo govorno bogatstvo, jer oni ne samo da osvjetljavaju neki sadržaj iz različitih aspekata već i sažimaju, opetuju rečenicu od koje su interpunkcijski odvojeni.

Štijef se kesi. Demonski. U saznanju.

(L: Kraljevo, 186)

S neba ko s čela božanstva
pram pada. Daždevan. Mrk.

(S: Podnevna simfonija, 44)

Zanimljivo je sljedeće dvostruko dvočlano ponavljanje:

Oblici nek svi se cjeluju i grle, miluju i maze,

(S: Suton, 94)

Veznik i povezuje očite sinonime, a dvije tako povezane sintagme imaju sinonimsku vrijednost; bliskost sadržaja potvrđuje se jednakošću ritmičkih oblika (daktil i amfibrah); sinonimičnost drugog para potvrđuje i aliteracija inicijalnih konsonanata (m).

I u primjeru koji slijedi nalazi se dvostruko sinonimsko dvočlano ponavljanje:

Ali dok mi putujemo, putovat će s nama uvijek ovaki tužni i bolesni ljudi. Varvari i robovi.

(Rapsodija, 11)

Atributi tužni i bolesni imaju sinonimsku vrijednost; a ovaj se sinonimski par odražava, sažima u sinonimskom paru imenica Varvari i robovi. Sinonimnost imeničkog para potvrđuje i nekoliko jednakih glasova u obje riječi: v, r, i (u kasnijim izdanjima b, r, i: barbari i robovi).

Metričko i aliteracijsko potvrđivanje sinonimnosti nalazi se u sljedećem primjeru:

Gori, gori, Svjetlost, i grije poput lijeka

(KL: Pjesma naših dana, 94)

Sinonimičnost se potvrđuje: (1) metonimičnošću sadržaja (gori – grije); (2) jednakim metričkim oblicima (trohejima); (3) aliteracijom glasova g i r.

Glasovne veze mogu tvoriti i neočekivane sinonimske odnose:

Da se vratim u krčmu! Da se poživinčim u krčmi, da postanem slijep i strastven, da poživim!

(L: Michelangelo, 62)

Poživinčim i poživim pjesnički su homofoni: drugi se u cijelosti nalazi u prvom; glasovno izjednačavanje i blizina upućuju na motiviranu, sinonimsku vezu među ovim riječima; nešto slabija, samo aliteracijska veza, nalazi se u pridjevima: slijep i strastven.

Sinonimičnost može potvrditi i kontekst ponavljanjem ili gramatičkim paralelizmima.

Ja gledam, gledam grad Jeruzalem,
i razdirem skute nad gradom prokletim,
i plačem strašno nad gradom prokletim,
u mrtvom ritmu noćne Jeremijade,
o, mrtvi, mrtvi Grade!

(S: Nokturno, 130)

U navedenom je primjeru nekoliko dvočlanih ponavljanja: ponajprije gledam, koji se može shvatiti kao ponavljanje s proširivanjem, preciziranjem; drugo je dvočlano ponavljanje gramatičkih paralelizama (I razdirem, I plačem); zaključno dvočlano ponavljanje jednako je prvom: drugi se član proširuje, preciznije određuje.

Evo i primjera dvočlanog, zapravo četveročlanog nizanja sinonima: Strašno! Nečuveno! [...] Grozno! Užasno!

Jedan od viceadmirala: Narode! Taj čovjek nije admiral! On je lažac! On je nečastivi! Pljunuo je na naš brod i na našu zemlju – Narode! Taj je gad pljunuo na našu staru divnu zemlju –

Narod: Strašno! Nečuveno!

Jedan od viceadmirala: I narugao nam se onda noćas, narode! I dvoru se narugao i crkvi i vjetrenjačama i svemu, narode, što je nama Sveto! I eto – sada – kada goli i gladni vapimo za kopnom, ismijao nas je, i rekao da nema Kopna! Otkrio nam je, da on sam nikada nije vjerovao u Kopno – i da će nas sve potopiti –

Narod se zgraža: Grozno! Užasno!

(L: Kolumbo, 133)

Ponavljanja s izmjenama mogu se uvrstiti u nizanja sinonima. Izmjene u dvočlanom ponavljanju poput nizanja sinonima osvjetljavaju neki sadržaj s različitih gledišta.

Život je mene uvijek izgurao.
Nevidljivo,
nujno.
Ja sam uvijek ispao iz njega.
Tko bi znao, kako?
Da li sam se smijao, ili da l' sam plako,
je li bilo strašno, bogato il bujno,
život me je uvijek bacio na cestu.
Ja lunjam uvijek vani.
Na cesti.
U samoći.

(S: Nokturno, 131)

U navedenom se primjeru u ponavljanja s izmjenom mogu uvrstiti rečenice Život je mene uvijek/Život me je uvijek; u tim rečenicama, gotovo gramatičkim paralelizmima, izgurao i bacio dobivaju sinonimske vrijednosti. Uz ovaj je gramatički paralelizam vezano nekoliko sinonimskih izraza: ponajprije nevidljivo, nujno, čiju sinonimičnost sugerira kako aliteracija inicijalnog konsonanta, tako i sintaktičko i versifikacijsko osamostaljivanje: u zasebnu rečenicu i zaseban stih. Priložne oznake na cesti i u samoći također imaju sinonimsku vrijednost: i ovdje se sinonimski oblici javljaju u postupku pucanja rečenice i u versifikacijskom osamostaljivanju, što dodatno ističe njihovu važnost i sadržajnost.

U primjeru koji slijedi dvočlano ponavljanje (O jao vama) daje vrijednost sinonima dijelovima rečenice koji slijede: i tako vokativ ljudi sažima prethodni vokativ vezan uz prvo javljanje dvočlanog ponavljanja.

O jao vama, roblje najvećega roba,
roblje života!
Roblje boga, žene, i krvavog globa,
O jao vama, ljudi!

(KL: Duga stiha, 62)

Ako se u ponavljanju izmijeni samo jedna riječ, to se doima kao nizanje sinonima, jer se riječi nalaze u jednakim okruženjima.

Gorka je, gorka, jevrejska tužna laž,
da se probijenih ruku može ispiti Tajna,
a prostor i vrijeme,
da zriju u raspetoj duši,
kao bogorodno sjeme.
Gorka je, gorka, mediteranejska laž!

(KL: Angelus, 80)

Svaki član navedenog dvočlanog uokvirivanja s izmjenom sadrži i jednostavno dvočlano ponavljanje (gorka je, gorka); kako se atributi jevrejska tužna i mediteranejska nalaze u jednakim kontekstima, oni dobivaju sinonimsku vrijednost.

7.

Vrijednost je ponavljanja, pa tako i dvočlanog ponavljanja, u isticanju sadržajnosti govornog ostvarenja. To može biti jednostavno isticanje važnosti, informativne vrijednosti elementa koji se ponavlja, ili je to osvjetljavanje jednakog sadržaja s drugog stajališta. U oba je slučaja riječ o govornim sinonimima: veće ili manje razlike u sadržaju nalaze se isključivo u govornim ostvarenjima. U književnom tekstu, posebice u poeziji, ne bi smjelo biti ponavljanja: sve ono što se prima kao ponavljanje redundantno je i u tekstu zapravo suvišno; ponavljanje u tekstu nije nužno da bi se osiguralo primanje obavijesti, jer primanje teksta nije vremenski ograničeno kao primanje govora. Moguće je govoriti tek o ponavljanju jezičnih elemenata (riječi, sintagmi, rečenica), ali ne i o ponavljanju cjelovitog govorom ostvarenog izraza.

Ponavljanje jednakog teksta u djelima ranog Krleže ističe govornu dimenziju izraza. Ta funkcija može biti, barem na prvi pogled, isključivo ritmička, Ipak, ritmičnost nije samoj sebi cilj: ritmičnost ističe neki element iskaza, tako da je dvočlano ponavljanje uvijek i isticanje, i to govorno isticanje. Tako je u dvočlanom ponavljanju često prvo javljanje slabijeg intenziteta, poput nesigurnosti ili oklijevanja, dok je drugo javljanje obično jasno, odlučno potvrđivanje.

Brojne varijacije u dvočlanim ponavljanjima, kao što su ponavljanja s izmjenama, nizanja sinonima, dvočlana ponavljanja kao uokvirenja ili iskazivanje jednakog jezičnog sadržaja glagolskom i bezglagolskom rečenicom, jasno govore o dvočlanim ponavljanjima kao govornim sažimanjima bogatih sadržaja. O različitim govornim vrijednostima također svjedoče dvočlana ponavljanja koja su interpunkcijski različito označena ili ona u kojima se u drugom članu umeće uzvik. Dvočlano se ponavljanje u pravilu javlja kao govorna gradacija: drugi je član obično govorno jači. To i nije samo jednostavno isticanje jednog elementa, njegova osnovnog sadržaja, već je riječ o isticanju govornog bogatstva sadržaja.

Govorno je ostvarenje naročito istaknuto u djelima ranog Krleže: Ratnoj lirici, Legendama, Simfonijama i Hrvatskom bogu Marsu; i zato su u tim djelima brojna ponavljanja, posebno dvočlana ponavljanja, jer ona jasno ističu vrijednost izgovorene riječi. To su većim dijelom tekstovi koji spadaju u ekspresionističku fazu Krležina stvaranja. Krik, kao maksimalno jak govorni izraz, glavno je stilsko obilježje ovih djela. A dvočlano ponavljanje jedan je od mikropostupaka koji pokazuje snagu i umjetničku vrijednost govornog ostvarenja – krika. Važnost krika, a to znači važnost govornog ustroja, jača usporedno sa slabljenjem jezičnog ustroja. Dvočlana i višečlana ponavljanja upravo pokazuju slabljenje jezičnog ustroja. U nizanju, a posebice u ponavljanju, nema jakih jezično-sintaktičkih veza. I zato su moguće jake govorne veze, bogati govorni sadržaji, koji bitno određuju logički smisao i stilističke vrijednosti dvočlanih ponavljanja.

Dvočlana su ponavljanja jasan znak piščeva emotivnog angažiranja, stvaranja spacijalnog pjesničkog znaka. Ova je spacijalnost u tekstovima mladog Krleže dvostruka: (1) ističe se govorna vrijednost izraza, koja je sama po sebi spacijalan znak; (2) povezuju se jednaki ili slični dijelovi linearno razvedenog teksta u jedinstven motiviran i spacijalan znak. Ponavljanje je oznaka simultanosti: tekst teče linearno, a ponavljanje je u pravilu vraćanje na već pročitani, izgovoreni tekst; dva se elementa nižu u vremenskom slijedu, jer drukčije i nije moguće pisati ili govoriti, ali jednakost elemenata ukazuje na njihovu istovremenost: oni su jednaki i različiti – jezično jednaki i govorne različiti – i tako stvaraju slojevit i simultan pjesnički znak.

Bilješke

1 U navođenju tekstova rabim sljedeće kratice: Rapsodija: Hrvatska rapsodija; KL: Knjiga lirike; Mars: Hrvatski bog Mars; Bitka: Bitka kod Bistrice Lesne; Kraljevska: Kraljevska ugarska domobranska novela; Tri: Tri domobrana; L: Legende; Michelangelo: Michelangelo Buonarroti; Kolumbo: Kristofor Kolumbo; S: Simfonije.

2 Za učestalost glasova govora v. Dušanka Vuletić: Istraživanje govora, Fakultet za defektologiju, Zagreb 1991.