E-biblioteka

Jezik in fabula. Zbornik radova

Četiri teksta pjesme „Smrt” A. B. Šimića


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak / Summary

U prvom svesku Sabranih djela Antuna Branka Šimića, koja su 1988. priredili Nedjeljko Mihanović i Dubravko Jelčić, a tiskala izdavačka kuća „August Cesarec”,1 četvrta cjelina „Koncepti, fragmenti, skice” donosi stihove iz pjesnikove rukopisne ostavštine. U njoj je tiskano dvadeset nedovršenih i nepotpunih pjesama, varijacija ili fragmenata te jedanaest pjesama u više tekstnih inačica. Postoje primjerice tri rukopisne inačice pjesme „Konac kraljeva”, „Pismo Mariji na ljetovanju” razrađeno je u četiri, „Svirač” u šest, a „Teža” u čak devet inačica. Objavljivanjem tih rukopisa odškrinuta su vrata u Šimićevu pjesničku radionicu i otvoren pogled na pojedina obilježja njegova stvaranja. Pomniji će čitatelj i analitičar uspoređivati tekstove, utvrđivati razlike među njima, nastojati proniknuti u razloge pjesnikova kolebanja između pojedinih leksema, izraza i izričajnih modusa. Iznimnost Šimićeva jezičnog iskustva i profinjena briga o riječima davno su postale opće mjesto poetičkih opisa i hermeneutičkih čitanja njegova lirskog opusa. Ipak podsjetit ću na jednu ocjenu iz prve ruke, onu Dobriše Cesarića koji, netom nakon pjesnikove smrti, piše:

Šimić ljubljaše naš jezik više nego bilo koji od naših literata. On ga je poznavao vrlo dobro, ali je, neprestano, naročito u zadnje vreme, upotpunjavao svoje znanje jezika, čitajući Vuka, Daničića i Jagićev arhiv za slavensku filologiju. On je mogao sate debatirati o pojedinim rečima, a da mu, pritom, nije bilo ni najmanje dosadno. (Cesarić 1925: 310)

1. Šimićevska stilistika

U Šimićevim esejima i kritičkim tekstovima odnos pjesnika i jezika toliko je često i promišljeno tematiziran da se bez većih teškoća dade rekonstruirati njegova priručna koncepcija stila. Taj je pjesnik podjednako i istodobno brinuo o semantičkom potencijalu pojedinačne riječi i njezinoj izražajnosti u pjesmi, lirski je iskaz shvaćao kao pokretnu, živu danost u kojoj se dio i cjelina zrcale jedno u drugom i međusobno snaže, a stil kao individualni potpis koji se osvaja i koji je neodvojiv od karaktera umjetnikove percepcije. U šimićevskoj stilistici ključne bi riječi mogle biti erotika, organizam i vizija. Pojavljuju se među ostalim u sljedećim kontekstima:

Svaka riječ svagdanjega govora, svaka riječ uopće može biti sredstvo za pjesništvo. Umjetnik ima relaciju erotika prema izrazu: ista čežnja za sjedinjenjem, ista razočaranost u času kad je čežnja ispunjena, ista vječna nezasićenost. („Filozofija o riječi”, SD I, 1988: 302–302)

Drukčija je pjesma koja je organizam (i koju ja volim više nego kad je bokor). Organizmu ne samo da ne možeš oduzeti dio, pa da taj dio bude i dalje živ, ili da to oduzeće ne bi bilo opasno i po život samog organizma; nego – što je još glavnije – svaki dio jednog organizma dobiva snagu od drugoga i daje ju drugome: svi se dijelovi među sobom jačaju; kad bi se i mogli zamisliti živi svaki za se, suma njihovih razdijeljenih snaga ne bi bila jednaka snazi cjeline. („Tri zapisa o pjesništvu”, SD I, 1988: 555)

Ono što se govori, da stil mora biti individualan, znači da svaka originalna vizija stvari ima svoj posebni izraz, poseban stil. Drukčije ta riječ o individualnom stilu ne vrijedi ništa. […] Sa stilom se (da tako velim) ne dolazi k nekoj stvari, nego se on nalazi pri pisanju (o njoj). („Filozofija o riječi”, SD I, 1988: 308)

Ovom ću raspravom pokušati troje: skicirati stilističku interpretaciju pjesme „Smrt” A. B. Šimića, promotriti odnose te pjesme s tri njezine rukopisne inačice te načelno problematizirati mogućnost govora o sinonimima, leksičkim, sintaktičkim i iskaznim varijantama u prostoru literature.

U prvom svesku spomenutog izdanja Šimićevih Sabranih djela četiri su teksta naslova „Smrt”. Prvi je uvršten u cjelinu „Posthuma (1925–1960)”, a ostala tri u cjelinu „Koncepti, fragmenti, skice”. Budući da je pjesma prvi put objavljena 1925. u srpanjskom broju Književne republike, tj. dva mjeseca nakon pjesnikove smrti, logično je pretpostaviti da je taj tekst jedna od inačica pjesme te da ne možemo biti sigurni bi li njega ili koju drugu inačicu Šimić izabrao i objavio kao pjesmu „Smrt” ili bi pak tragao i pisao dalje.2

Kako je poznato, riječ je o pjesniku koji je opus organizirao oko tzv. velikih tema. One su se ponajprije ticale čovjekove egzistencije i u pravilu dolazile u opozicijama: Bog/čovjek, kozmos/kaos, duh/tijelo, zdravlje/bolest, vječnost/prolaznost, bogatstvo/siromaštvo, ljubav/ljubomora i život/smrt.

2. Pjesma „Smrt” – interpretacija

Temi smrti u Šimićevu pjesništvu pripada posebno mjesto. Njegov lirski subjekt prilazi joj iz različitih perspektiva, promišlja je i svladava. Slike smrti preplavljuju taj opus; veoma su ekspresivne, filozofične i teške. Osim kao zasebna tema, smrt se pojavljuje i u pjesmama koje govore o mladosti, ljubavi, ljubomori, siromaštvu, bolesti, bogu, odnosu čovjeka i prirode, iskustvu življenja u gradu itd. Drugim riječima ona kontaminira Šimićeve ključne motive i teme, usmjerava njegovo mišljenje, sjenči i produbljuje percepciju njegova subjekta. Šimićevsko iskustvo smrti temelji se na spoznaji da je u čovjekovu životu sve neizvjesno osim smrti te da ga njezina neizbježnost trajno obilježava.3 Usredotočimo se sada na pjesmu „Smrt”.

Smrt

I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana

Nosiva je ideja pjesme prezentna već u prvom stihu: smrt, koliko god iznimna i bolna bila, svakodnevni je događaj i upravo ju tako treba shvaćati i prihvaćati. Ostatak pjesme razvija tu ideju praćenjem čovjeka (metonimijski svedenog na tijelo) u borbi sa smrću s jedne te prikazom reakcija prisutnih na sam događaj smrti s druge strane. Formalno, pjesmu čini dvanaest stihova razvrstanih u tri strofe koje – kako je prirođeno poeziji u slobodnom stihu – prate logiku razvoja lirske misli.4 U prvoj strofi uvodna poetska tvrdnja biva oprimjerena prikazom jednog od načina na koje nastupa smrt, u drugoj se bilježe tipične, refleksne reakcije ljudi koji svjedoče tom događaju, dok su u trećoj – kao poenta – posebno izdvojene reakcije oca i majke umrlog. U procesu osmišljavanja teksta pozornost nedvojbeno treba posvetiti njegovima jezičnim i stilskim obilježjima, upravo: rasporedu glagolskih vremena, interpunkciji i poetskoj sintaksi, izrazu te dominantnim postupcima figuriranja iskaza.

Moglo bi se kazati da je temporalna organizacija pjesme zrcalna, prstenasta. Početak i kraj, tj. poetska konstatacija i poenta, nalaze se u futuru, a središnji dio u prezentu. S obzirom na filozofični potencijal teksta i tezičnost govora Šimićeva subjekta niti se futur odnosi samo na budućnost, niti se prezent ograničava isključivo na sadašnji trenutak. I jedno i drugo glagolsko vrijeme u kontekstu pjesme posjeduju potencijal svevremenosti. Kada naime Šimićev subjekt otvori pjesmu tvrdnjom „I smrt će biti sasma nešto ljudsko”, on se predstavlja osobom koja o temi zna puno, toliko da ima pravo u futuru spojiti znanje o prošlosti i predviđanje budućnosti. Štoviše predstavlja se kao iznimno iskusan subjekt, kao onaj koji spoznaju temelji na višestruko proživljenom. Kada isti taj subjekt rabi prezent da bi prikazao kako slab i vjerojatno teško bolestan čovjek umire te kako na to reagiraju prisutni ljudi i sluškinje, on ne prikazuje smrt konkretnog čovjeka niti konkretne ljude i sluškinje, nego tipski događaj smrti i tipske reakcije, nešto što je opće poznato i što se ponavlja. Završno futursko izdvajanje izraza krajnje boli roditelja umrlog istodobno zaključuje prikaz, pribavlja pjesmi veoma ekspresivan patos i još jednom podsjeća čitatelja na golemi subjektov iskustveni kapital.

Jezik Šimićeve pjesme egzemplificira poetsku tvrdnju koju zastupa njegov subjekt. Ideja o smrti kao običnom, svakodnevnom događaju na iskazivačkoj je razini poduprta stiliziranim razgovornim idiomom. On se ponajviše očituje u kontekstualnoj poetizaciji razgovornog leksika i frazeologiziranih izraza (ko kad mašina stane, ni makac, neki svršen poso) i polisindetonskom nabrajalačkom „i” kojega su korijeni u usmenoj kulturi i koje u Šimićevim stihovima ima ulogu sličnu onoj koju ima i u strukturi svakodnevne priče. U prvoj strofi, u opisu borbe tijela sa smrću, veznik „i” prerasta u sredstvo ubrzavanja i dramatizacije lirskog izlaganja. Poetski prikaz borbe izveden je pomoću šest glagola – prvi (hrve) naglašava samo postojanje borbe, sljedeća tri (hropti, smalaksava, stenje) stupnjevito sugeriraju da tijelo gubi bitku, peti (stane) označava trenutak u kojemu nastupa smrt, dok šesti (stoji) predočava beživotno nepomično tijelo. Ta gradacijska enumeracija uporište je globalne lirske strategije koja smrt predočava kao svakodnevni događaj.5

I interpunkcija je u ovoj Šimićevoj pjesmi izrazito stilogena. U većem dijelu teksta izostaje, a njezinu ulogu preuzimaju precizno smisaono i ritmičko raščlanjivanje te verzali na počecima zasebnih poetskih rečenica. Jedini razgodak u pjesmi je točka. Javlja se četiri puta – jednom u petom i triput u šestom stihu. Nije slučajno da pjesnik za njom poseže upravo u trenutku kada je smrtnikovo tijelo izgubilo bitku. To je očito trenutak u kojemu se Šimićev impersonalni i prilično distancirani lirski subjekt emocionalno angažira. U ta dva stiha on pribjegava parcelaciji potencijalne neafektivne rečenice [i onda stane ko kad mašina stane i stoji] u tri naglašeno afektivne atomizirane rečenice nastale intencionalnim osamostaljivanjem pojedinih članova rečeničnog ustrojstva [i onda stane. Ko kad mašina stane. I stoji.].6 Oba su postupka – i izostavljanje interpunkcije i njezina intenzifikacija – sastavni elementi lirske kreacije ili, kako bi sam pjesnik rekao, oblici usavršavanja interpunkcije.7

3. U potrazi za Pjesmom

Promotrit ću sada rukopisne inačice pjesme „Smrt”. One potvrđuju da je Antun Branko Šimić ustrajno tragao za najprikladnijim umjetničkim oblikom svake misli, teme, motiva, poetske slike, za ekspresivnim ritmom, za izrazom koji će vratiti „djevičanstvo” stvarima i riječima.8 Nastojat ću izdvojiti i prokomentirati ono što je u svakoj inačici različito u odnosu na objavljeni tekst pjesme.

[I.] Smrt

I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
Sluškinja se uzletjela dođe ode
Na bijelom pokrivaču mrlja se crveni neugodno

I onda stane
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to pogledaju ko u neki svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad uzlete najviše

Mati će živinski vrisnuti
otac zanijemiti
i buljiti u nešto cijelog dana (Šimić, SD I, 1988: 266)

Ova se inačica od objavljene razlikuje tematizacijski, kompozicijski, grafički i leksički. Najuočljivija novost dva su stiha koja u prvi plan stavljaju motiv sluškinje i posredno njezinu percepciju smrti (Sluškinja se uzletjela dođe ode / Na bijelom pokrivaču mrlja se crveni neugodno). Ti su stihovi umetnuti u opis borbe, i to – nimalo slučajno – između glagola stenje i stane, oni dakle odgađaju, na stanovit način eufemiziraju i najavljuju informaciju da je smrt upravo nastupila. Uvođenjem tih stihova narušava se cjelovitost i dramatizacijski potencijal gradacijskog glagolskog niza kojim je naznačena agonija umirućeg, motiv sluškinje postaje važniji (jer se javlja dvaput), širi se središnji dio teksta koji razrađuje reakciju okoline. Sve to povlači za sobom djelomice drukčiju konceptualizaciju ideje lirskog subjekta o svakodnevnosti smrti. Ako je umetnute stihove doista moguće razumjeti kao eufemizacijsku gestu, onda se logično zapitati: Trebali li ublažavati lirski prikaz smrti ako je pjesma otvorena sentencioznom izjavom koja naglašava upravo njezinu običnost? Ili možda ta izjava nudi spoznaju koju racionalno shvaćamo, ali koju – suočeni sa smrću koga bliskog – ne možemo do kraja prihvatiti? Zašto uostalom i sam Šimić poslije prvog stiha riječ smrt zamjenjuje izrazima nešto nevidljivo, to (što se zbilo), neki svršen poso?

Kompozicija prve rukopisne inačice razvedenija je od kompozicije objavljenog teksta – četrnaest je stihova raspoređeno u četiri strofe. K tome umetnuta su dva stiha uvučena, što je moguće razumijevati kao grafički signal da je riječ o funkcionalnoj digresiji u lirskome izlaganju. Uvučen je i posljednji stih pjesme, čemu bi razlog najprije moglo biti poentno isticanje. Što se interpunkcije tiče, u usporedbi s objavljenom inačicom izostaje točka iza stiha i onda stane.

Leksičke i izrazne razlike su sljedeće:

  • prvi dio sedmog stiha objavljenog teksta pjesme, koji glasi I ljudi u to što se zbilo gledaju, korelira s prvim dijelom devetog stiha ove rukopisne inačice – I ljudi u to pogledaju, pričem u odnos ekvivalencije dospijevaju izraz to što se zbilo i zamjenica to, a poslije prezent nesvršenog i svršenog vida glagola;
  • stihu i sluškinje se uprav tad najviše uzrade iz tiskane inačice ovdje konkurira stih i sluškinje se uprav tad uzlete najviše – pjesnik s jedne strane dvoji između ekspresivnosti glagola uzraditi se i uzletjeti se, a s druge razmatra artificijelniji red riječi stavljajući na kraj stiha prilog;
  • u poenti Šimić varira opis reakcija majke i oca: kada je riječ o majčinoj reakciji, umjesto glagola kriknuti razmatra glagol vrisnuti, a kada je riječ o reakciji oca, glagol zaćutati zamjenjuje glagolom zanijemiti – ova druga zamjena povlači za sobom i promjenu završnoga stiha: i buljiti nijemo cijelog dana i buljiti u nešto cijelog dana.

Vratimo li se Šimićevim leksičkim dvojbama, izvjesno je da on između primjerice kriknuti i vrisnuti ne traži samo glagol koji će biti kontekstualno ekspresivniji nego „pravi” glagol, glagol koji najbolje odgovara konceptu pjesme, dapače koji ga stvaralački bogati. Za Šimića, pjesnika uopće, izabrati ne znači varirati u osnovi istu misao ili ideju, nego znači da se ta misao ili ideja drukčije gradi, osmišljava i svjedoči o posebnosti vizije, emocionalnog stanja i perspektive subjekta. Oblik kojemu u pjesmi pridajemo stilističku vrijednost nema ekvivalentnog oblika – bira se uvijek između manje ili više različitoga.

Što se dogodilo u drugoj rukopisnoj inačici Šimićeve pjesme?

[II.] [Smrt]

I smrt će biti znadem, sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i onda stane
(ko kad mašina stane i stoji…) Ni makac
Što se zbilo ne gledaju ljudi
u to ko u čudo, ko u tajnu
no ko u neki svršen poso
podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se istom tada slete

Ovaj se tekst znatno razlikuje u odnosu na prethodna dva. Astrofičan je, sastavljen od deset stihova, što upućuje na njegovu formalnu neraščlanjenost. Na nju se naslanja i minus postupak izostavljanja jake poente s ritualnim, kulturološki determiniranim, načinima iskazivanja krajnje boli od strane majke i oca. Uvodna poetska tvrdnja osnažena je prezentom znadem koji ima funkciju njezina intenzifikatora. Tim je dodatkom govor lirskog subjekta personaliziran. Ipak, unatoč tome što se subjekt sada izravno referira na vlastito iskustvo, ovaj je tekst manje ekspresivan od prethodna dva. Kao da se iza prezenta znadem krije govornikova nesigurnost, zapravo samouvjeravanje, za razliku od impersonalne pozicije subjekta prethodnih dvaju tekstova koja je pojačavala orijentaciju na samu poruku i njezinu sentencioznost.9

I iskazni je modus ovoga teksta drukčiji. Gradacijski prikaz borbe umirućega osiromašen je za glagol stenje te za veoma stilogenu parcelaciju dijela iskaza u kojemu se na poetski način konstatira da je smrt nastupila. Štoviše nakon prikaza borbe u sljedeća tri stiha smjestila se rečenica Što se zbilo ne gledaju ljudi / u to ko u čudo, ko u tajnu / no ko u neki svršen poso. Nju obilježava komentatorski ton koji se zasniva na igri negacije i afirmacije. Prvi dio rečenice nedoslovno ponavlja ideju iz prvog stiha, što tekst s jedne strane čini nepotrebno zalihosnim, a s druge podupire dojam o subjektovoj nesigurnosti. K tome nefunkcionalno je ponavljanje krajnje rijetko u Šimićevoj poetskoj praksi – njegov stil karakterizira krajnja ekonomičnost izraza. Naposljetku u deskripciji ponašanja sluškinja rabe se priložni izraz istom tada i glagol sletjeti se koji uvećavaju broj u istom kontekstu iskušanih leksema.

Treća rukopisna inačica pjesme još se radikalnije oslanja na komentatorsku logiku.

[III.] [Smrt]

Smrt ne će biti ko tajna i ko čudo
Smrt bit će nešto najsvagdanjije

Zadubljeno, ćutke smrt ne će biti, znadem, događaj u koji se gleda ko u tajnu il u čudo10
Smrt će se dogoditi kao sve što se događa u ljudskom životu
Dok se bude tijelo hrvalo s nekim kojeg nitko ne vidi

Mati će doznavši

kriknuti
otac zaćutati i nijemo se u štogod zagledati

Ovaj je tekst najkraći – čini ga sedam stihova raspoređenih u tri strofe. Njegovo je diskurzivno uporište igra afirmacije i negacije – dvaput se ponavlja ista sintaktička struktura (Smrt ne će biti … – Smrt bit će…). Sintaktičko udvajanje prati i semantičko variranje u osnovi iste spoznaje, što uvećava zalihosnost teksta. Rekao bih da imamo posla s idejnom pjesmom, tj. s iskazom u kojemu dominira eksplikacija o tome kako treba razumijevati smrt, pričem sama ideja nije dospjela do odgovarajućeg lirskog oblika. To se najjasnije ogleda u činjenici da jedino u ovome tekstu izostaje snažna, u lirsku sentenciju kristalizirana tvrdnja I smrt će biti sasma nešto ljudsko. Umjesto nje u drugom (!) stihu pojavljuje se rečenica Smrt bit će nešto najsvagdanjije, i to kao svojevrsna afirmacija teze iz prvog stiha – Smrt ne će biti ko tajna i ko čudo. U prilog mišljenju da se autor u ovome tekstu koncentrirao na ‘sirovo’ raspisivanje same ideje govore još dvije bitne razlike spram prethodnih tekstova: izostanak sugestivnog prikaza borbe i izostanak fine igre prezenta i futura koja je u prethodna tri teksta imala implikacije i na kompoziciju i na konstrukciju smisla (u ovoj inačici dominira futur). Naposljetku veoma se značajna razlika dade opaziti u tretiranju smrti. Naime jedino je u ovom tekstu ona predstavljena kao biće – netko kojeg nitko ne vidi; u prethodna tri smrt je neodređeno naznačena kao nešto nevidljivo. Zauzimajući se za percepciju smrti kao svakodnevnog događaja, Šimić se svjesno nastojao odmaknuti od duge tradicije njezine antropomorfizacije koja ju je najčešće prikazivala kao kostur s kosom u ruci ili kakvo biće koje izaziva strah.11 S obzirom na to, moglo bi se pretpostaviti da je upravo ova rukopisna inačica prva u nizu od četiri teksta naslovljena „Smrt”, jer lirska misao u njoj još zrije.

4. Sinonimi – „dva jezika u jednom jeziku”

Šimićev minuciozni rad u jeziku, kolebanje između pojedinih leksema i izraza u igru uvodi klasične stilističke pojmove – izbor i sinonimiju. I još jednom nas potiče na promišljanje pitanja poput: Postoje li sinonimi u prostoru literature? Jesu li primjerice glagoli kriknuti i vrisnuti, uzraditi se i uzletjeti se, zaćutati i zanijemiti sinonimni? Između čega pjesnik zapravo bira?

Prije nego pokušam odgovoriti na ta pitanja, podsjetit ću na aporičnost i paradoksalnost pojma sinonim. Taj pojam naime označava odnos između dviju riječi ili dvaju izraza koji se, strogo uzevši, malo kad i rijetko gdje ostvaruje. Francuski je gramatičar i filozof Du Marsais još 1730. aforistički ustvrdio: „Kada bi postojali savršeni sinonimi, postojala bi dva jezika u jednom jeziku.” (Du Marsais 1730: 358). Spomenuta se paradoksalnost očituje čak i u leksikografskim opisima koji beziznimno uvodno postuliraju značenjsku istost da bi ju odmah potom stavili u zagrade i eufemizirali u bliskost. Simeon primjerice tvrdi da je sinonim „istoznačnica; riječ različita po zvuku i podrijetlu, no ista ili vrlo bliska po značenju, koja služi za razlikovanje stanovitih smisaonih (ili stilskih) nijansa” (Simeon 1969 – II: 378). Crystal najprije piše da su sinonimi leksičke jedinice koje imaju isto značenje da bi vrlo brzo napomenuo kako je malo vjerojatna mogućnost postojanja totalnih sinonima, tj. jedinica koje bi bile zamjenjive u svakom kontekstu i posjedovale iste konotacije (Crystal 1988: 235). Dubois i suradnici u svom Rječniku lingvistike ističu da se koncept potpune sinonimije temelji na distinkciji između kognitivnog i afektivnog smisla, da jezična praksa s jedne strane uvodi u igru razumijevanje, a s druge imaginaciju i emocije zbog čega su riječi svakodnevnog jezika ispunjene afektivnim asocijacijama (konotacijama) koje se dodaju njihovu čisto denotativnom smislu (Dubois i dr. 2002: 465). Zagovornici kognitivne lingvistike napominju pak važnost enciklopedijskog pristupa značenju, konteksta upotrebe, govornikova znanja, njegovih namjera te semantičke „kovnosti” riječī, što ih privodi pretpostavci da se bliskoznačnice u „određenim situacijama odnose na isto, ali da ne znače isto” (usp.: Šarić 2011). Itd. Itsl.

O sinonimima se možda može govoriti kada je riječ o komunikacijskim stereotipima, o znanstvenom i tehničkom rječniku (Dubois i dr. 2002: 465); može se vjerojatno braniti i teza Jean-Marie Schaeffera da nas svakodnevna upotreba jezika „stalno navodi na formiranje sudova o relativnoj sinonimiji” koja omogućuju uvođenje pojma stilska varijacija (Schaeffer 2006: 127).12 Međutim u književnom, napose pjesničkom tekstu pojam varijacije ili varijante ne čini se osobito podesnim. Iza njega proviruje ornamentalistička koncepcija stila. Pjesnik svojim izborom stvara novu vrijednost, a ne poseže u rezervoar postojećih. Stoga mi se posve prikladnom čini teza Laurenta Jennyja da je „književni stil mjesto estetizacije i semantizacije diskurzivnih posebnosti”, tj. da se upravo „sastoji u davanju vrijednosti toj posebnosti“ (Jenny 2006: 140).

Nakon poduzete stilističke ekskurzije u stvaralačku radionicu Antuna Branka Šimića mogu samo ponoviti da je taj pjesnik iznimno predano radio na pjesmi „Smrt”. Tragajući za izrazom i oblikom koji će najprikladnije izraziti njegovu ideju vodilju, Šimić je izostavljao i umetao dijelove teksta, iskušavao strofičnu i astrofičnu organizaciju, zamjenjivao lekseme i sintagme, varirao pojedine lirske rečenice, oslanjao se na intenzifikacijski potencijal autorske interpunkcije ili pak grafičkog rasporeda. Pomnja s kojom je to činio upućuje na to da je filigranski promišljao lokalne i globalne učinke i najmanjih izmjena, svjestan da je pjesma živi organizam kojega se dijelovi i cjelina međusobno snaže i jačaju.

Iskazivačka perspektiva njegova lirskog subjekta u četiri teksta oscilira između impersonalnosti i personalnosti – u objavljenom tekstu i prvoj rukopisnoj inačici lirski je glas impersonalan, dok se subjekt druge i treće rukopisne inačice „učvršćuje” i individualizira upotrebom prvog lica prezenta (znadem). Mogla bi se braniti naizgled paradoksalna teza da su inačice pjesme bez naznaka lirskoga jastva ekspresivnije od onih personaliziranih, dapače da iskazno distanciranje od teme ostavlja dojam veće proživljenosti – subjekt u njima posreduje pojedinačni oblik opće sudbine, taj je „bestjelesni glas koji čujemo samo promatračko žarište” (Jurić 2003: 246).

Završno pitanje koja si stilističar u vezi problematizirana četiri teksta pjesme „Smrt” može postaviti jest: Treba li ih shvaćati kao manje-više sinonimne inačice pjesme ili kao četiri potencijalno osamostaljiva teksta? Načelno bih rekao da je riječ o četiri teksta koji razrađuju istu temu iz korespondentnih očišta. Nikako nije riječ o sinonimnim inačicama, jer ti tekstovi stilski, kompozicijski i smisaono nisu jednakovrijedni ni međusobno zamjenjivi. Oni ne konstituiraju paradigmu varijacija nego „neodređen i beskonačno otvoren niz” iskaza (usp. Jenny 2006: 136). Da smo u području likovnosti, četiri bi djelomice različita prikaza iste teme tvorila ciklus samostalnih djela povezanih opsesivnim motivom. Ovako, suočeni smo s četiri međusobno konkurentna teksta između kojih je autor kanio izabrati tekst koji bi u potpunosti odgovarao njegovoj ideji pjesme. Ili bi nastavio pisati dalje dok ne napiše upravo takav tekst. Nažalost smrt ga je spriječila na tome putu i ne možemo znati što bi učinio.13

Ako su četiri teksta pjesme „Smrt” zapravo četiri različite konceptualizacije iste ideje (između kojih se morao izabrati jedan tekst), u neposrednoj vezi s tom serijom tekstova stoji pjesma u prozi „Mrtvac”. Ona također tematizira smrt, početak joj je sličan ovom nizu (U hrvanju s nekim nevidljivim), ali značajnija promjena perspektive koja donosi usredotočenost na onoga koji umire osigurava tom tekstu status samostalne pjesme.

Mrtvac

U hrvanju s nekim nevidljivim, odjednom stade u nepomičnost. Zatvori se ispred nas, od ovog časa bez čula, koja su bila vrata između njega i nas. Zatvori se ispred nas, neprodirno. Naši pogledi i naše tužaljke ne diraju ga više nego kad zrake svjetlosti ili šum vjetra biju o zid.

Odijeli se od nas u svoje međe. Tih je i sam među nama; i nitko ga ne bi mogao probuditi među nas iz njegove samoće.

Nevidljivo pred našim očima prijeđe među stvari, između kojih sada leži i s kojima će se izmiješati. Čini nam se po nekom mirisu da ga zrak već poče polako rastvarati.

Nakon mjeseci, vidjet ćemo ga možda kakvog svijetlog jutra, ne sluteći da je to on, kako se kao plavi dim diže u nebesa.

Doduše, kako je Antun Branko Šimić doista pjesnik koji „ima relaciju erotika prema izrazu” pjesma „Mrtvac” vraća nas na početak priče. Naime ta je pjesma u prozi prvi put tiskana punih 35 godina nakon pjesnikove smrti, i to u prvom svesku Sabranih djela koje je uredio njegov brat Stanislav (1960: 102). Erotika se pak ponajvećma tiče činjenice da u rukopisnoj ostavštini postoji još sedam inačica te pjesme, i to stihovanih.14

Raspravu sam otvorio Cesarićevom zamjedbom o jeziku Antuna Branka Šimića. Držim umjesnim i zatvoriti ju citiranjem jedne intimističke vinjete iz Cesarićeva članka:

Voleo je masivnost […] On je imao u svojoj sobi jednu budilicu od metala, smeđocrvene boje, u formi kocke. U razgovoru sa mnom on je govorio o tom satu, usporedivši ga sa svojom poezijom. „On je kao i moje pesme, jednostavan, težak i precizan.” (Cesarić 1925: 311)

5. Napomena: „uređivanje” pjesme i nedostupnost autografa

Gotovo sva izdanja i izbori iz Šimićeva djela sadrže napomene. Ni ovu raspravu nije moguće dovršiti bez napomene. Naime pokušao sam učiniti nešto što je unaprijed osuđeno na viteški poraz, konkretno: stilistički interpretirati rukopisne inačice jedne pjesme Antuna Branka Šimića, i to bez pristupa rukopisima ili njihovim kopijama, koristeći – kako već navedoh – tekstove tiskane u prvom svesku Sabranih djela iz 1988. koje su priredili Dubravko Jelčić i Nedjeljko Mihanović.

Odmah mi je bilo jasno da otisnuti tekstovi nisu posve identični Šimićevim autografima. Prvo, Šimić je od 1917. pa do smrti pisao ekavicom, pristavši – kao i nekolicina hrvatskih pisaca (Krleža, Krklec, Cesarec, Cesarić, Ujević i dr.) – da formula zajedničkog jezika Hrvata i Srba bude ekavica plus latinica. Za razliku od svojih kolega Šimić nije dočekao vrijeme razočaranja u ideju političkog zajedništva i zajedničkog jezika pa samim time nije bio u prilici odlučiti hoće li ijekavizirati svoje tekstove, naposljetku sam to i učiniti. Taj je posao u najvećoj mjeri obavio njegov brat Stanislav. Hrvatska je kultura Šimićevu ekavicu pretvorila u svoje stidno mjesto, skrivajući je na razne načine. Izbori iz njegova djela često se tiskaju, ima ih na desetke, ali uvijek su redigirani, ijekavizirani, ne postoji kritičko izdanje, pojedini priređivači tu i tamo izmijene nešto u tekstu, obično bez objašnjenja, a pojedini čak nefilološkim diskurzom spočitavaju pjesniku političko sljepilo rabeći izraze poput „acte gratuit”, „udvornička gesta”, „kolektivna budalaština”, „fetišizirana eshaezijska zabluda” i sl.15 Ipak čak je i u tom kontekstu teško zamisliv podatak da Šimićeva zbirka Preobraženja, možda i najvažnija zbirka hrvatske poezije 20. stoljeća, do danas (a proteklo je 98 godina) nijednom nije pretisnuta.

Drugo, pomno sam pregledao prvotisak pjesme „Smrt” u Književnoj republici i usporedio ga s tekstom iste pjesme u trinaest ambicioznijih izdanja Šimićevih pjesama koje potpisuje jednako toliko priređivača, od prvog Hergešićevog iz 1933. do onog T. Maroevića iz 2012. Prvotisak donosi dakako tekst pisan ekavicom:

Smrt

I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se telo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nemo celog dana

U svim kasnijim izdanjima tekst pjesme je ijekviziran. No oko dva leksema ne postoji apsolutna suglasnost priređivača. Prvi je glagolski oblik hrve, koji se upravo tako pojavljuje u Književnoj republici i sedam novijih izdanja (Mihanović – Jelčić 1988; Rešicki 1999; Stamać 2008; Pandžić 2009; Petrač 2011; Mihanović 2012; Maroević 2012), dok se u šest starijih izdanja pojavljuje oblik rve (Hergešić 1933; Tadijanović 1950; S. Šimić 1960; Kaštelan 1963; Krmpotić 1964; Franičević 1967). Drugi je leksem glagol zaćutati koji se samo jednom, i to u prvom izboru iz 1933., zamjenjuje oblikom zašutjeti. Kada je u pitanju stilistička analiza već su te razlike vrijedne pažnje i komentara. Nije potrebno posebno isticati nedoumice koje stilističar – u naznačenu kontekstu – može imati s priređivačkom redakcijom rukopisnih inačica pjesme „Smrt”.

Mjesecima sam na različite načine nastojao razriješiti svoju klaustrofobičnu istraživačku poziciju i ući u trag rukopisima ili kopijama rukopisa ta četiri teksta. Priređivači Jelčić i Mihanović u svojim napomenama tvrde da su kopije rukopisa kojima su se služili dostupne u Arhivu Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Tamo ih međutim nema. To je zapravo bilo i očekivano jer nevolje sa Šimićevom ostavštinom počinju od trenutka njegove smrti i traju do danas. Njegovi su rukopisi preseljavani, skrivani, selektivno objavljivani, znatan dio ih je izgubljen, za njih se borilo, o njima se polemiziralo i sudovalo. U storiji o toj ostavštini puno je likova, a njihove uloge promatraču sa strane nisu uvijek posve transparentne.16

Naposljetku sam odustao od daljnje potrage i usredotočio se na tekstove iz druge ruke kako bih napisao raspravu o temi koja me već dugo intrigira. Upravo kada sam ju dovršio dogodilo se malo čudo: profesor Vlado Pandžić, pjesnikov nećak i zakonski vlasnik Šimićeve rukopisne ostavštine, bez najave mi je na adresu elektroničke pošte poslao fotografije triju rukopisnih inačica pjesme „Smrt”. Doista nesvakidašnja kolegijalna gesta! I ovom mu prigodom na tome najiskrenije zahvaljujem.

„Smrt“ A. B. Šimića – prva rukopisna inačica

„Smrt“ A. B. Šimića – druga rukopisna inačica

„Smrt“ A. B. Šimića – treća rukopisna inačica

Očito će rad na ovoj temi još potrajati. Susret sa Šimićevim originalnim tekstovima otvara nova i neočekivana pitanja. Primjerice jesu li priređivači imali pravo kada su u zadnjem stihu druge inačice i sluškinje se istom tada s u tome s prepoznali glagol slete? Bez uvida u Šimićeve rukopise teško bih doznao da se dijagonalno na margini jednoga od tekstova pjesme „Smrt” nalazi (vjerojatno) stih Ulicama vrišti automobil. Otkuda on tu, je li upao slučajno, pripada li u neki drugi kontekst ili je možda u jednom trenutku kandidirao za pjesmu? Taj me stih toliko razveselio da ću s njim završiti izlaganje i tako ga ostaviti otvorenim:

Ulicama vrišti automobil

Bilješke

1 Izdanje je ponovljeno 1998. prigodom stote godišnjice pjesnikova rođenja u nakladi zagrebačke kuće „Dom i svijet”.

2 Nije posve jasno tko je između četiri verzije pjesme izabrao onu „završnu”. Razlog tomu je činjenica da se oko Šimićevih rukopisa otpočetka sukobljuju različite osobe i interesi zbog čega znatan dio njegove ostavštine ni do danas nije postao dostupan javnosti. Slijede li se navodi iz teksta V. Pandžića „Borba za rukopise Antuna Branka Šimića”, „završnu” inačicu pjesme „Smrt” odabrala je Šimićeva zaručnica Tatjana Marinić ili netko iz kruga ljudi oko nje, eventualno M. Krleža kao urednik časopisa. Pandžić naime piše: „Stanko [Šimić] je bio ogorčen i očajan kada se 31. kolovoza vratio u Zagreb te u srpanjskom broju Krležine ‚Književne republike’ ugledao tri pjesme A. B. Šimića: Smrtno sunce, Vraćanje suncu i Smrt. Upravo je prve dvije pjesme hitno tražio od Tatjane za „Književnik” jer je od nekoga čuo da ih je već predala uredniku časopisa koji nije bio u dobrim odnosima s A. B. Šimićem.” (2008: 91)

3 U ilustraciju navodim tek manji izbor stihova iz manjeg broja pjesama u kojima se pojavljuje motiv smrti:

Smrt redom gasi gradske lampe (Radosna noć u gradu, SD I, 1988: 51)

Opet / uho čuje iza sebe Grad ko ubicu / On je za mnom / sa mnom / vječno/ I u moje misli pada / crn i velik kao Smrt (Grad, SD I, 1988: 110)

Na svakom uglu stoji jedna Smrt (Ljubomora, SD I, 1988: 116)

Srce jede gladna Smrt (Moja draga, prijatelj i ja, SD I, 1988: 117)

Smrt će me poljubiti u čelo / Mojoj smrti ne će sjati žute svijeće/ (…) Mojoj smrti sjat će ladne bijele zvijezde / Moju smrt će gradom noćna pseta lajati. (20 godina, SD I, 1988: 121)

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste / u svakom času (Smrt i ja, SD I, 1988: 155)

U smrti svi se izjednačujemo. (Zemlja, SD I, 1988: 189)

Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći, / ta plava skamenjena vječnost (Pjesma jednom brijegu, SD I, 1988: 190)

4 Od druge polovice 19 st. – paralelno s pjesničkim modernizmom – događa se razgradnja i osporavanje klasične strofe kao zatvorene ritmičko-metričke i sintaktičko-intonacijske cjeline. U lirici slobodnog stiha strofa postaje otvorena cjelina koja ponajprije smisaono segmentira iskaz. Kaštelan je, raspravljajući upravo o Šimićevu pjesništvu, ustvrdio: „strofa nije unaprijed određena nego raste iz mišljenja i osjećanja a organizira se oko jezgre pjesme kao solarni sistem oko jednog žarišta” (2000: 295). Više o strofi v. Gardes-Tamine – Hubert 2002 i Popović 2010.

5 Šimićev nabrajalački gradacijski glagolski niz izvrsno oprimjeruje postupak enumeracije koji pretpostavlja nabrajanje dijelova kakve cjeline ili sastavnica kakve ideje s ciljem naglašavanja različitih aspekata kakve pojave i prijelaza s govora o konkretnom na govor o općem (usp. Bagić 2012: 99-100).

6 Do istog je zaključka došao i Pranjković baveći se upravo osobitostima Šimićeve sintakse (2008: 122).

7 U članku „Filozofija o riječi” Šimić među ostalim govori o „usavršavanju” interpunkcije. Pritom zauzima polemičan stav prema onima koji ne razumiju ili ne žele razumjeti da pisac može iz stvaralačkih pobuda zanemariti propisanu upotrebu interpunkcijskih znakova: „Ja sam stekao uvjerenje da su ti recenzenti prvo ponosni što znaju tu interpunkciju i da nikad nisu o njoj mislili. Jer kako da drukčije objasnim ono njihovo podsmjehivanje kad u nekim stihovima, kao recimo u mojim, ne nađu točku i zarez ondje gdje bi oni željeli. Tako je jedan od tih recenzenata pisca tih stihova nazvao „beščrknjastim lirikom”. (…) interpunkcija /je/ sredstvo da se lakše može razumjeti ono što je napisano. To sredstvo se može usavršavati; tih nekoliko konvencionalnih znakova nemaju one sakrosantnosti koju im hoće da pridadnu naši recenzenti i profesori.” (Šimić SD I: 305)

8 Izrazima „ekspresivni ritam” i „djevičanstvo stvarima” aludiram na Šimićeve izrazito pronicljive autopoetičke članke „Tehnika pjesme” i „O muzici forma”, koji su posredno otkrivali Šimićeve poetičke postulate, ali i utjecali na shvaćanje prirode pjesništva i karaktera pjesničkoga jezika njegovih kolega lirika.

9 Proučavajući različite pozicije subjekta u zbirci Preobraženja S. Jurić ustvrđuje da tamo gdje je Šimićev subjekt impersonalan „iskaz dobiva snagu apodiktičnih, programatskih izjava i vrhunskih spoznaja iza kojih se naslućuje lik pjesnika vizionara, komu je dos­tupno vječno i nevidljivo (…) Uklanjanje pošiljatelja i adresata pojačava orijentaciju na samu poruku te se sentencioznost iz tih pjesama doima apsolutnom i bezvremenom.” (Jurić 2003: 246) Takva je hermeneutička argumentacija dobrim dijelom primjenjiva i na prvi tiskani tekst i tekst prve inačice pjesme „Smrt”.

10 U Sabranim djelima ovaj se stih lomi u dva retka:

Zadubljeno, ćutke smrt ne će biti, znadem, događaj u koji se gleda
ko u tajnu il u čudo

Budući da je tekst u prvom retku dospio do same margine te da je ostatak prebačen na kraj sljedećeg retka, logično je pretpostaviti da je Šimić ispisao ili mislio ispisati jedan dugačak stih. Stoga su ovdje ta dva retka prepisana kao zaseban stih.

11 U članku „Tri zapisa o pjesništvu” Šimić kritički govori o tradiciji lirskoga predočavanja i zauzima se za njezino prikazivanje koje je blisko načinu na koji to čini u pjesmi „Smrt”:

Pjesnici govore o smrti kao o nekoj osobi, kao o nečemu što ima tijelo, što je materijalno.

Ja ne mislim na one koji je vide – točnije rečeno: govore kao da je vide, a ne vide je – kao kostur s kosom koja kosi. (Ovdje je metafora dovela do personifikacije.) Nego mislim na one koji njoj daju ikakvu materijalnost, kao da je ona bila žena itd. Zašto se ne bi vidjelo i u našim pjesmama da je ne zamišljamo i da je ne možemo zamisliti kao nešto materijalno, nego kao nešto nevidljivo, nečujno, neopipljivo, nepristupačno ikojem čulu.” (SD, sv. I: 555)

12 Tvrdeći da stilističari ne bi mogli bez pojma sinonimije, Schaeffer (2006: 127) piše da se „stilska varijacija ne sastoji u izboru između neutralnog i stilski obilježenog iskaza, nego prije između više izraza koji su uvijek različito stilski obilježeni.”

13 Ponuđena eksplikacija neuvijeno pretpostavlja da je različitost četiriju tekstova ponajprije rezultat autorove namjere. Svjestan sam da je upotreba pojma namjere u književnoj analizi osjetljiva i skliska. No, budući da je riječ o stilističkoj analizi, smatram da je taj pojam u ovom kontekstu posve na mjestu. U tom me uvjerenju učvrstio Laurent Jenny koji je u svojoj raspravi o književnom stilu pojam namjere vratio u hermeneutički rječnik naglasivši da ga ne možemo koristiti izolirano za pojedinačne stilske činjenice nego „u globalnoj želji da se ‚stvori djelo’” (Jenny 2006: 147). Predmet književne stilistike, prema Jennyju, „nije ‚književni diskurz’ među drugim tipovima diskurza, nego baš posebni stil kakav se modelirao unutar određenog ‚djela’” – stilističar ne pobrojava samo stileme nego analizira način na koji stilemi oblikuju svojevrsni globalni stilski potpis „koji svoj smisao dobiva sudjelovanjem u simboličkom funkcioniranju djela” (isto 2006: 147-148).

14 Jelčić i Mihanović pjesmu „Mrtvac” uvrstili su u cjelinu „Posthuma (1925–1960)” (SD, I, 1988: 231), a njezine rukopisne inačice u cjelinu „Koncepti, fragmenti, skice” (SD, I, 1988: 290–297).

15 U izdanju Izabranih pjesama koje je 2008. tiskala Matica hrvatska priređivač A. Stamać piše: „[…] u Šimića se posve nemotivirano, kao očit acte gratuit (bezrazložni čin), zbio i zaokret fonemske i fonetske naravi, koji zadire u jezični sustav; jat je u pisanju stao dosljedno ostvarivati kao e. Pučki rečeno, on, dotadašnji matoševac, Hercegovac i po mjesnom govoru i po svemu drugomu, dakle „tvrdi ijekavac”, odjednom odluči postati ekavac! Nije bio nipošto osamljen – znatan broj zagrebačkih pisaca počinio je, mahom s manjkave jezikoslovne naobrazbe, istu udvorničku gestu! S ovoga je pak svijeta otišao prerano a da bi, poput drugih pravodobnih pokajnika, ispravio veliku ‚kolektivnu’ budalaštinu.” (cit. Prema Šimić 2008: 115). Na citirane Stamaćeve ocjene u svom se predgovoru Izabranim pjesmama za ediciju Stoljeća hrvatske književnosti referira i Nedjeljko Mihanović, koji je iznova u ulozi Šimićeva povlaštenog čitatelja i tumača: „Kada je Šimić kao i mnogi drugi hrvatski iluzionisti i romantičari, shvatio tu fetišiziranu eshaezijsku zabludu, ležao je demoraliziran u bolnici. […] Jedino što je mogao učiniti jest da je na samrtnoj postelji preporučio svom mlađem bratu, književniku Stanislavu Šimiću, da njegove pjesme i prozne tekstove uskladi s hrvatskom tradicijskom jezičnom pravopisnom normom, što je Stanislav i učinio u njegovim Sabranim djelima, I–III, godine 1960. Čudio se pred svojim bratom samome sebi kako je mogao biti tako autosugestivno obmanut jednom unitarističkom fatamorganom i mutnom političkom varkom.” (cit. prema Šimić 2012: 36–37)

16 U vezi sa Šimićevom ostavštinom najčešće se spominju Šimićeva zaručnica Tatjana Marinić, braća Stanko i Jerko Šimić, otac Martin Šimić, Ante Tuna Ramljak, Đuka Cvijić, Dragutin Tadijanović, Ladislav Žimbrek, Mate Lončar, Janko Kallay, Mila Pandžić i Vlado Pandžić. Više u: Pandžić 2008.

Literatura

  • Bagić, Krešimir. 1997. Antun Branko Šimić. Mogući portret pjesnika. Quorum 4: 33–47.
  • Bagić Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
  • Cesarić, Dobriša. 1925. O A. B. Šimiću. Književna republika 7: 305–311.
  • Crystal, David [Kristal, Dejvid]. 1988. Enciklopedijski rečnik moderne lingvistike. Prev. I. Klajn i B. Hlebec. Beograd: Nolit.
  • Dubois, Jean i dr. 2002. Dictionnaire de linguistique. Paris: LaRousse - Bordas
  • Du Marsais, César Chesneau. 1816. [11730.] Des Tropes ou des différents sens dans lesquels on peut prendre un même mot dans une même langue. Paris: Delalain.
  • Gardes-Tamine, Joëlle – Marie-Claude Hubert. ²2002. Dictionnaire de critique littéraire. Paris: Armand Colin.
  • Jenny, Laurent. 2006. O književnom stilu. Prev. S Rahelić. U: Bagić, K. (ur.) – Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor. Suvremena francuska i frankofona stilistika. Str. 135–148. Zagreb: Naklada MD.
  • Jurić, Slaven. 2003. Preobraženje glasova u lirici A. B. Šimića. Dani hvarskog kazališta 29. Str. 242–251. Zagreb – Split: HAZU – Književni krug.
  • Kaštelan, Jure. 2000. Približavanja. Prolegomena za čitanje A. B. Šimića. Studije, ogledi. Str. 215–322.Zagreb: Globus.
  • Mayenowa [Majenova], Maria Renata. 2009. Teorijska poetika. Prev. B. Rajčić. Beograd: Službeni glasnik.
  • Michelle Lecolle. 2009. De la synonymie, vue à travers les emplois des mots synonyme, synonymie et synonymique dans les textes. Pratiques 141–142: 121–137.
  • Pandžić, Vlado. 2008. Borba za rukopise Antuna Branka Šimića. U: Pandžić, V. (ur.) – Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa о hrvatskom književniku Antunu Branku Šimiću. Str. 83–106.Grude: Ogranak Matice hrvatske.
  • Popović, Tanja. 2010. 2Rečnik književnih termina. Beograd: Službeni glasnik.
  • Pranjković, Ivo. 2008. Sintaksa Antuna Branka Šimića. U: Pandžić, V. (ur.) – Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa о hrvatskom književniku Antunu Branku Šimiću. Str. 121–134. Grude: Ogranak Matice hrvatske.
  • Pranjković, Ivo. 22005. Antun Branko Šimić i hrvatski jezik (O stotoj obljetnici rođenja). Jezik i beletristika. str. 29–42. Zagreb: Disput.
  • Ristić, Marko. 1955. Sonata u sivom (Prolazak Antuna Branka Šimića). Rad JAZU 308: 7–35.
  • Schaeffer, Jean-Marie. 2006. Književna stilistika i njezin predmet. Prev. S Rahelić. U: Bagić, K. (ur.) – Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor. Suvremena francuska i frankofona stilistika. Str. 119 –133. Zagreb: Naklada MD.
  • Simeon, Rikard. 1969. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva II (P-Ž). Zagreb: Matica hrvatska.
  • Šarić, Ljiljana. 2011. Kognitivna lingvistika i sinonimija: teorija i leksikografska praksa. Croatica et Slavica Iadertina VII/II: 305-325.
  • Šarić, Ljiljana – Wiebke Wittschen. 2008. Rječnik sinonima hrvatskoga jezika. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
  • Šimundža, Drago. 1982. Antun Branko Šimić – pjesnik religioznih nemira. Crkva u svijetu 17: 146–168.
  • Tafra, Branka. 2015. Raznolikošću do jednosti: franjevački put književnojezične ujednake. U: Zbornik o Stipanu Margitiću. Ur. P. Knezović. Str. 113–134. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu.

Konzultirana izdanja djela Antuna Branka Šimića

  • Šimić, Antun Branko. 1933. Iabrane pjesme. Ur.: I. Hergešić. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Šimić, Antun Branko. 1950. Pjesme. Ur.: D. Tadijanović. Zagreb: Zora.
  • Šimić, Antun Branko. 1960. Sabrana djela. Knjiga prva: Poezija. Ur.: S. Šimić. Zagreb: Znanje.
  • Šimić, Antun Branko. 1963. Pjesme i proza. Pet stoljeća hrvatske književnosti. Prir.: J. Kaštelan. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Šimić, Antun Branko. 1964. Pjesme i eseji. Prir.: V. Krmpotić. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Šimić, Antun Branko. 1967. Stihovi i proza. Prir.: M. Franičević. Zagreb – Beograd – Sarajevo: Naprijed – Prosveta – Svjetlost.
  • Šimić, Antun Branko. 1988. Sabrana djela 1–2. Prir.: N. Mihanović i D. Jelčić. Zagreb: August Cesarec. [21998. Zagreb: Dom i svijet.]
  • Šimić, Antun Branko. 1999. Tijelo i mi (Izbor iz djela). Prir.: D. Rešicki. Vinkovci: Riječ.
  • Šimić, Antun Branko. 2008. Izabrane pjesme. Prir.: A. Stamać. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Šimić, Antun Branko. 2009. Pjesme. Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga. Priredio: V. Pandžić. Sarajevo: MH – FMC Svjetlo riječi.
  • Šimić, Antun Branko. 2011. Blaga svjetlost zvijezda. Izbor i pogovor: B. Petrač. Zagreb: Mozaik knjiga.
  • Šimić, Antun Branko. 2012. Izabrane pjesme. Prir.: N. Mihanović. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Šimić, Antun Branko. 2012. Teški zrak. Sabrane pjesme. Pogovor: T. Maroević. Zagreb: Školska knjiga.