E-biblioteka

Stil u »Jeziku« (1952–1982)

Bilješke o stilističkoj vrijednosti imenske konstrukcije

Jezik, 1955/56, god. 4, br. 4, str. 109−111.

Stilske osobine u govoru pojedinca, manifestanta jezika kao socijalne pojave i ustanove,1 uvjetovane su određenim društveno-psihološkim okolnostima u trenutku, kad on jezično izražava izvjesnu stvarnost. Ako čitava jedna grupa u jednakim uvjetima postiže paralelne stilske osobine, onda one postaju stilistička karakteristika jedne socijalne sredine. Tako se može govoriti o jeziku nauke, vojske, novina, činovništva i t. d., ma da svaki od njih pripada jedinstvenoj jezičnoj zajednici. U nas, uglavnom, nema radova, koji bi osvijetlili osobine tih pojedinih govora. (Vidi: Lj. Jonke, »O raznolikoj službi književnog jezika«, Jezik, I/1953, 4, 100−105.) Zato i ne možemo još ni izdaleka govoriti o poznavanju izražajnih vrijednosti suvremenoga hrvatskog jezika, kojemu nedostaje neophodna moderna stilistika.2

Pogledajmo na pr. upotrebu imenske konstrukcije, koja se sve češće javlja, a katkad i pretjerano upotrebljava.3 Ova novija izražajna osobina nekih sredina zaslužuje posebnu pažnju. Osobito je česta u jeziku novina i administracije (»predloženo je odlaganje primjene Uredbe«, »investicije predviđene za unapređenje proizvodnje«), nalazimo je u oglasima i zabranama, u tramvaju, kinu i željeznici (»Zavod za osiguranje radnika«, »zabranjeno pušenje«, »ulaz slobodan« i t. d.); često je čujemo u jeziku intelektualaca, osobito na sastancima i konferencijama (na pr. na jednoj konferenciji sindikata sveučilišnih nastavnika: »treba postići mogućnost izdavanja«, »djelovanje na poboljšanje programa«, »vezan s problemom uzdizanja«); konačno, evo kako se jedan naš pisac služi imenskom konstrukcijom, da bi evocirao birokratsku sredinu: »Svaka čast, što se volite napadno odijevati, ali smoking je naš! Uljudno molimo vraćanje te fine tkanine.«4

U novijoj se lingvistici dosta proučavaju imenske konstrukcije. Njihovu je upotrebu u suvremenom francuskom jeziku studirao Alf Lombard (Les constructions nominales en français moderne, Uppsala-Stockholm, 1930), koji donosi primjere iz njemačkog, engleskog i danskog jezika. U članku »Complementi avverbiali in funzione determinativa« (Lingua nostra, Firenze, 1955, 2, str. 58.−62.) ovu pojavu u talijanskom jeziku prikazuje Giulio Herczeg, napominjući, da se isti fenomen javlja u madžarskom, rumunjskom i ruskom. Najviše su pažnje ovoj pojavi obratili Francuzi.5

Za razliku od romanskih jezika, kod nas je češća glagolska od imenske konstrukcije,6 što se tumači specifičnim povijesnim razvojem našega jezika. Ona u hrvatskom jeziku postoji ne samo kao varijanta glagolske konstrukcije, već ima i posebne stilističke vrijednosti. Na prvi se pogled čini, da je imenska konstrukcija samo implicitni oblik glagolske i da među njima nema razlike u značenju, to jest da one posredstvom različitih jezičnih simbola izražavaju isti sadržaj. No da nije uvijek tako, vidi se iz primjera uzetog iz novinskog jezika, gdje su najčešće:7 »Iako ne postoje mogućnosti za skori novi sastanak (ministara vanjskih poslova), ipak se radi na obnovi kontakta.« Ako u ovom primjeru pretvorimo imenske konstrukcije u glagolske, rečenica će biti nepotpuna i ne će odgovarati pravom smislu, koji joj daju imenske konstrukcije: »Iako ne postoje mogućnosti da se (uskoro) ponovo sastanu, ipak se radi na tome, da obnove kontakt.« Primjer s glagolskom konstrukcijom ne odgovara ni karakteru ni cilju novinske vijesti. Glagolski oblik sastanu pretpostavlja elemente preciznosti (lice, vrijeme, aspekt), a potencijalno traži komplemente (mjesto, način, uzrok). Eksplicitni oblik obnove svojom je potpunom gramatičkom određenošću vezan za jedan određeni prethodni sastanak, a ne za ranije dodire uopće. U svakom će slučaju primjer s imenskom konstrukcijom bolje odgovarati stilu jezika novina.8

U čemu se, dakle, sastoji promjena u značenju pri mijenjanju imenske u glagolsku konstrukciju? Glagolska konstrukcija izražava potpuno odnos subjekta i predikata, a gotovo je redovito popraćena priloškim oznakama. Imenska konstrukcija pak sadržava elemente neodređenosti i impersonalnosti uvjetovane različitim načinom mišljenja. To znači, da ove dvije konstrukcije izražavaju različite pojave stvarnosti.

Stilističke mogućnosti imenske konstrukcije dolaze do izražaja i u razgovornom jeziku. Rečenica »Znate li što o zakašnjenju vlaka?« mogla bi, s glagolskom konstrukcijom, imati više različitih značenja, kao na pr. »Znate li, koliko kasni vlak?«, ili »zašto vlak kasni«; ili »da li vlak kasni« i sl. Gornja rečenica s imenskom konstrukcijom može sadržavati smisao svih navedenih rečenica. Ona se može »prevesti« samo jednom varijantom glagolske konstrukcije, što zavisi o određenoj stvarnosti, koju izražava. Dok svaka od spomenutih glagolskih konstrukcija reprezentira i evocira samo po jednu stvarnost, imenska uvijek istom reprezentacijom može evocirati svaku od stvarnosti, koje se izražavaju glagoskim konstrukcijama.9 Stilističke razlike u upotrebi dviju konstrukcija nisu u suprotnosti s teorijom o povezanosti jezičnih elemenata, u ovom slučaju imenice i glagola.10 Imenska će konstrukcija, naime, biti identična glagolskoj samo u slučaju, ako je kontekst identičan. Zbog toga bi se moglo primijetiti, da je traženje razlike između ovih dviju konstrukcija suvišno, jer se u trenutku njihove upotrebe uvijek radi o jednom određenom kontekstu. Međutim, imenska se konstrukcija, kao i svaka druga jezična konstrukcija, može promatrati iz dva aspekta, u kojima se odražava specifično jezično jedinstvo suprotnosti: ona se javlja u datom trenutku, kad je pojedinac upotrebljava, da bi u određenom kontekstu simbolizirala određeni sadržaj, ali je istovremeno dio jezika kao apstraktne pojave, to jest ustanove, koja živi u društvenopovijesnoj funkciji, a u neprestanom stvaranju i obnavljanju.

Bilješke

1 Usp. G. Devoto, Studi di stilistica, Firenze, 1950., str. 14. i d.

2 Možda bi to bilo bolje nazvati »stilističkom gramatikom« (usp. P. Guberina, »Procédés stylistiques et stylographiques: analyse scientifique et littéraire«, Literature and Science, B. Blackwell, Oxford, str. 53).

3 Usp. V. Vratović, »Neke primjedbe o stilu naših rečenica«, Jezik, III/1954., 1, str. 25.−27.

4 Fadil Hadžić, »Državni smoking«, Kerempuh, 1955., l, str. 21.

5 Na pr. Ch. Bally, Linguistique générale et linguistique française, Berne 1950., III. izd., str. 356.−357.; J. Marouzeau, Précis de stylistique française, Paris, 1950., III. izd., str. 153.−155.; M. Cressot, Le style et ses techniques, Paris, 1951., II. izd., str. 154.−159.; M. Cohen, Histoire d’une langue: Le français, Paris, 1947., str. 337. −338.

6 Usp. P. Skok, Pregled francuske gramatike, I, Zagreb, 1938., str. 275.

7 Primjere navodimo nasumce, jer ih u novinama ima bezbroj. Evo još dva karakteristična pasusa: »Svi anketirani učenici naveli su pod ovim pitanjem kao prigovor broj jedan − preopširnost građe. Na drugo mjesto dolazi način ocjenjivanja i ispitivanja, na treće odnos između đaka i profesora, a zatim slijede prigovori na račun nesuvremenog i nedovoljno praktičnog vršenja nastave, isticanje potrebe za mogućnošću razvijanja individualnih sklonosti, za podjelu na grupe predmeta, pomanjkanje udžbenika i t. d.« − »U nastojanjima oko poboljšanja prehrane studenata Sveučilišni odbor Saveza studenata Sveučilišta u Zagrebu pokrenuo je prošle jeseni i rješenje pitanja priređivanja doručka u studentskim restoranima.« (Studentski list, XI/1956, 3)

8 Jer temeljnu intonaciju u novinskom stilu daju imenske konstrukcije, što nije teško objasniti. Novinar mora brzo izvijestiti o nekom događaju. Služeći se imenskom konstrukcijom oslobađa se nužde da zauzme potpuno određen i precizan stav u pogledu tehničkih detalja, mjesta, vremena, uzroka i posljedice u vezi s događajem. Tako je došlo do posebnog stila, kojemu je do »direktnog obuhvaćanja polja svijesti« (Cressot, op. cit. 154). O osobinama jezika novina i posebno o imeničkom izražavanju u naučnom jeziku usp. Lj. Jonke, op. cit.

9 U pomanjkanju naše adekvatne terminologije služimo se nekim terminima G. Devota (op. cit.).

10 Usp. P. Guberina, Povezanost jezičnih elemenata, Zagreb, 1952., str. 239.−266.