E-biblioteka

Zagrebačka stilistička škola u časopisu Umjetnost riječi

Arhaizmi u hrvatskoj povijesnoj stilistici

Umjetnost riječi, br. 4 (1981)

Sažetak: Mišljenje da su svi hrvatski pisci u razdoblju od kraja 15. stoljeća do kraja 18. stoljeća u svojim djelima upotrebljavali samo narječje svojega kraja po prvi je put doveo u sumnju Marcel Kušar. U Rječniku Marulićeve Judite (Zagreb, 1901) on je označio više riječi kao arhaične ili staroslavenske. Uvodeći time pojam arhaizma u studij povijesti hrvatskoga književnog jezika M. Kušar je potakao stilističku analizu književnih djela nastalih u tom razdoblju. Primjeri iz Šiška Menčetića, Hanibala Lucića, Petra Zoranića, Ivana Gundulića i Tituša Brezovačkog pokazuju: a) da se arhaizmi mogu utvrđivati samo iz vremenske perspektive svakog autora; b) da su preuzeti iz stare hrvatske književne tradicije; c) da su arhaizmi u djelima pisaca toga razdoblja upotrijebljeni sa stilističkim namjerama.

Prve poticaje stilističkom proučavanju hrvatske književnosti od renesanse do prosvjetiteljstva donijela je spoznaja da u pojedinoga od pisaca toga razdoblja nisu bili stilski neobilježeni svi jezični podaci, nego da su se neki od njih (motreći sa stajališta piščeva vremena) osjećali arhaičnima. Do te je važne spoznaje u vezi s Marulićevom Juditom došao Marcel Kušar na samome početku 20. stoljeća, za hrvatske moderne, koja je upravo razvijala u nas nove senzibilitete, također u odnosu prema jeziku i njegovim izražajnim mogućnostima.

Već se prije toga u našoj filologiji ustalio nazor što ga o rečenom pjesniku, Marku Maruliću, dobro odražavaju riječi Ivana Broza:

»Otvorimo na nekoliko mjesta, gdje nam se slučajno desi, djela najstarijega pjesnika hrvatskoga, Zadranina1 Marka Marulića (1450.–1524.). Evo što čitamo: Kon njega horugva ćuhtaše. – Biše vesel zlu tujemu, dobru dresel. – Budu zla se vazda strići. – Jeste li razumjeli sve te riječi? Neke ste jamačno razumjeli, jer se i danas jošte govore po svemu narodu hrvatskom, ali što znači n. pr. dresel ili horugva, možemo pouzdano reći, da prosti narod više ne zna, premda je nekoć znao i za te riječi. Kako su se eto s vremenom sasvim izgubile riječi dresel žalostan i horugva zastava, tako su se izgubile i mnoge druge, da im nije ni traga ostalo u narodnom govoru.«2

Pripremajući izdanje Marulićeve Judite,3 Marcel Kušar zauzeo je potpuno oprečan stav. Za Rječnik nepoznatih i neobičnih riječi i značenja Marulićeve »Judite« (pri kraju tog izdanja) Kušar daje kratice, koje objašnjava u bilješci.4 Medu tim je kraticama predvidio dvije osobito važne: »star(inska riječ ili značenje, poznato već u stsl. jeziku); – st(aro)sl(ovenski)«. U samome pak rječniku (s.v.) on daje ovo semantičko objašnjenje: »horugvica, zastavica (star.)«.

Nije teško odgonetnuti da su se oko istog leksema (horugva) u istoga književnika (Marulića) razvila dva nasuprotna mišljenja: Brozovo, prema kojemu »možemo pouzdano reći« da je za riječ horugva na početku 16. st. »prosti narod ... znao«; i Kušarovo, prema kojem je ta riječ (u deminutivnom obliku: horugvica) bila u to vrijeme »star(inska riječ ili značenje, poznato već u stsl. jeziku)«.5 Drugačije rečeno, sve Marulićeve riječi i značenja koji su bili »nepoznati i neobični« književnom jeziku s početka 20. stoljeća Kušar je podijelio u dvije skupine: u riječi što su za Marulića bile posve obične (npr.: bičva 'čarapa', gresti 'ići', nebog 'jadan' i dr.) i u riječi što su na početku 16. st. već imale arhaičnu patinu (npr. horugvica, ništ 'jadan', selik 'tolik' i dr.).6 Bio je to, dakako, bitan prijelom koji je prividnu stilsku ravninu Marulićeva jezika rascijepio na dva sloja.

Mišljenje svakoga od dvojice naših poznatih starijih filologa vodilo je prema ustanovljivanju dviju bitno različitih koncepcija o proučavanju povijesti hrvatskoga književnog jezika. Brozova je koncepcija ostala dominantnom duboko u 20. stoljeće (pa djelomično traje i do naših dana), a svojstven joj je stav da svaki hrvatski književnik od renesanse do prosvjetiteljstva vjerno odražava svoj mjesni govor. Kušarova koncepcija, naprotiv, otvara vidike prema slojevitosti jezika u književnim djelima označenoga razdoblja te potiče na suptilnije, stilističko proučavanje pojedinih naših starijih pisaca.

Brozovim je stopama krenuo te njegove nazore dosljedno primijenio Tomo Maretić. Pišući dva svoja priloga o jeziku hrvatskih književnika 18. st. (slavonskih7 i dalmatinskih8), Maretić je njihova književna djela priznavao samo kao potvrdu o tome kako je u 18. st. u kojem od tih dvaju krajeva »narod govorio«. Uporan na svojemu putu, Maretić je iz razmatranja isključio važna djela (npr. slavonske gramatike) i cijele opuse (npr. Došenov, Ivanošićev i dr.) što se s takvom idealnom slikom ne slažu. Istraživački smjer koji slijedi Maretića dopušta, doduše, da su u jezik pojedinoga staroga hrvatskog pisca mogli prodirati jezični elementi iz književne baštine, ali im ne pridaje većeg značenja, a pogotovu ih ne smatra stilistički relevantnima.9

Iz te se matice ipak izdvojilo nekoliko istraživača što ih je resila veća suptilnost, a svoje su rasprave objavljivali u drugoj četvrtini našega stoljeća. Znatan je napredak učinio André Vaillant pišući o jeziku Dominka Zlatarića.10 Vaillant na više mjesta upozorava na pojedine arhaične oblike koji su u jezik Zlatarićevih djela ušli iz staroslavenskog jezika.11 Nalazeći se na razmeđi od tradicionalnoga prema novome pristupu, Milan Rešetar – u okviru svojih nazora o prvobitnome dubrovačkom govoru – dopušta npr. da su Šiško Menčetić i Džore Držić »oblik nidan uzeli ili iz čakavskih crkvenih knjiga i pjesama, odakle su i uzeli svoj ikavizam, ili da su ga slušali od ikavaca na dubrovačkom poluotoku Ratu gdje se i dandanas čuje«.12 Napokon, Petar Skok unosi novinu već time što stilističku namjeru ističe naslovom svoje rasprave.13 Mnogo je važnija činjenica da Skok prvi daje sustavan plan za stilističko proučavanje jednog starijega hrvatskog pisca te da upozorava na mnoge probleme što ih stilističar na tome poslu mora svladati. Iako se arhaizmima u Marulića ne bavi osobito sistematično, Skokov plan potiče da se u okviru cjelokupne obradbe ispitaju i ti jezični elementi.14

2.

Služeći se sažetim definicijama o arhaizmima, možemo uzeti da su za našu svrhu zanimljive osobito dvije: 1. kako se ti jezični elementi pojavljuju, pogotovu »u jeziku umjetničke književnosti, za koji su arhaizmi nenadomjestiva zaliha stilističkih izražajnih sredstava«; 2. »Kadšto se arhaizmi pokušavaju oživjeti, da bi se sačuvala iskonska struktura i da bi se jezik očistio od tuđih nanosa.«15

Hrvatskoj jezičnoj povijesti svojstvena je upravo druga namjera. Nije to ni čudno, jer je poznato da je (zbog specifičnoga toka nacionalne povijesti kroz označeno vrijeme) hrvatski jezik bio izložen raznim stranim lingvističkim utjecajima: romanskom (osobito: mletačkom), turskom, njemačkom, madžarskom. Prirodno je što je u takvim prilikama jezični purizam (da bi se jeziku sačuvala »iskonska struktura« te da bi se on »očistio od tuđih nanosa«) bila osobito naglašena te se često izrijekom isticala.

Od brojnih primjera navest ćemo samo neke. Polazeći od konstatacije da »jazik kim općimo pošpuren jest latinskim«, Petar Zoranić u Planinama tvrdi kako ga je dobru književnom jeziku poučilo »tumačenje blaženoga Hieronima«16 (tj. glagoljaški prijevodi crkvenih knjiga). Na razmeđi 17. i 18. st. Pavao Ritter Vitezović zalaže se za jezični purizam te taj stav obrazlaže braneći svoje postupke u Kronici (1696):

»Zato nemojte se čuditi da negdi č(t)ete slovensku, negdi majdačku, negdi posavsku, negdi podravsku, negdi pako primorsku a negdi i krajnsku reč, budući i ja tako pisane našel, i to vse slovenski jeziki, od kojih vsakoga lipše se pristoji uzeti reci neg od tujega kogagoder, dijačkoga, nemškoga ali ugerskoga, posuđavati. Pače i s tim se diče jeziki čim se većkrat i drugačije jedna reć izreći more.«17

Duboko u 18. stoljeću Matija Antun Relković u predgovoru Novoj slavonskoj i nimačkoj gramatici (Zagreb 1767) ovako razmišlja:

»Nike riči za poznati jesu li prave slavonske ili su od Turaka ostale, prigledao sam ričnik dalmatinski, horvatski, pemski i poljski, i gdi sam našao da ovi narodi jednu rič ili svi ili najposli dva jednako izgovaraju, onu sam i ja uzeo i u moj ričnik za pravu slavonsku postavio, imajući za mene svidočanstvo tolikih naroda slovinskih. Iz ovoga takojer sudim da ove riči i naša Slavonija, kako drugi narodi izgovaraju, bi izreći imala, a turske i inostranske odbaciti morala.«18

Težnja jezičnoj kulturi, koja vodi i prema stilističkim poticajima toga purističkog stava (i koja se nazire osobito u Vitezovićevim riječima), rjeđe se iskazuje, ponekad negativnim određenjem. Hrvatski protestantski pisci, Anton Dalmatin i Stipan Istrijan, u predgovoru Prvom delu Novoga testamenta (Tübingen 1562) iznose kako su težili da u svoje knjige uvedu riječi »priproste, navadne, razumne, obćene, vsagdanje, sadašnega vremena«,19 tj. nizak stilski izbor. Čine to oni osobito jer su primijetili kako je u pisanoj književnosti ovladao knjiški stil: »v dosta Mestih u Misalih našli smo pismenim načinom (kako niki prave) pisano«.20

3.

Nipošto se ne bi moglo uzeti da su naši stari pisci za arhaizmima posezali tek iz purističkih pobuda, nego im je važna svrha bila i stilistička. Nemoguće bi bilo sastaviti jedinstven popis jezičnih arhaizama za cjelokupnu hrvatsku književnost od renesanse do prosvjetiteljstva. To je i razumljivo. Razdoblja su se nizala i smjenjivala, pa je za svakime od njih ostajala drugačija domaća književnojezična baština: renesansni su pisci imali za sobom naše književno srednjovjekovlje, za baroknima su osim srednjovjekovlja stajali renesansa i manirizam, itd.

Nastojeći intenzivirati svoj jezični izraz, hrvatski su se pisci 15–18. st. obilno služili arhaizmima svih jezičnih razina. Umjesto mogućeg opširna razlaganja o tome poslužit će nam tek nekoliko primjera.

Renesansni pisci Šiško Menčetić, Hanibal Lucić i Petar Zoranić mogli su za tu namjenu iskoristiti samo jezične elemente naslijeđene iz srednjega vijeka.

Kada npr. Šiško Menčetić pjeva:

Prisvitla gospoje koja sjaš sunačcem,
nemoj mnit da poje tvoj sluga srdačcem,21

on se služi jednom morfološkom osobinom što je bila živa u 14. st.,22 ali je za Menčetićev jezik posve izuzetna.23 Bilo bi neopravdano tvrditi da je vokativno gospoje prihvatio Menčetić samo radi rime. Naprotiv, lik se gospoje svrstava u niz njegovih apostrofa kojima oslovljava izabranicu, a koje stilski markira uz pomoć različitih postupaka (npr. deminucijom: diklice; metaforizacijom: kruno; kombinirajući te postupke: sunačce, rozice; itd.).24 Stoga možemo uzeti da se prema Menčetićevu osjećaju stilski naboj u vokativu jednine gospoje postizao upravo arhaičnim padežnim nastavkom.

Kada npr. robinja u Lucićevoj drami posumnja o trgovčevu (tj. Derenčinovu) pravom identitetu, ona to iskazuje riječima:

Da pravo za reći, po tom što besidiš,
Targovca nič veći meni se ti vidiš.25

Znači to da je u Derenčinovoj replici, koja prethodi njezinim riječima, našla elemente što govor izdižu nad razinu obična sporazumijevanja (svojstvenoga npr. trgovcu). Takvih elemenata u Derenčinovoj replici (st. 191–214) doista ima, npr. u segmentu:

I tako t’ velikom tuga se zaplati
Radostju i dikom, hotij mi kazati
Po kî se put srića tvoja priobrazi,
Kako li nesrića ovaj te porazi.26

Bez obzira na to što su istaknuti glagoli (priobraziti se, poraziti) ušli u leksičko blago suvremenoga književnog jezika, bili su oni u Lucićevo vrijeme biranim, svakodnevnome govoru nesvojstvenim izrazima (služeći mjesto leksema: prominiti se, udariti). Posredstvom mlađih faza naše srednjovjekovne književnosti doprli su oni do Lučića iz vrlo velike starine, sve od staroslavenskoga, u kojem su postojali u likovima: prĕobraziti sȩ 'promijeniti se' i poraziti 'udariti, tući'.27

Visok stilski izbor težio je Zoranić dosegnuti u najistaknutijim dijelovima svojih Planina. Takva je (osim posvete i 20. glave [što pripovijeda o »perivoju od Slave«]) osobito završna, 24. glava djela. Susret je to glavnog lika, Zorana, s Jeronimom, Divnićem i vilom »Jistinom«. Da bi željeni izbor postigao, Zoranić se opredjeljuje za brojne arhaizme, od kojih se lako uočuju napose tvorbe sa sufiksom -stvo (i predsufiksalnim vokalom a), naslijeđene iz glagoljaške tradicije, npr.:

1. »Nemoj u svidočanstvu vile ove lagati ni hitrijom naperene riči jistini podobne govoriti.«28

2. »... i tvoje otačastvo molju da tvoga toga druga blaženoga uzmoliš i Augustina, tvoga prijatelja, da mi pomognu stril moju naperiti...«29

3. »Učini, kako si jednim duhom tašće bludil, sad pobožastvom hodi...«30

Važna komponenta Gundulićeve Dubravke jest njegovim tradicionalističkim stavom potaknuta evokacija dobrih starih vremena. Tome između ostalih služe sredstva metrička (u dvanaesteračkim partijama ternarni tip stiha31 kakav je upotrebljavao Šiško Menčetić) i jezična. Time Gundulić, dakako, pokazuje da dubrovačko »zlatno doba« vidi u vremenu pradjedova, osobito u davnini kada je pjesništvom Dubrovnika suvereno vladao kult Šiška Menčetića i Džore Držića. Sam znatno pridonijevši poštokavljenju (ijekaviziranju) pjesničkoga jezika u Gradu, Gundulić za svoju svrhu iskorištava mnoge jezične arhaizme, od kojih možemo istaći tradicionalni ikavizam u rimama i ustaljenim sintagmama, npr.:

Ļubav, vjera, služba, lipos
i običaji i zakoni, –
sve bi zaman: jaču kripos
grda u zlatu neman doni.32

Posrednikom pri Gundulićevu tradiranju te jezične baštine bila je u njegovo vrijeme već proslavljena, Čubranoviću pripisana Jeđupka (tiskana u Veneciji 1599). Kada Gundulić pjeva:

Tko visoko hlepi znanje,
tko zlato Indije slidom slidi,
a tko za uzit na vladanje
vene, čezne, game, blidi,33

on se zapravo služi izborom riječi i metričkim uzorkom iz strofe u Jeđupci:

Vene, čezne, gasne, blidi,
sahne, gine, kopni, taje
i trudeći vik ne staje,
da svuda te slidom slidi.34

Komediografu s kraja 18. i početka 19. st. Titušu Brezovačkom kao uzor se osobito nadavala jezična tradicija u njegovu, kajkavskome krugu, a njime je u 17. st. dominirala proza što se temeljila na propovijedima (Habdelić i dr.). Toj je pak prozi bio svojstven latinski utjecaj, koji se osobito izražavao u sintaksi, npr. težnjom da se glagol smjesti na kraj rečenice. Na tom elementu Brezovački jezičnostilski gradi glavno lice u komediji Matijaš Grabancijaš dijak:

Matijaš: ... Morebiti se pak pripeti da ja komu kaj nepovolnoga bi včinil ali povedal, ar navuka mojega hasen ne stoji samo vu tom da meni samo pomorem, nego takajše da drugomu kaj hasnovitoga povem ali včinim.35

4.

Sigurno je da se hrvatska povijesna stilistika mora pri svojim proučavanjima služiti jezičnim arhaizmima. No pritom valja imati na umu neke temeljne istine. Pođe li se od opće definicije (npr. da arhaizmima smatramo »sve starinske, arhaične riječi, izraze, gram. oblike, idiome i konstrukcije i uopće sva jez. sredstva koja su se upotrebljavala u prošlim razdobljima jez. razvitka i od kojih su se jedna prestala upotrebljavati pred duže ili kraće vrijeme, dok se druga nalaze u izumiranju«),36 naša ih povijesna stilistika ne može odrediti za tri stoljeća (od kraja 15. do kraja 18. st.) odjednom. Naprotiv, arhaizmi se moraju utvrđivati napose za svaki od vremenskih presjeka u tome razdoblju (npr. u drugoj polovici 17. st.: za pjesništvo u Dubrovniku, za kajkavsku sredinu, za ozaljski krug). Taj zahtjev, dakako, vrijedi i za promatranje drugih vrsta stilistički iskoristivih jezičnih elemenata u prošlosti. Jedino tako može se povijesnim stilističkim istraživanjima o hrvatskom književnom jeziku osigurati utemeljenosti i preciznost.

Bilješke

1 Ta je Brozova pogreška (mjesto: Splićanina) za našu svrhu nevažna.

2 Crtice iz hrvatske književnosti, napisao Ivan Broz, sveska prva. Uvod u književnost, naklada Matice hrvatske, Zagreb 1866, str. 126.

3 Marko Marulić, Judita, epska pjesma u šest pjevanja, uredio i protumačio Marcel Kušar, uvodom popratio Petar Kasandrić, izdanje Matice hrvatske, Zagreb 1901, str. 97–112.

4 Kušar, n. dj., str. 97.

5 Stsl. horǫgy, horǫgʑve 'zastava'; usp. Josip Hamm, Staroslavenska čitanka, Školska knjiga, Zagreb 1960, str. 150 (s.v.).

6 Zapravo je nevažno je li pri određivanju pojedinih arhaizama (npr. človik 'čovjek', dvizati 'dizati' i sl.) bio Kušar uvijek u pravu.

7 Dr. T. Maretić, Jezik slavonskijeh pisaca, prilog istoričkoj gramatici hrvatskoj ili srpskoj, Rad JAZU, knj. 180, Zagreb 1910, str. 146–233.

8 Dr. T. Maretić, Jezik dalmatinskih pisaca XVIII. vijeka, drugi prilog istoričkoj gramatici našega jezika, Rad JAZU, knj. 209, Zagreb 1915, str. 173–240; knj. 211, Zagreb 1916, str. 1–92.

9 Gojko S. Ružičić, Jezik Petra Zoranića, zadarski dijalekat u početku XVI veka, Biblioteka Južnoslovenskog filologa, knj. 2, Beograd 1930; Radomir B. Aleksić, Jezik Matije Antuna Reljkovića, Biblioteka Južnoslovenskog filologa, knj. 4, Beograd 1931.

10 André Vaillant, La langue de Dominko Zlatarić, poète ragusain de la fin du XVI siècle, I: Phonétique, Paris 1928; II: Morphologie, Paris 1931; III: Syntaxe, Beigrade 1979.

11 Usp. npr. za »št slavon pour ć« Vaillant, n. dj., I, str. 316.

12 Milan Rešetar, Jezik pjesama Rańinina Zbornika, Rad JAZU, knj. 255, Zagreb 1936, str. 77–220; citat sa str. 96.

13 Petar Skok, O stilu Marulićeve Judite, Zbornik u proslavu petstogodišnjice rođenja Marka Marulića 1450–1950, Djela JAZU, knj. 39, Zagreb MCML, str. 165–241.

14 U vezi s tom problematikom upozorio bih i na svoj rad Jezična starina u hrvatskom petrarkizmu, VIII međunarodni slavistički kongres, Zagreb/Ljubljana, 3–9. IX. 1978, Prilozi, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1978, str. 141–162.

15 Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, I. A–O, Matica hrvatska, Zagreb 1969, str. 105.

16 Petar Zoranić – Juraj Baraković, PlanineVila Slovinka, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 8, priredio: Franjo Švelec, Matica hrvatska – Zora, Zagreb 1964, str. 36.

17 Zrinski – Frankopan – Vitezović, Izabrana djela, PSHK 17, priredio: Josip Vončina, MH – Zora, Zagreb 1976, str. 433.

18 Nova Slavonska i Nimacska Gramatika – Neue Slawonische und Deutsche Grammatik durch Mathiam Antonium Relkovich, bei dem slawon. Broder Infanterie-Regiment Oberlieutenant. Agram, bey Franz Xaver Zerauscheg. 1767.

19 Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, PSHK 11, priredio: Jakša Ravlić, MH – Zora, Zagreb 1972, str. 124.

20 PSHK 11, str. 125.

21 Pjesme Šiška Menčetiča i Ǵore Držića, i ostale pjesme Rańinina zbornika, drugo, sasvim preudešeno izdańe, priredio Milan Rešetar, Stari pisci hrvatski, kńiga 11, JAZU, Zagreb 1937, str. 46, br. 76, st. 1–2.

22 U Šibenskoj molitvi npr.: »Gospoje, ti si blaženih patrijarah uprošanje.« Usp. Josip Vončina, Jezičnopovijesne rasprave, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1979, str. 45.

23 Rešetar, n.dj. (JPRZ), str. 138.

24 Milan Rešetar, Rječnik i dikcija pjesama Rańinina zbornika, Rad JAZU, knj. 260, Zagreb 1938, str. 1–56; usp. str. 33–34.

25 Hanibal Lucić – Petar Hektorović, Skladanja izvarsnih pisan razlicih – Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine, PSHK 7, priredio: Marin Franičević. MH – Zora. Zagreb 1968, str. 73, St. 221–222.

26 PSHK7, str. 73, st. 205–206.

27 Hamm, n.dj., str. 133, 127 (s.v.).

28 PSHK 8, str. 167.

29 PSHK 8, str. 168.

30 PSHK 8, str. 169.

31 Tj. dvanaesterac koji se sastoji od četiri trosloga.

32 Djela Ǵiva Frana Gundulića, treće izdańe, za štampu priredio Đuro Körbler, a pregledao Milan Rešetar. SPH IX, JAZU, Zagreb 1938, str. 303, St. 1243–1246.

33 SPH IX (3), str. 273, st. 353–356.

34 Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća, PSHK 5, priredio: Rafo Bogišić, MH – Zora, Zagreb 1968, str. 120.

35 Tito Brezovački, Dramska djela, pjesme, PSHK 22, priredio: Branko Hećimović, MH – Zora, Zagreb 1973, str. 93.

36 Simeon, n. dj., I, str. 104.