Biblioteka

Hrvatski jezik 1950-ih

Antun Šoljan s ruba standarda 1950-ih. O slengu i slengom


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Croaticum – Centar za hrvatski kao drugi i strani jezik

Sažetak

Uvod

U članku će se govoriti o supstandardnim varijetetima u teoriji i praksi 1950-ih na primjeru Antuna Šoljana (1932–1993), intelektualca koji je obilježio cijelu drugu polovinu 20. stoljeća i po kojemu se to razdoblje naziva »Šoljanovim dobom« (Hećimović 1998: VIII). Iako mu se kao i mnogim drugim vrhunskim hrvatskim intelektualcima pripisuju različiti pa i posve oprečni kvalifikativi u rasponu od moralnog i kritičarskog autoriteta te korifeja cijele krugovaške generacije, predvodnika modernizma i začetnika proze u trapericama do nacionalista i kozmopolita te disidenta i agenta CIA-e (Hećimović 1998), Antun Šoljan je priznat kao jedan od najsvestranijih i najznačajnijih pisaca u hrvatskoj književnosti onoga doba. U 1950-im je godinama objavio zbirku pjesama Na rubu svijeta (1956), kriminalistički roman Jednostavno umorstvo (1955–1956), prijevode s engleskoga jezika s Ivanom Slamnigom (Američka lirika (1952) i Suvremena engleska lirika (1956)) i novele u časopisima Krugovi, Hrvatsko Kolo, Republika, Narodni list, Kulturni radnik, Nin i Međutim (u Krugovima je ujedno bio glavni urednik). Većina Šoljanovih novela iz 1950-ih objedinjena je u knjizi Specijalni izaslanici (1957).

Pogled s ruba standarda 1950-ih obuhvatit će kratko sociolingvističko istraživanje Šoljanova književnoga jezika, konkretnije, njegov odnos kao pisca i novinara prema slengu. Kao izvori koristit će se njegov posve nepoznat kriminalistički roman objavljen u ondašnjem tjedniku Globus i teoretski članci o slengu u časopisu Krugovi. Na kraju će se posegnuti za pojedinim dodatnim novinskim izvorima iz Šoljanova doba kako bi se dobila šira slika o zastupljenosti supstandardnih varijeteta u autentičnim novinskim tekstovima 1950-ih s fokusom na Zagrebu kao urbanom središtu ondašnje Socijalističke Republike Hrvatske.

Kratka terminološka napomena

Ponajprije će se objasniti nekoliko ključnih termina na kojima se u metodološkome smislu temelji ovaj tekst. Prvi među njima je termin supstandardni varijeteti. U najopćenitijem smislu riječ je o svim jezičnim varijetetima koji u tradicionalnom lingvističkom smislu primarno ne pripadaju standardnomu jeziku. Jezikoslovna se kroatistika od 1960-ih bavi proučavanjem standardnoga jezika, takozvanom standardologijom, čijem je »konstituiranju kao zasebne discipline pridonijela svjetska afirmacija Praške lingvističke škole« (Mićanović 2018: 242), a unutar nje sve se ostale jezične pojave, osim standarda, dotiču samo rubno ili se istražuju u drugim znanstvenim disciplinama. Prema Daliboru Brozoviću »standardni je jezik autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, koji nastaje pošto se jedna etnička ili nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne u njoj služiti svojim idiomom, koji je dotad funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije« (1970: 32). Da je autor te najcitiranije hrvatske definicije standardnog jezika i utemeljitelj standardologije još 1970-ih itekako bio svjestan rubnih lingvističkih pojmova »koji se često spominju, a ipak malo tko posjeduje o njima konkretne predodžbe« (1967a), svjedoče njegovi tekstovi o razgovornom jeziku (v. Brozović 1967a, 1967b, 1967c, 1967d). Razgovorni jezik, primjerice, Brozović definira sljedećim riječima: Razgovorni se jezik sastoji uglavnom od neknjiških elemenata standardnoga jezika i supstandardizama te najraširenijih i »najnefolklornijih« osobina iz interdijalekata koji se govore na području toga razgovornog jezika, a interdijalekt se sastoji od najraširenijih i najneupadljivijih osobina iz mjesnih govora svojega područja, koje su uglavnom uglađene po uzoru na nadređeni razgovorni jezik i onih osobina razgovornog jezika koje nisu izrazito tuđe govorima na području dotičnog interdijalekta (usp. Brozović 1967c). Ako se usporede te dvije definicije, standardnoga i razgovornoga jezika, bjelodano je da je pristup hrvatskomu standardnom jeziku (analogno i razgovornome) hijerarhijski. Standard je pojam nadređen supstandardu, a razgovorni jezik interdijalektu i mjesnim govorima. Drugim riječima, pojam standardnoga jezika nadređen je svim ostalim pojmovima jer se vezuje uz etniju i kasnije naciju kao primarno društvenu i sekundarno jezičnu zajednicu. Nacija se percipira kao zajednica na vrhu društvene ljestvice, dok se na njezino dno postavljaju rubne društvene skupine. Iz toga razloga Brozovićeva definicija razgovornoga jezika obiluje kvalifikativima poput supstandard, neknjiški, najnefolklorniji, najneupadljiviji i sl.

Sintagma supstandardni varijeteti sadržava negativno vrijednosno određenje onih varijeteta koji u tradicionalnom smislu ne pripadaju standardnome jeziku, odnosno onih kojima se služe rubne društvene skupine poput, primjerice, kriminalaca. U ovome radu je zadržana jer se i danas u tzv. suvremenom društvu kriminalne skupine nalaze na marginama društva (kako 1950-ih tako i danas 2020.) podliježući različitim zakonskim sankcijama i kaznenome progonu. Da je tomu tako, svjedoči Riječnik hrvatskih šatrovaca novinara Munira Šahinovića Ekremova (s. a.), koji se u policijskoj obuci, primjerice na Policijskoj akademiji, kontinuirano koristi sve do danas (I. Žanić, osob. priop.).1 Riječ je o specijalnom rječniku u čijem naslovu riječ šatrovac znači 'kriminalac' i 'zločinac'.2 Rječnik je napisan, ističe autor u predgovoru, za isljednike, istražitelje, upravitelje zatvora i policajce kako bi se oni što lakše mogli »uhvatiti u koštac s tim nemoralnim društvenim šljamom« (Šahinović Ekremov s. a.). Ovdje se ilustracije radi navode pojedini izabrani primjeri iz toga rječnika koji pokazuju da se neki od njih koriste i u suvremenom razgovornom jeziku, jeziku mladih i slengu: bogovski, brko, baja, bajati, čakija, dimiti, dečko, fol, frka, frajer, faćkalica, flandra, fektati, guzičar, gotiviti, jebancija, kužiti, kinta, ko Bog, kar, kenja, labrnja, mortus, mrcina, njuška, nejebati, napoj, njupati, podjebati, pizditi, papci, pajdaš, raspizditi, razjebati, som, švaler, šmuk, treba, vuna, zezati, zgepiti i dr. Evo i nekoliko primjera rječničkih natuknica s riječima koje se ili više ne koriste ili imaju drugo značenje:

murija, murja f. policijski zatvor

murirati verb. biti zatvoren, izdržavati kaznu

murirant m. zatvorenik, kažnjenik

njuška f. šatrovac za kojeg se je držalo da je potpuno nesposoban, ali je on dokazao obratno

nalo m. šatrovac koji mnogo godina »posluje«, a nije se mogao ni u kakvoj šatrovačkoj »vještini« izobraziti

(Šahinović Ekremov s. a. : 23)

Međutim pojam varijeteta (Mićanović 2006) kao jedan od ključnih pojmova, kod nas još uvijek mlađih znanstvenih disciplina sociolingvistike i lingvistike varijeteta, ponajbolje određuje empirijsku raznolikost i slojevitost hrvatskoga jezika. U tim se disciplinama jeziku pristupa horizontalno, a ne hijerarhijski, to jest pristupa mu se kao dinamičnome procesu, otvorenom i promjenjivom pod utjecajem brojnih izvanjezičnih čimbenika (Žanić 2016) i koji govore i kojime pišu živa bića – izvorni, a ne idealni govornici (Žanić 2017)3 u predodžbama i neupitnim teorijama politički moćnih jezičnih autoriteta.

Još nekoliko riječi o uporabi pojmova sleng4 i žargon u ovome članku te o Šoljanovu razumijevanju njihove distinkcije. Termin šatrovački, to jest slang Šoljan upotrebljava općenito za jezik koji odstupa od standardnoga jezika, a žargon za njegove podjezike s obzirom na skupinu, profesionalnu, društvenu ili dobnu, koja se njime koristi. Žargon je dakle realizacija kolokvijalnog jezika u govornoj praksi. Stoga se u teorijskome dijelu koji uskoro slijedi ponajprije razmatra Šoljanovo poimanje šatrovačkog jezika/slenga (1955). Kada pak autor analizira jezik novinara svojega doba, onda se koristi terminom žargon koji stavlja u gradski kontekst vežući ga u književnosti isključivo uz urbanu tematiku (1957). U suvremenom se jezikoslovlju od 1970-ih umjesto šatrovačkog upotrebljava termin razgovorni jezik, a pojam žargon koristi se u značenju neorganskoga idioma/varijeteta koji služi određenoj društvenoj, dobnoj ili profesionalnoj skupini, uz svoju noviju inačicu supstandardni varijetet, u kojoj se pak žargon dovodi u odnos sa standardnim jezikom. Pojam slenga u istraživačkome se dijelu članka rabi za žargon kriminalaca u Šoljanovu novinskom krimiću.5 Otuda potječe igra riječi u podnaslovu: O slengu i slengom.

Šoljan o slengu u teoriji

Dakle zanimalo me kakvim je jezikom pisao Šoljan 1950-ih godina u svojem krimiću i je li njegova teorija slenga usklađena s tekstom u danim sociolingvističkim okolnostima u bivšoj SFRJ. Kao teorijsko polazište označit će se dva Šoljanova članka o slengu u Krugovima. Prvi je napisan u suautorstvu s Ivanom Slamnigom pod naslovom »O šatrovačkom« (1955). Riječ je to o prvome tekstu o ovoj tematici u jezikoslovnoj kroatistici nakon kraće studije Josipa Hamma o jeziku zagrebačkih srednjoškolaca (1939–1940). Šoljan i Slamnig sleng nazivaju šatrovačkim i dijele ga na opći i grupni bez daljnje klasifikacije. Između metaforičkih i poetskih definicija ovoga fenomena i purističkih osuda sa stajališta standarda i norme, odlučuje se za sljedeću definiciju: »Šatrovački je jezik kolokvijalnog tipa, koji se smatra da se nalazi ispod razine standardnog govora školovanih ljudi i sastoji se ili od potpuno novih riječi ili od postojećih koje se upotrebljavaju u nekom specijalnom značenju« (1955: 83). Primjećujući da istraživanja šatre nema jer »proučavanje nezakonitog jezika još nije zakonito«, ovome fenomenu pristupa dvojako: 1. biološki i 2. sociološki. Biološko ili organsko tumačenje jest da je šatra meso i klica svakoga jezika koja mu daje život i plodove pa je zbog toga neiskorjenjiva, odnosno u samoj naravi jezika, jeziku imanentna. Dodaje da puristi mogu samo priječiti njezino »oslužbovljenje«, ali ne i prirodan tijek, odnosno organsko podrijetlo. Sociološki fenomen pak znači da je šatra uvjetovana društvenim položajem, odnosno pripadnošću klasnim ili profesionalnim skupinama koje posebnim žargonima tendiraju vlastitome izričaju. Smatra da se oni od standardnoga jezika ne razlikuju samo leksički i frazeološki nego i sintaktički. Njihovu posebnost vidi u velikome stvaralačkome potencijalu i kreativnosti. »Česti izrazi lijep kao ruža ili zbogom diko, odoh u hajduke, biti ili ne biti, jezično su jednako vrijedni kao i nisam ja veslo sisao ili šoraj, Milka, idu avioni« (1955: 85). Kao primjer iz svakodnevne prakse navodi riječ krvav koja je 1950-ih značila 'dobar, lijep, odličan, sposoban'. Svoja promišljanja o šatri, odnosno žargonima, završava potrebom prikupljanja korpusa, objavljivanja rječnikâ te znanstvenih istraživanja.

U drugome tekstu u Krugovima pod naslovom »Standard i neke pojave u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji« (1957) Šoljan proziva novinare nazivajući ih malograđanima jer žargonski leksik stavljaju u navodnike. »U štampi ćemo često susresti kako se navode slangovski izrazi, umjesto, da se jednostavno upotrebljavaju: jer ako su te riječi nezamjenjive i moraju se upotrebiti – a stvorio ih je živ narodni izvor – one automatski postaju ravnopravne svakoj drugoj riječi književnog jezika« (1957: 504). U istome tekstu više se ne koristi izrazom šatra nego terminom gradski žargon. Prema Šoljanu gradski žargon stvara riječi, koje su najsnažnije oružje jezika u borbi protiv otrcanosti i ustajalosti i jedini živi izvor iz kojeg se bogati književni jezik kojime se jedino može doći do suvremenoga jezika, koji odgovara potrebama suvremenog čovjeka, ali i do gradske literature (1957: 504).

Šoljan slengom u praksi

Zanimalo me piše li Šoljan doista slengom i ako piše, gdje i kako? Istraživački je fokus stavljen isključivo na autentične tekstove nastale 1950-ih i vezane uz Zagreb. Tekst je trebao biti novinski, a ne književni i previše stiliziran jer je višemjesečno pretraživanje zagrebačkih knjižnica i Nacionalne i sveučilišne knjižnice pokazalo da su književni tekstovi, među kojima čak i oni koji se u povijesti književnosti toga razdoblja smatraju svojevrsnom šund literaturom (Baldani 1955, Stopar 1956) jer su nastali »u žrvnju socrealizma i poraću koje nije nimalo stimulativno za romanesknu produkciju« (Nemec 2003: 5), pisani vrlo ujednačenim hrvatskosrpskim standardnim jezikom. Ipak, posve slučajno saznala sam da je Antun Šoljan 1950-ih u nastavcima u tjedniku Globus objavljivao kriminalistički roman Jednostavno umorstvo. Moja je pretpostavka bila da kriminalci govore slengom.

Antun Šoljan u intervjuu istoga tjednika najavljuje svoj roman kao prvi kriminalistički roman kao i pokretanje biblioteke kriminalističkih romana u nakladi »Mladosti«. U lipnju 1955. izlazi prvi nastavak Šoljanova krimića, a u siječnju 1956. posljednji, 32. Ističe da mu nije namjera napisati petparački roman američkoga tipa u kojem ima puno akcije i malo pameti, nego krimić engleskoga tipa s puno razmišljanja i finih detalja u maniri Herculea Poirota, ali uronjen u domaće okolnosti i domaću sredinu. »U svom sam se romanu oslanjao više na engleski tip, nastojeći da ipak dadem neku socijalnu sredinu, u kojoj se zločin odigrao.« (1955). Naslovljava ga Jednostavno umorstvo, što je ujedno i osnova teza koja se propituje u ovom intelektualističkom kriminalističkom romanu: Je li svako umorstvo jednostavno?6

Jezična analiza pokazuje da je inspektor Horvat pravi predstavnik unitarističkog i centralističkog sistema u kojemu živi. Govori standardnim jezikom, srpskohrvatskim, administrativnim, osobito kada opisuje i analizira događaje. Primjerice:

Sve su to ionako društveno opasni tipovi, pa ih treba pohapsiti u svakom slučaju.

Mi smo od kriminalističkoga odsjeka.

Htio je da skuha kavu.

Koliko vrsti otisaka ima u zahodu?

Tvoja griješka je u tome, reče Horvat.

Nitko ne može umoriti čovjeka bez motiva, a motiv za umorstvo može biti samo jedan i može ga imati samo jedan čovjek. Kad se stvar tako postavi, čovjek može dalje samo primijeniti metodu eliminacije.

Čak si ni u dijalozima koje u svoje slobodno vrijeme vodi s prijateljem, odvjetnikom Matetićem, koji potječe iz istog obrazovnog sloja, ne dopušta ležerniji i neformalniji jezik. Prijatelj ga u jednom trenutku priupita:

»Kako si znao da konobar ima putra na glavi?«

»A?« upita Horvat, ne snalazeći se.

»Kako si znao da konobar zna više nego što govori?«, preformulira pitanje odvjetnik Matetić.

Zatim slijede ispitivanja šest osumnjičenika, švercera i dužnika. U to se vrijeme inače švercaju penicilin, saharin, dolari, najlonke, štofovi, svjećice za aute, rashodovani kamioni i dr. Inspektor Horvat prvo razgovara s kuharicom koja je pronašla truplo i koja spominje svojega brata Franceka koji se službeno zove Franjo Jurjević. Konačno se u tekstu u dijalozima koje inspektor vodi s osumnjičenicima pojavljuje sleng jer oni pripadaju kriminalnome miljeu. Za razliku od standardnoga jezika kojime se služi Horvat, oni dolaze iz nižih društvenih slojeva i rubno se koriste slengom. Pritom ističem da se u većoj mjeri i kriminalci izražavaju kao da su završili klasičnu gimnaziju, ali im se uglavnom u dijalozima omakne pokoji slengizam za koji pretpostavljam da dolazi iz zagrebačkog urbanoga govora 1950-ih. Vezan je uz temu šverca, tučnjavu, ubijanje, nasilje, kriminal, novac, dugove, kamatarenje i zatvor. Najviše ih je među glagolima i frazemima (biti čiji fah, ucmekati koga, kačiti koga za što, imati para, strpati u čuzu, maznuti koga po glavi, imati putra na glavi, otegnuti papke, ne smjeti ni primirisati, udesiti se za vrbicu, namlatiti koga, strugnuti, namirisati stvar, tjerati oko kere, turati nos u tuđe poslove, nanjušiti što, ucecati koga, biti kuš, spuštati kolegu u sos, utjerati pare, narisati pare, što zajednički skuhati, fulirati što komu, naći kuku u čijoj priči, kvrcnuti koga po glavi, musti koga, ne mrdati, pričvrljiti koga).

Francek kaže da ga je netko ucmekao.

Francek je rekao da s umorstvom nema šale i da te za sve kače.

Ulazi i mazne ga po glavi dovoljno jako da ovaj otegne.

Šef to ne smije ni primirisati.

Ja sam ga istina odavno želio kvrcnuti po glavi.

Rekao je da budem kuš.

Humljak je otegnuo papke.

Ptičica je namirisala stvar i strugnula.

Nikad od mene ne ćete dobiti priznanje, da sam ga ucecao.

Zatim slijede imenice (napoleondor, filiri, pare, tašna, aktentašna, najlonice, čuza, buhara, čovo, putar, raja, lancman, kištra, mulac, ptičica, fuč, tezga, apsida, guskica...):

Evo raje, reče Ratko.

Nećemo dobiti ni filira.

Mogu nas strpati u čuzu kao saučesnike.

Pa, otkad je ova moja apsida od gazdarice strpala Humljaka u moju sobu, nikada nemam mira.

Dizdar je fuč.

Marija je bila glupa guskica.

Istodobno iz vizure suvremenog jezika, danas, 2020., iznenađuje činjenica da se kriminalci u Šoljanovu krimiću 1950-ih koriste njegovanim standardnim jezikom, među ostalim, kondicionalom i iterativnim kondicionalom7 te zastarjelim i u svakodnevnom govoru visoko stiliziranim glagolskim vremenima aoristom i imperfektom:

To ne bih mogao reći.

Humljak nije bio prijateljski raspoložen ni prema kome i prevario bi i svetog Petra da je mogao.

Smislio sam da je najbolje da strugnem čim prije, da ne bih vadio kestenje iz vatre za nekog drugog.

Oni bi dolazili ovamo.

Onda sam morao čuvati njegove stvari. On bi ih donosio i ostavljao kod mene s porukama. Ili bi ih drugi ostavljali za njega.

Ali Humljak je uvijek prije bivao kod kuće i rekao bi mi da će netko doći.

Humljak bi čovjeka prevario, a onda bi ga još zezao.

Ne znam tko ga je ubio, ni tko ga je mogao ubiti, reče Szegi s osmijehom, ali je razlog mogao imati svaki čovjek pod kapom nebeskom.

On još jednom pritisnu zvono.

Osim toga, kriminalistički roman u nastavcima napisan je Boranićevim pravopisom (odvojeno pisanje ne ću) koji je tada bio na snazi, a i sintaksa kriminalaca i predstavnika polusvijeta na zavidnoj je razini, pokazuju navedeni primjeri, čime se pobija Brozovićeva teza o slengu kao jeziku ispod razine školovanih ljudi (ili to znači da Šoljanovi kriminalci ne govore slengom). Ilustrirani dokaz tomu je strip pronađen u istome Globusu:

– Zato... Ako nisi njegova djevojka... Da li bi htjela razmisliti da budeš... moja?

– Htjela bih... vrlo rado!

Iz te se replike vidi da je strip pisan visokim stilom standardnoga jezika (kondicional za izražavanje želje) u njegovoj srpskohrvatskoj varijanti (da li kao upitne riječi i konstrukcija da s prezentom umjesto infinitiva).

Dodatni novinski izvori kao prilog slengu 1950-ih

Kako je uvodno najavljeno, zbog malobrojnosti primjera slenga u Šoljanovu krimiću, pretraženi su i dodatni novinski izvori koji su tiskani u Zagrebu kako bi se provjerilo je li u medijskome jeziku toga razdoblja uopće bilo uporabe supstandardnih varijeteta koji ponajprije obilježavaju Zagreb kao urbano i kulturno središte. Pod pretpostavkom da su sport, kultura mladih, humoristički i gradski listovi bili mjesta za ležerniju uporabu standardnoga jezika, pretraženi su sljedeći časopisi kao dodatni izvori: Trn (1950), Humoreska (1952), Novela (1952), Koprive (1953) i Ofsajd (1954).8 Trn, Humoreska i Koprive su humoristični listovi, Novela je kulturni časopis za prevedene književne tekstove, a Ofsajd su sportske humoristične novine. Pretraživanje navedenih izvora pokazalo je da je 1950-ih ipak bilo tekstova koji su objavljeni na supstandardnim varijetetima. Ilustracije radi, navest će se ulomci dvaju tekstova, jedan pisan zagrebačkim urbanim vernakularom 1950-ih, a drugi splitskim. Prvi je objavljen u časopisu Koprive, u rubrici »Pisma čitatelja« pod pseudonimom autora Zagrepčanina, a drugi u časopisu Humoreska kao autorski tekst novinara i književnika, Splićanina Marka Uvodića. Navode se jer predstavljaju rijetke primjere supstandardnih varijeteta u novinskim tekstovima 50ih. A i iz razloga što se, kako je pokazano, Antun Šoljan u novinama, u svojem krimiću, samo rubno dotaknuo slenga.

Dragi gospon vurednik!

Pak sam si oblekel moj pisan kapučec, no ov put mi ne potreben samo zbok poradi inšpiracije, neg mi je to i zbilam prav dobro došlo. Taj sneg i zima čist su me hitili z mojega »dnevnoga reda«. Pak gdo bi mislil, prosim ih lepo, da bu još takvo vreme? Vse sam si tople cajnke vre del v naftalina i za zimu spakuval. Samo nam je jošče i to trebalo. Vse mi se vidi, da moj prijatel Jandraš Smrdulec ima praf, gda veli, da su atomske bombe krive vsim timi atmosferskimi prilikami i neprilikami. Tak bedastoga vremena ni bilo zbilam predi nek su eksplodiravale te proklete atomske bombe. Znalo se: gda je leto – je leto. Sad je človek vendar tak zmotan, da zbilam ne zna, kaj bi oblekel, gda ide na špancir: ali da ide v košulji ali pak v zimskom kaputu. Ti nesrečni rati. Kaj nam vse ne doneseju.

(Martin Vlaškovuličanec, »Listek Martina Vlaškovuličanca«, Koprive, 1953)

Oficijelno, tetničko, oli književno ime za ovo naše domaće živče, je: magarac. Neki ga zovedu: tovar.

Pomislite, da svak jemo jedno ime, i konji, i pasi, i maške i šimije, pa i medvid (jerbo se po svin cirkusin medvidi zovedu: Marko), a sami je tovar prez imena.

Kako bi bilo na pr. čoviku, koji nebi jema' svoje ime? Ka' da je gluv, da je lud, ka' da je mrtav!

(Marko Uvodić, »Naš bidni tovar«, Humoreska, 1952)

Ta dva teksta pokazuju da je novinski diskurs 1950-ih pisan razgovornim jezikom Zagreba i Splita (za razliku od Šoljanova krimića koji je mješavina knjiški stiliziranoga teksta na hrvatskosrpskome standardnom jeziku i samo rubno urbanoga žargona). Pritom treba istaknuti da je većina onodobnih novinskih tekstova pisana anonimno, a Uvodićev je tekst raritet kao jedan od rijetkih autorskih tekstova iz toga doba. U takvome kontekstu ne začuđuje činjenica da je Antun Šoljan objavljujući svoj krimić u novinama bio ograničen politikom novinske kuće pa iz tog razloga, među ostalim, nastaje raskorak između autorove teorije i prakse, to jest nesuglasje između njegova znanstvenoga i novinskoga diskursa.

Šoljanov raskorak između teorije o slengu i prakse u slengu

Šoljanov krimić iz 1950-ih objavljen u novinama dokazuje da je autor samo djelomično provodio svoj teorijski okvir o slengu iako je kritizirao novinare koji su nestandardne i supstandardne izraze iz općega gradskog žargona stavljali u navodnike pripisujući im malograđanštinu. Osim toga, provedeno istraživanje pokazuje da je u malobrojnim primjerima slenga u Šoljanovu krimiću Jednostavno umorstvo bilo miješanja zagrebačkog i beogradskog urbanog vernakulara. Potvrđuje se međutim njegova teza o grupnim žargonima vezanim uz pojedine profesije, u našem slučaju novinarsku, odnosno novinare koji pišu u gradskim rubrikama, obrađuju gradske teme, pišu u humorističnim listovima, a najzastupljeniji su u sportskome žargonu (Ofsajd), u kojemu se pronalazi autentičan urbani govor dvaju kulturnih identitetskih središta, Zagreba i Splita.

Kaj je ono u nedjelju bil sudac. Trebal se nacrtati pred gol da vidi Koreju na Dinamovom golmanu. Kralja su ogulili kao u kuhinji Grill-Roma. Kit nije krumpir. Valjalo je soma isključiti. Tom sucu ne bi trebale naočale. Nabit ćemo mu na surlu teleskop! Minuta i po stanke, da pogledaju noge jedne gerle u prolazu.

(Ofsajd, »Špica«, 1954: 5)

Ma najlipje je bilo za vrime igranja vaterpola u Splitu.

Govori se, da bi ovi mali jema bit budući prvak na 400, 800 i 1500 metri.

A ća se tiče »Mornara« ali »Juga«, ćast jin svaka ća su se junaški borili.

(Ofsajd, »Splitske ćakule«, 1954: 8)

Zašto je tomu tako, postoji više razloga. U prvome redu to je jezična politika, ili, preciznije rečeno, etnojezična politika koja se u sociolingvistici koristi za nedemokratski oblik jezične politike kakva se provodila u bivšoj SFRJ. To je »centralistička politika utemeljena na načelu jedna država – jedan etnos – jedinstven etnojezik« (Bagdasarov 2018: 26). Prema istome autoru, jugoslavensku etnojezičnu politiku obilježavaju tri temeljne odrednice: centralizam, purizam i unutarnji ekspanzionizam. Drugim riječima, centralizam i purizam znači da se forsirao srpskohrvatski ograničen na književnoštokavski govor kao temelj standardnoga/književnoga jezika planskim čišćenjem tradicionalne i kulturne slojevitosti hrvatskoga jezika sazdane na čakavskome i kajkavskome narječju. Ekspanzionizam pak implicira njegovo širenje kao državnoga jezika na jezik Hrvata i jezike ostalih socijalističkih republika i pokrajina (isto). Naravno da se srpskohrvatski kao državni jezik širio na medije i preko njih jer su oni bili strogo kontrolirani iz Beograda (Jonke 1966). Prema svjedočenju ondašnjega direktora Hrvatskoga radija i novinara Josipa Šentije, kako se agencijska informativna služba Tanjug, kao organ savezne državne uprave, nalazila u Beogradu, to je u Hrvatskoj rezultiralo ograničenim političkim i profesionalnim, odnosno jezičnim suverenitetom. Mediji su u 1950-ima afirmirali standardni jezik, »tečan i točan hrvatski književni standard koji je bio pitanje građanskog i profesionalnog dostojanstva i dokaz opće kulture« (Šentija 2009). Kada se tomu pridoda Novosadski dogovor, kao vrhunski izraz službene politike jugoslavenskog unitarizma (Mićanović 2019), onda je jasno da je Šoljan, kao i ostali novinari, urednici i pisci djelovao u okvirima svojega vremena samo se rubno odmičući od standarda pa se u njegovu krimiću kao i u ostalim Šoljanovim tekstovima 1950-ih, prema Brozovićevoj definiciji standardnoga jezika, može govoriti samo o ograničenoj elastičnoj stabilnosti. Osim toga, kao zagovornik nacionalne književne tradicije u esejima iz toga doba, Antun Šoljan ističe važnost kulturnoga, književnoga i jezičnoga kontinuiteta, posebice u književnim tekstovima pa se ni u svojem krimiću Jednostavno umorstvo nije oslobodio intelektualizma i elitizma. Sve to pokazuje da je standardni jezik u sociolingvističkome smislu 1950-ih bio znak prestiža, obrazovanja i kulture.

Dakle istraživanje je pokazalo da čak i kriminalci u Šoljanovu krimiću govore njegovanim i školovanim standardnim jezikom samo se rubno koristeći slengom. U dijalozima se miješa hrvatskosrpski standardni jezik s elementima žargona kriminalaca i zagrebačkog razgovornog jezika, a čestotna uporaba kondicionala osumnjičenicima tijekom istrage jamči uljuđenu komunikaciju s inspektorom Horvatom koja osim ponekim žargonizmom iz zagrebačkog vernakulara ni po čemu ne odudara od govornoga jezika školovanih ljudi.

No da je u tome vremenu ipak bilo autentičnih tekstova zagrebačkoga urbanoga govora, pokazuju rijetki pojedinačni tekstovi iz humorističkih (Trn, Humoreska, Koprive) i sportskih časopisa (Ofsajd) koji čekaju na neka nova buduća istraživanja.

O 70. obljetnici Katedre za hrvatski standardni jezik svoj pogled s ruba standarda 1950-ih završila bih zaključkom da je kriminalističkim romanom Jednostavno umorstvo Šoljan samo najavio prozu u trapericama, a tekstovima o slengu znanstvena istraživanja ovoga fenomena u sociolingvistici, lingvistici varijeteta i urbanoj dijalektologiji.

Izvori

  • Humoreska, 1952.
  • Koprive, 1953.
  • Novela, 1952.
  • Ofsajd, 1954.
  • Šoljan, Antun. 1955–1956. Jednostavno umorstvo, Globus, 32 nastavka, lipanj 1955–siječanj 1956, str. 11.
  • Šoljan, Antun. 1957. Specijalni izaslanici. Novele. Zagreb: Naklada Društva književnika Hrvatske.
  • Trn, 1950.

Literatura

  • Bagdasarov, R. A. 2018. O etnojezičnoj politici u socijalističkoj Jugoslaviji. Filologija 71: 25–60.
  • Baldani, Juraj. 1955. Asfaltom popločeno. Zagreb: Društvo radnika naroda Hrvatske.
  • Brozović, Dalibor. 1966. O razgovornom jeziku u Dalmaciji. Slobodna Dalmacija, 30. 11. 1966, str. 7.
  • Brozović, Dalibor. 1967a. Sastav i osobine razgovornog jezika. Telegram, VIII, 370 (2. 6. 1967), str. 2.
  • Brozović, Dalibor. 1967b. Razgovorni jezik. Telegram, VIII, 369 (26. 5. 1967), str. 2.
  • Brozović, Dalibor. 1967c. Slojevi jezika i prestiž u jeziku. Telegram, VIII, 371 (9. 6. 1967), str. 2.
  • Brozović, Dalibor. 1967d. Razgovorni jezik u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Telegram, VIII, 372 (16. 6. 1967), str. 2.
  • Brozović, Dalibor. 1970. Standardni jezik: Teorija, usporedbe, geneza, povijest, suvremena zbilja. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Hamm, Josip. 1939–1940. Dvije tri o govoru zagrebačkih srednjoškolaca. Nastavni vjesnik, XLVIII/4: 233–247.
  • Hećimović, Branko. 1998. Šoljanov hod vremenom. U: Antun Šoljan. 1998. Izabrane novele. Zagreb: SysPrint, VIII–XII.
  • Jonke, Ljudevit. 1966. Jezične aktualnosti. Književni petak, 11. 3. 1966, Radnički dom, govori Ljudevit Jonke, urednik Stanislav Škunca, pregled: 4. 4. 2020.
  • Kisić Kolanović, Nada. 2007. »Islamska varijanta« u morfologiji kulture. Časopis za suvremenu povijest XXXIX/1: 63–95.
  • Mićanović, Krešimir. 2006. Jezik kao prostor varijeteta. U: Zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole. Ur. Krešimir Bagić. Zagreb: FF press, 11–22.
  • Mićanović, Krešimir. 2019. Jedan narodni jezik i jedan jedinstveni književni jezik. Anketa Letopisa Matice srpske i sastanak u Novom Sadu. U: Zagreb 1924.–1930. i 1945.–1967: Društvo, kultura, svakodnevica. Desničini susreti 2018. Ur. Drago Roksandić. Zagreb: FF press – Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije, 141–162.
  • Mićanović, Krešimir. 2018. Standardološka istraživanja hrvatskoga jezika u 20. stoljeću. U: Povijest hrvatskog jezika. 20. stoljeće. Drugi dio. Zagreb: Croatica, 241–275.
  • Nemec, Krešimir. 2003. Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
  • Pasini, Dinka. 2018. Supstandardni varijeteti hrvatskoga jezika u 20. stoljeću. U: Povijest hrvatskog jezika. 20. stoljeće. Prvi dio. Zagreb: Croatica, 581–625.
  • Silić, Josip – Ivo Pranjković. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.
  • Slamnig, Ivan – Antun Šoljan. 1953. Misli o nacionalnoj literarnoj tradiciji. U: Lično i literarno (2018) Prir. Tomislav Brlek. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 143–159.
  • Stopar, Bogdan. 1956. Piloti vlastitih snova. Zagreb: IBI.
  • Šahinović Ekremov, Munir. s. a. Riječnik jugoslavenskih šatrovaca. Zagreb: Štamparija Gaj.
  • Šentija, Josip. 2009. Jezična politika u medijima uoči Deklaracije. Kolo 1–2.
  • Šoljan, Antun. 1957. Standard i neke pojave u poslijeratnoj poeziji. Krugovi VI/6: 496–511.
  • Šoljan, Antun – Ivan Slamnig. 1955. O šatrovačkom. Krugovi IV/1: 82–86.
  • Žanić, Ivo. 2016. Jezična republika. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
  • Žanić, Ivo. 2017. Nekim protagonistima jezične politike živi govornici kao da su smetnja. Razgovor s Matijom Štahanom. Objavljeno: 13. 6. 2017, pregled: 27. 3. 2020.
Bilješke

1 Primjerak Riječnika jugoslavenskih šatrovaca dostupan je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, dok je iz Knjižnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu nestao. Munir Šahinović Ekremov (1910–1945) pripada skupini muslimanskih intelektualaca koji su se izjašnjavali kao Hrvati i ustaše (Kisić Kolanović 2007: 69–70). Bio je jedan od najeksponiranijih novinara, pisac i političar koji je obnašao visoke dužnosti kao ravnatelj Vladina promidžbenog ureda u Sarajevu, pročelnik Ureda dopredsjednika Vlade NDH Osmana Kulenovića sa sjedištem u Banja Luci, ministar u Vladi Republike Turske i dr. Kad su partizani 1945. ušli u Zagreb, odjenuo je ustašku časničku odoru i poginuo.

2 U naslovu izvornika piše riječnik.

3 Prema Žaniću izvorni govornik je »trajno promjenjivo, svaki čas drugačije, ali neuništivo i neumorno, pametno i kreativno biće, slika i prilika svojeg društva i kulture...« (2016: 9).

4 U svojim tekstovima Šoljan piše slang.

5 Korištenjem termina sleng nastojalo se istaknuti Šoljanovo pripisivanje žargona kriminalnom polusvijetu izvan zakona – kako društva tako i jezika. Za ostale žargone Šoljan se koristi sintagmom gradski žargon.

6 Kratak sadržaj: Jednog se dana pod nerazjašnjenim okolnostima u krčmi »Zvono« dogodi ubojstvo. U ženskom zahodu pronađeno je muško truplo. Tu počinje minuciozna kriminalistička istraga kojoj ne nedostaje i malo jurnjave automobilima. Nakon dojave o ubojstvu inspektor se uputi na mjesto događaja gdje ga dočekuju forenzičar i dva milicionera, predstavnika organa izvršne vlasti. Ondje inspektor, prezimenom Horvat, započinje kriminalističku istragu ispitujući svjedoke i stalne goste krčme koji su se u vrijeme počinjenja umorstva zatekli na licu mjesta i koji svi duguju novac ubijenome kamataru. Među njima su konobar i kuharica te nekoliko švercera. Kao »lancmani«, zemljaci, iz Vinkovaca i s Goljaka svi osumnjičenici dolaze iz istoga kraja. Međutim nije riječ samo o kamatarenju nego i o suočavanju s prošlošću (na primjer, u pozadini istrage usporedno se izvršava osveta za ustaški zločin iz Drugog svjetskog rata). To je bila naredba o strijeljanju dvadesetero ljudi iz Goljaka, među njima i nekoliko ženskih imena, u ime osvete za poginulog ustaškog... i.t.d. Za dom spremni. Satnik M. Hafner. Minuciozna istraga s puno sitnih pojedinosti na kraju otkriva ubojicu.

7 »Iterativni kondicional je kondicional prvi u funkciji prošlosti kojime se izražava učestalost (iterativnost) radnje« (Silić – Pranjković 2005: 97).

8 Da je humor tema koja otvara mjesto neformalnijemu jeziku, pokazuju šale objavljivane u Humoreski (1952) u istoimenoj rubrici pisane zagrebačkim urbanim vernakularom. Primjerice, šala pod naslovom »Ne treba mi pomoć«: Nekakav se pijani purger muči pred kućnim vratima i nikako da utakne ključ u ključanicu. Vidi to jedan prolaznik, pa mu priđe i ponudi svoje usluge. Vidim da ne možete pogoditi u ključanicu. Dopustite da Vam ja otključam. Ali se purger naljuti. – Kaaaj? Vi morti mislite, da sem ja pijan? Bum ja več sam otprl vrata. Ali kad ste več tu, mogli bi mi hižu pridržati, da se ne zible.