Stilistički arhiv

Zagrebačka stilistička škola i ruski formalizam

Josip Užarević, 2015. Zagrebačka stilistička škola i ruski formalizam. Forum 4-6: 512-551.

1. Recepcijski kontekst ruskoga formalizma u 1950-ima

Počevši od tridesetih godina 20. stoljeća, a pogotovu nakon Drugoga svjetskoga rata, interes za ruski formalizam bio je zamro – osobito u ondašnjem Sovjetskome Savezu. U Sloveniji je Anton Ocvirk krajem 1930-ih objavio nekoliko članaka o formalizmu, a u Slovačkoj je Mikuláš Bakoš godine 1941. izdao prijevode nekih formalističkih tekstova (Jakobsona, Tynjanova, Tomaševskoga) zajedno s opširnom bibliografijom ruskoga formalizma i njegovih nastavljača u slavenskim zemljama (u knjizi Teória literatúry. Výbor z 'formálnej metódy'“, Trnava, 1941; v. Flaker 1955: 135). Što se Hrvatske tiče, valja reći da u se razdoblju između dvaju svjetskih ratova (1918.–1940.) od ruskih formalista spominju, i to rijetko, samo Viktor Vinogradov i Viktor Šklovskij (ovaj drugi u sklopu avangardističkih skupina; usp. Užarević i Lukšić 1981). Stoga nas ne iznenađuju riječi koje je 1954. godine napisao René Wellek u svojem kratkome predgovoru poznatoj knjizi Victora Erlicha Ruski formalizam (Russian Formalism, 1955): “Knjiga gospodina Erlicha jedini je cjelovit prikaz ruskoga formalizma na nekome od zapadnih jezika; čak ni u Rusiji ne postoji ništa što bi taj pokret stavilo u širu perspektivu te ga opisalo istodobno i sa simpatijom i kritički“ (Wellek 1955: VIII). Pa ipak, Wellek nije bio posve u pravu. Upravo one godine kad je na engleskome izašla poznata Erlichova knjiga (1955.) objavljena je na hrvatskome rasprava Aleksandra Flakera „'Formalna metoda' i njena sudbina“ (Flaker 1955).

Dakako, značenje Flakerova članka i Erlichove knjige razlikuje se kako po opsegu tako i po recepcijskome dosegu. Knjigu je pisao čovjek koji je „iz prve ruke“, kako kaže Wellek, poznavao ne samo izvornu građu nego i pojedine formaliste. Nadalje, knjiga je objavljena na engleskome, svjetskome jeziku, i to joj je u najmanju ruku osiguralo europsku i američku recepciju. Flakerova je pak studija, opsegom svega 12-ak stranica, pisana na hrvatskome jeziku za zajednicu koja je uključivala oko 4-5 milijuna Hrvata i 15-ak milijuna pripadnika ostalih naroda bivše Jugoslavije. Pa ipak, usporedimo li učinak Flakerove rasprave na hrvatsku književnoznanstvenu zajednicu s Erlichovim utjecajem na sjevernoameričko ili zapadnoeuropsko književno znanstvo, uvjerit ćemo se da je Flakerovo značenje za konstituiranje moderne hrvatske znanosti o književnosti puno veće no što je to utjecaj Erlichove studije na zapadnjačku književnu kritiku druge polovice 20. stoljeća. Kad su se u Hrvatskoj tijekom 1970-ih pojavile i druge važne knjige o ruskome formalizmu (npr. Jameson 1974 i Ambrogio 1979), one su nakon Flakera i Erlicha mogle poslužiti samo za „utvrđivanje gradiva“ ili pak kao svojevrsna nadgradnja, a nisu bile nikakva metodologijsko-književna novina.1

2. Aleksandar Flaker o formalizmu

Uloga ruskoga formalizma u konstituiranju hrvatske moderne znanosti o književnosti teško može biti precijenjena. Pritom nije stvar samo u tome što su vijesti o formalizmu bile relativno rane, pouzdane, inspirativne i što su u početnome razdoblju dolazile uglavnom od Aleksandra Flakera, utjecajnoga hrvatskoga rusista i slavista. Treba istaknuti da je Flaker u više navrata, u različitim povodima, objavljivao sintetske članke o ruskome formalizmu. Tako je raspravu „'Formalna metoda' i njezina sudbina“ pretiskao u knjizi Stilovi i razdoblja koja je godine 1964. izašla u koautorstvu s germanistom Zdenkom Škrebom. Knjiga je na svoj način igrala programsku ulogu jer su joj autori bili osnivači Zagrebačke stilističke škole. A indikativno je da je i Škreb u zajedničkoj knjizi pretiskao svoju metodologijski važnu studiju „Mjesto i značenje Emila Staigera u njemačkoj nauci o književnosti“. Tih je godina i treći začetnik Zagrebačke škole – kroatist i romanist Ivo Frangeš – također bio objavio svoju smjerokaznu knjigu Stilističke studije u kojoj je izložio načela stilističke kritike (Frangeš 1959). Tako su prilično reljefno već tijekom 1950-ih godina označena metodologijska izvorišta mlade zagrebačke književnoznanstvene skupine: germanist Škreb, dvadesetak godina stariji od svojih mlađih kolega, prenosio je ideje njemačkih teoretičara (Emila Staigera, Wolfganga Kaysera), rusist, slavist i kroatist Flaker – ruskih formalista, a romanist i kroatist Frangeš – ideje stilističke kritike (Leo Spitzer, Giacomo Devoto).2

Zanimljiva je – više s povijesno-ideologijskoga nego s načelno-metodologijskoga motrišta – polemika koju su krajem 1960-ih, baš u vezi s ruskim formalizmom, vodili Aleksej Ivanovič Metčenko (1907.-1985.), tadašnji šef Katedre za sovjetsku književnost na Moskovskome državnome sveučilištu, i Aleksandar Flaker, zagrebački profesor ruske književnosti. Metčenko optužuje hrvatske i jugoslavenske kritičare, baš kao i ruske formaliste, da zbog „pomanjkanja klasnih kriterija“ vode književnu znanost u „bespuće“. Flaker pak skreće razgovor s ideologijsko-političkoga na kulturno-povijesni kolosijek, tj. rekonstruira sliku povijesnih okolnosti u kojima su se Hrvatskoj pojavile prve vijesti o ruskim formalistima. No kritičke primjedbe na račun formalista ipak ne izostaju (što bi se moglo tumačiti kao stanovito približavanje Metčenkovoj kritičkoj poziciji): „Međutim, ni tada [1955. godine] nisam smatrao 'formalnu metodu' otkrivenjem za našu nauku i teoretskim sustavom koji je prihvatljiv za naša vlastita rješenja. Kao što je to i prof. Metčenko ipak morao primijetiti, implicite sam istakao neodrživost nekih temeljnih postavki ruskoga 'formalizma' i ukazao kako na evoluciju samih 'formalista' tako i na kritiku koja je dolazila sa strane znanstvenih radnika koji su formalizmu bili najbliži (Žirmunski) […]“ (Flaker 1969: 60). Flaker ipak, i ovom prigodom, ističe ono što je najvažnije i što zbližuje formalizam sa suvremenim (aktualnim) književnoznanstvenim tendencijama kako u Hrvatskoj tako i šire: riječ je o „težnji znanstvenog približavanja literarnom tekstu i njegovoj specifičnosti“ (Flaker 1955: 135; 1969: 61).

U tome polemičkome članku iz 1969. godine Flaker uočava kako utjecaj formalista ne jenjava, nego jača. To je vidljivo iz činjenice da na Zapadu ponovo izdaju djela ruskih formalista, a isto se događalo i u tadašnjem Sovjetskome Savezu. Tako su u 1950-ima i 1960-ima objavljena i ova djela: B. Tomaševskij, Stih i jazyk. Filologičeskie očerki, Moskva – Leningrad, 1959; Ju. Tynjanov, Problema stihotvornogo jazyka. Stat'i, Moskva, 1965; Ju. Tynjanov, Puškin i ego sovremenniki, Moskva, 1968; B. Èjhenbaum, O poèzii, Leningrad, 1969; V. Propp, Morfologija skazki, Moskva, 1969. Takva pojačana izdavačka aktivnost preklapala se s interesom tartusko-moskovskih strukturalista-semiotičara u 1960-im i 1970-im godinama za književnoznanstvenu i filozofsku baštinu formalista i drugih teoretičara iz razdoblja prije i poslije Listopadske revolucije (Pavel Floresnkij, Gustav Špet, Mihail Bahtin, Grigorij Gukovskij i dr.).

Flaker je i u svojem trećem prikazu formalne metode, iz druge polovice 1970-ih godina, isticao činjenicu da utjecaj formalista raste tijekom vremena. Riječ je o tekstu „Ruski formalizam i poslije njega“ koji je bio napisan kao pogovor hrvatskomu prijevodu Ambrogiove knjige Formalizam i avangarda u Rusiji (Ambrogio 1977). Usustavljujući i obrazlažući osnovne formalističke kategorije (postupak, očuđenje, građa, literarnost, fabula, siže, praktični jezik, pjesnički jezik, napravljenost, prepoznavanje/automatizacija, viđenje, otežana forma, poezija, proza, motivacija, književna evolucija, kanonizacija, dekanonizacija i dr.), Flaker prihvaća Ambrogiovu postavku da je formalizam zapravo dio ili aspekt obuhvatnije kulturne pojave – avangardne estetike. Naime, Ambrogio pojavu formalizma „vidi unutar široke 'konvergencije' poetike 20. stoljeća prema predmetu kojim se te poetike bave, i to ne samo u književnosti nego podjednako u glazbi, likovnim umjetnostima, filmu i kazalištu, pa se ruski formalizam pojavljuje kao dio cjelovitoga ali raznolikoga sustava avangardne estetike. Ovako koncipiranoj avangardnoj estetici, kao novom načinu razmišljanja o književnosti i umjetnosti, ne pripadaju samo radovi pristalica 'formalne škole' u ruskoj znanosti o književnosti nego i iskazi avangardnih književnika (s pravom se u knjizi obraća pozornost na poznate stavove ruskih 'futurista' i LEF-ovaca i na teorijske pretpostavke akmeizma, a spominju se i iskazi 'Serapionove braće')“ (Flaker 1977: 230).

U vezi s rečenim podsjetimo da je Flaker potkraj 1970-ih bio pokrenuo međunarodni projekt posvećen sveobuhvatnu istraživanju ruske avangarde. Početkom toga rada, koji na neki način traje do danas, može se smatrati simpozij održan u Zagrebu 1977. godine (u povodu šezdesete obljetnice Listopadske revolucije) pod nazivom Književnost – avangarda – revolucija. Građa s toga skupa izdana je godine 1981. kao poseban broj časopisa Umjetnost riječi. Potom je – tijekom 1980-ih i početkom 1990-ih – izašlo devet svezaka Pojmovnika ruske avangarde koji su bili rezultat istraživanja međunarodnoga tima rusista i slavista. U tim je svescima obrađen čitav niz pojmova iz formalističkoga repertoara: faktura, montaža, motivacija, osjet jezika, dominanta, ornamentalnost, funkcija, pomak, svagdan (byt), orijentacija, stvar (v. Flaker i Ugrešić 1984-1993). Većina priloga iz Pojmovnika ruske avangarde objavljivana je paralelno na ruskome jeziku u amsterdamskome časopisu Russian Literature, s kodnom oznakom: Zagreb Symposia. Dakako, Flaker je i u mnoštvu vlastitih monografija razvijao ideju prema kojoj je formalizam, kao književnoznanstvena škola, uklopljen u široko shvaćenu avangardnu kulturu (Flaker 1976, 1982; 1984; 1988; 2008; 2009).3

U vezi s našom temom – Zagrebačka stilistička škola i Ruski formalizam– svakako se valja osvrnuti i na dvije rasprave Dubravke Oraić Tolić posvećene Aleksandru Flakeru. Jedna od tih rasprava raščlanjuje Flakerov položaj unutar Zagrebačke škole (Oraić Tolić 2004), a druga se usredotočuje na Flakerov odnos upravo prema ruskomu formalizmu (Oraić Tolić 2014). I u jednome i u drugome slučaju evolucija Flakerovih književnoznanstvenih pogleda razmatra se po formuli: od imanentizma (rani Flaker) preko teorije polifunkcionalnoga teksta i stilskih formacija (zreli Flaker) do

intermedijalnoga i interkulturnoga nomadizma (kasni Flaker). Takva pak razvojna logika, smatra autorica, karakterizira i evoluciju cijele Zagrebačke škole od sredine pedesetih do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća. Već smo vidjeli da čistoću takve sheme u dobroj mjeri remeti metodologijska empirija (praksa) kako sama Flakera tako i ostalih vodećih predstavnika Zagrebačke škole (Zdenka Škreba, Ive Frangeša, Viktora Žmegača, Svetozara Petrovića, Radoslava Katičića, Milivoja Solara, Gaje Peleša i dr.). Nitko od njih ni u jednome razdoblju razvitka Zagrebačke škole, pa čak ni u početnome, nije zagovarao imanentizam književnosti („unutarnji pristup“) u čistu obliku, kao ni takvu autonomnost znanosti o književnosti koja bi isključivala istraživanje društvenoga i povijesnoga konteksta književnosti.

Što se pak tiče Flakerova odnosa prema ruskim formalistima i njihovoj ulozi u konstituiranju Zagrebačke škole, Dubravka Oraić Tolić kaže: „Iz teorijske vizure najutjecajniji je utemeljitelj Zagrebačke škole Aleksandar Flaker, a dionica ruskoga formalizma kamen je temeljac škole“ (Oraić Tolić 2014: 34). No glavni kamen spoticanja – kako za formalizam tako i za Flakera – autorica vidi u pokušajima da se unutar imanentističkoga okvira riješe problemi „geneze i mijene struktura“, tj. književne povijesti, a onda i šire – problemi kulture unutar koje književnost čini tek jednu dionicu (sastavnicu).

3. Branimir Donat o formalizmu

Kad istražujemo odnos Zagrebačke stilističke škole i ruskoga formalizma, osobito se zanimljivom pokazuje pozicija književnoga kritičara Branimira Donata. U kontekstu hrvatskoga kulturno-književnoga kruga on je bio neka vrsta „slobodnoga strijelca“ koji je tijekom 1960-ih godina (odsjedivši kao student godinu i pol dana u zatvoru zbog navodne povezanosti s hrvatskom emigracijom) objavio niz prikaza različitih književnoteorijskih smjerova (škola) – od ruskoga formalizma (Donat 1968a), stilističke kritike, fenomenološke kritike preko kritike arhetipova, ontološke kritike, češkoga i slovačkoga strukturalizma do novoga strukturalizma. Moglo bi se reći kako je svrha toga književnoteorijskoga kolažiranja bila ocrtati europski kontekst u kojem je od sredine 1950-ih godina nastajala i razvijala se Zagrebačka stilistička škola (Donat 1968c). Poslije su svi ti prikazi uvršteni u Donatovu knjigu Udio kritike (Donat 1970).

Glavnu razliku između ruskoga formalizma i Zagrebačke stilističke škole Branimir Donat vidi u tome što su formalisti bili predstavnici mlade, svježe, nesputane, kreativne i neakademske književne znanosti, dok su začetnici Zagrebačke škole bili već formirane znanstvene osobnosti, etablirani članovi akademske odnosno znanstvene zajednice: profesori i docenti, šefovi književnih katedara, to jest provjereni konstruktori novonastajuće znanosti. Pritom Donat ističe da njihovi radovi „više imponiraju svojom smirenom ozbiljnošću negoli inventivnošću i smjelošću u otkrivanju novih perspektiva i značenja književnih djela i mogućnostima ostvarivanja novih metodoloških načela proučavanja organizma književnosti“ (1968c: 256; 1970: 154). Odatle i „stanoviti eklekticizam“ Škole, pa čak i „tehnokratski formalizam“ (osobito svojstven Škrebu i Flakeru), koji je za Donata „kineski zid potencijalnih mogućnosti“ Zagrebačke stilističke škole (Donat 1968c: 258; 1970: 158).

Zagrebačka škola, u skladu s Donatovim gledanjem, preuzima od ruskih formalista stav da je najvažnije pitanje književne znanosti i kritike: „kako i od čega je književno djelo načinjeno?“ (Donat 1968a: 496: 1970: 22). Postavljajući takvo pitanje, formalisti s jedne strane inzistiraju na autonomnosti književnosti kao polja ili predmeta proučavanja, a s druge – na autonomnosti znanosti o književnosti koja treba definirati kako osebujnost svojega predmeta (literarnost, postupak) tako i vlastite istraživačke metode (očuđivanje kao glavni postupak kojim se, prema Šklovskomu, od sirove i kaotične građe dobiva ili pravi uređena književna forma). Kreće se dakle od toga da je književno djelo ne-prirodna (umjetna) tvorba, tj. nešto „napravljeno“ (Ejhenbaum, Kako je napravljena Gogoljeva kabanica, Šklovskij, Kako je napravljen Don Quijote), a glavni je cilj te „napravljenosti“ ili ne-prirodnosti da izazove osobite perceptivne efekte, tj. viđenje, a ne prepoznavanje (automatiziranu percepciju).

Zahtjev za autonomnošću književnosti i književne znanosti pretpostavljao je i poricanje prethodnoga stanja znanosti o književnosti (koje kao takve zapravo nije ni bilo). Naime: tradicionalno – devetnaestostoljetno, pozitivističko – istraživanje književnosti uglavnom se vezivalo za druga znanstvena područja – opću ili društvenu historiografiju, filozofiju, sociologiju, psihologiju, a te su discipline promatrale književne fenomene s obzirom na društvene, idejne (ideologijske, političke, filozofske), biografske i autobiografske okolnosti. Odmicanje od tradicionalnih načina istraživanja književnosti karakteristično je kako za ruski formalizam tako i za Zagrebačku školu. Formalisti su se ograđivali od svojih prethodnika Aleksandra Potebnje i Veselovskoga (iako su se u nekim važnim elementima na njih i oslanjali), a hrvatski su znanstvenici odbacivali svoje prethodnike – Franju Markovića, Branka Vodnika, Antuna Barca. Za razliku od ruskoga formalizma koji se u bitnome smislu može smatrati autohtonom, izvorno ruskom pojavom (bez obzira na nedvojben utjecaj njemačke filozofije i književne znanosti s početka 20. stoljeća; usp. Hansen-Löve 2000: 173-175, 281-282, 305-307 i dr.), moderna hrvatska znanost o književnosti – koja je, rekosmo, nastajala 1950-ih i 1960-ih godina – u dobroj je mjeri plod općega otvaranja tadašnje hrvatske (i jugoslavenske) kulture i duhovnosti zapadnim utjecajima.4 Tadašnje hrvatske književnoznanstvene publikacije – najprije časopis Pogledi, a zatim i drugi časopisi (Umjetnost riječi, Mogućnosti, Kritika, Književna smotra), kao i različiti zbornici, leksikoni, sveučilišni udžbenici (npr. Uvod u književnost, Leksikon stranih pisaca, Povijest svjetske književnosti), programski su odnosno strateški uključivali prikaze i prijevode zapadnih te, uvjetno govoreći, „opozicijskih“ sovjetskih, znanstvenih i filozofskih trendova – od fenomenologije, ruskoga formalizma, češkoga i poljskoga strukturalizma, angloameričke nove kritike do aktualnih strukturalističkih i semiotičkih strujanja (francuskih, talijanskih, njemačkih, američkih, ruskih). S obzirom na sve te utjecaje opravdano je govoriti o eklekticizmu odnosno metodologijskome pluralizmu predstavnika Zagrebačke škole.5 I tim se oni kvalitativno razlikuju od znanstveno-metodologijske izvornosti i kreativnosti ruskih formalista.

Zagrebačka je škola preda se od početka postavljala i svojevrsnu prosvjetiteljsko-pedagogijsku zadaću: znanosti o književnosti trebalo je osigurati autonomiju, tj. izvršiti njezinu institucionalizaciju i uklapanje u sustav akademskoga obrazovanja, ali ju je isto tako trebalo „prilagoditi“ podučavanju književnosti na razini osnovnih i srednjih škola. Odatle Škrebova težnja za izgradnjom i usustavljivanjem književnoznanstvene terminologije, odatle opća potraga za interpretacijskim modelima koji bi bili razumljivi djeci i laicima;6 a istom se težnjom donekle može objasniti sklonost deskriptivnosti i svojevrsnu znanstveno-organizacijskomu administriranju. Pritom ipak valja primijetiti da neka važna obilježja ostaju zajednička i Zagrebačkoj školi i ruskomu formalizmu, npr. analitička usmjerenost na sam tekst (a ne na kontekst njegova nastanka), deskriptivnost, težnja prema znanstvenosti opisa, depersonalizacija u tretmanu književnih djela (tj. izbjegavanje biografizma, antipsihologizam). Utoliko se Donatov prigovor Zagrebačkoj školi da se bavi postupcima a ne značenjima podjednako tiče i ruskoga formalizma. Nadovezujući se na tu misao, ovdje možemo formulirati osebujan paradoks: formalizam i Zagrebačka škola, shvaćeni kao tip „unutarnjega pristupa“, nisu previše zainteresirani za ono što je najunutarnjije u djelu – za njegovu semantičku (smisaonu i značenjsku) dubinu.7

Branimir Donat napominje da Zagrebačka stilistička škola promatra književnost s dvaju osnovnih aspekata: s jedne strane – književnost je pojava jezika, a s druge – ona je pojava umjetnosti (Donat 1968c: 256; 1970: 154). Formula: „književnost je umjetnost riječi“ ili: „književno djelo jest jezična umjetnina“ susreće se u njemačkih teoretičara (usp. članak Lea Spitzera "'Wortkunst und Sprachwissenschaft" (1926) ili utjecajnu knjigu Wolfganga Kaysera Das sprachliche Kunstwerk (1948)), ali prije njih i u ruskih formalista (mada tu sintagmu formalisti ne rabe onako često kako bi se to možda očekivalo: tako se čini da je u Šklovskoga uopće nema). Nije stoga čudno da je ime novomu zagrebačkomu časopisu, što ga je 1957. godine pokrenulo Hrvatsko filološko društvo, pronašao upravo rusist Aleksandar Flaker – kojemu je međutim njemački jezik bio jedan od triju-četiriju materinskih ili obiteljskih jezika (uz poljski, ruski i hrvatski). U podnaslovu pak časopisa Umjetnost riječi stajalo je: „Časopis za nauku (poslije: znanost) o književnosti“. Iako je germanist Zdenko Škreb postao i ostao dosmrtni glavni urednik novopokrenutoga časopisa (od 1957. do 1985.), nema nikakve dvojbe da je u njegovu osnivanju i osmišljavanju ključnu ulogu igrao i Aleksandar Flaker – glavni prijenosnik i propagator ideja ruskoga formalizma u hrvatskoj znanosti o književnosti. No pritom valja istaknuti: ni Flaker ni ikoji od hrvatskih književnih stručnjaka nikada nije tvrdio da su postupak ili literarnost glavni ili jedini junaci književne znanosti. Naprotiv, polazišnoj estetskoj funkciji književnosti u Zagrebu je redovito pridruživana koja od mnogobrojnih društvenih funkcija. To je najvidljivije u Flakerovoj književnopovijesnoj koncepciji stilskih formacija (Flaker 1976; usp. Biti 1990: 125).

Zaokružujući Donatove uvide o suodnosu ruskih formalista i zagrebačkih književnih stručnjaka, spomenut ću ovdje pomalo neočekivanu mogućnost da se poveže znanstveno bavljenje književnošću (odnosno „stilistička kritika“) s teologijom. Takvu misao u svome članku „Stilistička kritika“ naznačuje Donat, pozivajući se pritom na Lea Spitzera: „Stilistička kritika otkrila je našem vremenu da se u jeziku, u slikama koje iz njega nastaju, nalaze skrivena značenja, otkrila je da je riječ ono skriveno sunce oko kojega kruže različite planete jednoga stvaralačkoga sistema. […] 'Filolog [kaže Spitzer] mora vjerovati u postojanje neke svjetlosti koja dolazi odozgo, nekog post nubila Phoebus. Da mu nije bilo poznato da će na kraju svog puta naći životni eliksir koji ga čeka u nekoj božanskoj boci, on put ne bi započinjao. 'Ti me ne bi tražio da me već nisi našao', govori Pascalov Bog. Tako humanistička misao, unatoč metodološkim razlikama […], nije toliko odvojena od teološke misli koliko se to obično vjeruje; nije slučajno da je 'filološki krug' pronašao teolog koji je želio harmonizirati disparatno, da otkrije ljepotu Boga u ovom svijetu. Ovaj stav očituje se kroz riječ koju je skovao Schleiermacher: Weltanschauung: 'die Welt anschauen': 'vidjeti, spoznavati svijet kroz njegove čulne detalje'“ (Donat 1970: 45).

S druge se pak strane u tekstu „O poeziji i zaumnome jeziku“ (O poèzii i zaumnom jazyke, 1916) Viktor Šklovskij ne libi da u svoja razmatranja uključi i jezična iskustva vjerskih mistika (glosolaliju), dok esej „Uskrisivanje riječi“ (Voskrešenie slova, 1914, na hrvatski preveden kao Uskrsnuće riječi) 8 već naslovom nameće teologijske asocijacije. Dakako, formalizam, kao što znamo, u načelu eliminira mistične ili metafizičke konotacije kad je riječ o istraživanju jezičnoumjetničkih fenomena, zanimajući se samo za njihovo tehničko funkcioniranje (kako su „napravljeni“), ali sintagma voskrešenie slova („uskrisenje/uskrisivanje riječi“), koja se teološki i značenjski razlikuje od imenice voskresenie „uskrsnuće“, ne može a da ne aktivira biblijsko-kršćanske kodove. Tako izraz voskrešenie (uskrisenje) podrazumijeva postojanje izvanjske instance koja oživljuje mrtvu riječ (ili umrlo biće), a izraz voskresenie (uskrsnuće) upućuje na to da neka instanca oživljuje sebe vlastitom snagom. Isus je tako uskrisio od mrtvih svoga prijatelja Lazara, ali je sam, vlastitom božanskom snagom, uskrsnuo od mrtvih.9 Zato se najveći kršćanski blagdan ne zove Voskrešenie (Uskrisenje), nego Voskresenie (Uskrs odnosno Uskrsnuće). Bitno je dakle uočiti da Šklovskij u svojoj koncepciji jezične umjetnosti pretpostavlja aktivnu izvanjezičnu instancu (pjesnika, pisca) koja postupcima očuđivanja, otežane forme, ogoljivanja, usporavanja oživljuje riječ shvaćenu kao materijal, tj. kao nešto mrtvo ili bar umrtvljeno, i pretvara ju u umjetničku strukturu. Drugim riječima, Šklovskij kao da na svoj način – možda u danome slučaju ne posve ironijski ili negatorski – pridaje umjetniku ono značenje što ga ima božanstvo u religijskim (svetim) tekstovima. Primijetimo usto da u predstavnika Zagrebačke škole, ako se izuzme „slobodni strijelac“ Branimir Donat, nema teorijsko-analitičkih izleta u teologijsko i sakralno. Takvih ekskursa nema ni u Svetozara Petrovića koji se inače rado, i načelno, poziva na intuiciju, doživljaj, kreativnost, unikatnost, vrednovanje – kao odlike kritičareve djelatnosti i njegove osobne nadarenosti (Petrović 1972).

4. Formalistički problemi u razradbama hrvatskih teoretičara

Ne zadržavajući se ovdje na napisima o ruskome formalizmu koji se njim bave pregledno – bilo kao zasebnom temom (Plivelić 1960; Vidan 1973) bilo u sklopu drugih tema (Beker 1986; Solar 1987; 2007; Biti 2000) – u drugome dijelu ovoga razmatranja pokušat ću prikazati neke teme i probleme što su ih u svoje vrijeme bili pokrenuli ruski formalisti, da bi ih poslije na svoj način dalje razrađivali ili oplođivali hrvatski autori. Odmah treba istaknuti da je odabir i broj tih tema ovdje veoma sužen, jer bi obuhvatnije snimanje utjecaja ruskoga formalizma na predstavnike Zagrebačke književnoznanstvene škole u drugoj polovici 20. stoljeća zahtijevalo dugotrajniji i studiozniji rad nego što je to ovaj.

4.1. Stil i jezik, poetika i lingvistika

Jedan od središnjih interesa i formalizma i Zagrebačke škole svakako je interes za jezik. U tome su se pogledu i u jednoj i u drugoj školi formirala dva rukavca – lingvistički i književnoznanstveni. Dok su se lingvisti bavili jezikom kao svojim glavnim predmetom, književni su stručnjaci vidjeli u jeziku samo građu (sirovinu) koja, da bi od nje nastalo umjetničko djelo, mora biti podvrgnuta odgovarajućoj tehničko-stvaralačkoj obradi odnosno postupcima. Stoga je Èjhenbaum u Melodici stiha (Melodika stiha, 1924) smatrao da je lingvistika – baveći se jezikom s fiziologijskoga i akustičkoga aspekta na osnovi uzročno-posljedičnih odnosa – srodna prirodnom znanostima, a da književna znanost – proučavajući postupke kao teleologijske fenomene – ide u red duhovnih znanosti (usp. Erlich 1955: 75; Ambrogio 1979: 24-25). Kao što znamo, mladi je Jakobson u studiji Najnovija ruska poezija (Novejšaja russka poèzija, 1921) pokušao još više specificirati predmet znanosti o književnosti ističući kako se ona ne bavi književnošću općenito, nego upravo literarnošću (r. literaturnost', e. literariness), tj. onim po čemu je književnost to što jest. (Pojmovi literarnost i poezija bit će u zreloj Jakobsonovoj fazi zamijenjeni nešto fleksibilnijim i propusnijim pojmom poetska funkcija; usp. Benčić 1997: 92).

Kad je pak riječ o hrvatskoj književnoj znanosti, u jednome je razdoblju – početkom 1960-ih – Svetozar Petrović polemički tvrdio da se događa „lingvistička invazija u studij književnosti“ (Petrović 1972: 67-74). Ta se „invazija“ događa u kontekstu dovođenja jezika u interesni fokus različitih znanosti, ponajprije, dakako, lingvistike i znanosti o književnosti, ali i književnosti same (ponajprije poezije). Pitanje je bilo ovo: „mogu li se lingvističkim metodama utvrditi karakter i vrijednost 'umjetničkog izbora iz jezika', tj. književnog djela?“ (Petrović 1972: 68). U anglosaksonskome je svijetu, a donekle i u ruskome odnosno slavenskome, odgovor lingvista na to pitanje bio ne samo pozitivan nego i rezolutan. Tako npr. Roman Jakobson, koji je uza sve ostalo mnogo i kvalitetno proučavao i književne fenomene (tj. „poetiku“), nije dvojio oko toga da je lingvistika nadređena poetici (v. Jakobsonov članak „Lingvistika i poetika“, 1960; usp. Užarević 1997; Kravar 1997).

No stav hrvatskih lingvista prema statusu jezika u književnosti daleko je od toga da se okvalificira kao „lingvistička invazija u studij književnosti“. Naprotiv! Već je Petar Guberina isticao da stilistički izrazi, shvaćeni kao općejezična realnost, „ne proizvode a priori estetske efekte“ (Guberina 1952; 1955). U tome je pogledu još eksplicitniji i određeniji Radoslav Katičić, jedan od vodećih živućih hrvatskih jezikoslovaca. On kaže: „obavijest stilističke jezične razine ne može postavu učiniti književnim djelom“ (Katičić 1968: 190). Zato „specifična struktura književnoga djela ne može biti identična sa strukturom jezične postave. […] Specifična priroda književnog djela nije ni u kakvoj stilističkoj obavijesti nego u tome kako se ostvaruje njezin sadržaj“ (Katičić 1968: 203). S Katičićeva su dakle motrišta za razumijevanje naravi jezične umjetnine nebitna ne samo pojedina stilska obilježja djela nego i jezik kao takav. Važno je samo kako se ostvaruje sadržaj postave (teksta): ako se on ostvaruje u totalitetu čitateljeva životnoga iskustva, govorimo o jezičnoj umjetnini ili književnome djelu; no ako se ostvaruje u nekoj izdvojenoj životno-iskustvenoj situaciji, riječ je o jezičnoj neumjetnini. (O problemu odnosa književnosti i jezika u širem sklopu Zagrebačke škole usp. moju raspravu „'Umjetnost riječi': književnost i jezik“; Užarević 1986: 289-321; 1990: 83-131.) I drugi hrvatski jezikoslovci (Silić 2006; Pranjković 2003; Peti 1995) problem funkcioniranja jezika u književnosti postavljaju na mek, nipošto ne na invazivan način (usp. Udier 2011).

Što se pak tiče shvaćanja pojma stil, zanimljivo je uočiti razliku među starijim i mlađim naraštajem vodećih hrvatskih stilističara. Stariji je naraštaj, na čelu s Krunoslavom Pranjićem, sklon tumačiti stil u sklopu teorije otklona, u čem zapravo slijedi formalističko razlikovanje pjesničkoga i praktičnoga jezika, a isto tako ideju očuđivanja kao postupka kojim se postiže deautomatizacija svakodnevnoga jezika i ustaljenih percepcija. Pranjić razumije stil kao „termin-indikator“, a ne kao „čvrst termin“ (prema Petrovićevoj klasifikaciji termina), određujući ga kao skup jezičnih obilježja – pripadnih planu izraza – koji razlikuje pisca od pisca (Pranjić 1998: 194). Pritom u stilističkoj analizi pojedinoga djela lingvistički stilističar ne teži interpretaciji cjeline teksta, nego razlaže tekst na pojedine razine – fonostilematsku, morfonostilematsku, sintaktostilematsku, semantostilematsku, makrostilističku i grafostilematsku. Za svaku od tih razina bitna je mogućnost izbora izražajnih sredstava, ali se tu kao nezaobilazna pojavljuje i ideja norme na pozadini koje uopće možemo uočiti „izražajno sredstvo“, odnosno njegovo pojačano (= stilsko) djelovanje. U tome se smislu Pranjić drži Riffaterreove formule: „Jezik izriče, a stil ističe“ („Language expresses, style stresses“), gdje se onda jezik književnosti može shvatiti kao „izražajan“ ili „istaknut“ kontrast u odnosu na standardni jezik (Pranjić 1986: 11). Moglo bi se dakle ustvrditi da je Pranjić sklon jezik književnosti („poetiku“), ma koliko obzirno, uklopiti u lingvistiku kao znanost koja se jezikom bavi u svim njegovim očitovanjima – kako neumjetničkim tako i umjetničkim.

Krešimir Bagić, Pranjićev nastavljač na polju hrvatske stilistike, pojam stila u književnosti razumije drukčije nego njegov prethodnik. Bagić sumnja u to da stil može ispravno biti shvaćen na tradicionalan način – kao ekspresivno, afektivno ili estetsko isticanje koje ne mijenja značenje jezične obavijesti. Suprotstavljajući se usto svođenju stila na ideju otklona (devijacije) i izbora (slobode), Bagić drži da već sam način prenošenja obavijesti utječe na njezino značenje: „Drugim riječima, ozbiljno određenje stila nikako neće moći odvojiti 'što' od 'kako', 'informaciju' od njezine 'govorne konceptualizacije'“ (Bagić 2004: 12). Razgovor o jeziku književnosti može se odvijati u sklopu stilistike, ali ne lingvističke (funkcionalne), nego literarne. Pritom se pod literarnom stilistikom misli na „stilistiku koja će stilističnost pojedinih jezičnih realizacija utvrđivati u odnosu na jezični sustav dotičnoga književnog teksta, a ne u odnosu na apstraktni sustav jezika“ (2004: 13; istaknuo J. U.). Usto Bagić utvrđuje kako stilistička analiza umjetničkoga teksta mora polaziti od stava da stil čine svi elementi toga djela i svi njihovi međusobni odnosi, a ne tek pojedinačni, istaknuti detalji. Drukčije rečeno, svaki detalj umjetničkoga teksta može ili treba književnomu stilističaru omogućiti razumijevanje cjeline. Tako npr. riječ čovjetina u romanu Kiklop Ranka Marinkovića „nije eksces nego uporišni jezični podatak za stil čitavog romana“ (Bagić 2004: 15). Sve u svemu, beletristički stil nije za Bagića jedan od funkcionalnih stilova, jer to nije ustaljen (specijaliziran, konvencionalan, tipiziran) način iskazivanja, nego svojevrstan nadstil stoga što se može koristiti svim potencijalima koje jezični sustav posjeduje ili dopušta (o kvalitativnoj razlici stila u jezičnim umjetninama i neumjetninama usp. Užarević 1986: 298; 1990: 96-97; 2003; Silić 2006: 97-107). Stvar je u tome što jezik u umjetničkome djelu ima svjetotvornu ulogu (ovdje se Bagić nadovezuje na dugu hrvatsku književnoteorijsku tradiciju – od Škreba, Flakera, Frangeša, Petrovića, Katičića i Solara do Petija, Bitija i drugih). Zanemarujući svjetotvornost književnoga teksta, tj. njegovu fikcionalnost, izmaštanost, lingvist je u svojoj jezičnoj analizi književnoga teksta sklon zanemariti razliku između fikcije i nefikcije, odnosno „autonomnost jezika literature u odnosu na prirodni jezik“ (Bagić 2004: 19). Da bavljenje stilom u Zagrebačkoj književnoznanstvenoj školi nije zamrlo ni u 21. stoljeću – svjedoči posljednja knjiga Krešimira Bagića: Rječnik stilskih figura (Zagreb, 2012). Pritom je koliko začudno toliko i indikativno da pojma odnosno termina stil u tome Rječniku nema.

Preskačući razgovor o funkcionalnim stilovima, a takav razgovor uglavnom pokreću lingvisti (usp. Pranjić 1973; Pranjković 2003; Silić 2006), ovdje ćemo se zadržati na jednome proširenju što ga pojam stil doživljava u području književna teorije i književne povijesti. Riječ je o koncepciji stilskih formacija Aleksandra Flakera.

4.2. Stil djela i povijest književnosti: stilska formacija

Obrazlažući pojmove Viktora Šklovskoga (i Romana Jakobsona) kao što su postupak i suma postupaka, s pomoću kojih se od verbalne građe oblikuju književna djela i postižu estetski učinci, Flaker je već u početnome razdoblju svojega djelovanja ovako formulirao zadaću književnoga stručnjaka (a ta formulacija zapravo izražava Flakerov vlastiti književnoznanstveni program): „Znanstveni radnik treba da klasificira trope, figure, načine konstrukcije sižeja, da određuje strukturu književnoga djela, njegove stilske dominante, da definira i stil cijele literarne škole“ (Flaker 1955: 140; Flaker i Škreb 1964: 83). Proširujući dakle pojam stila i stilskih kompleksa s pojedinačnoga djela na veće skupine djela, Flaker je želio pronaći kriterije njihova jedinstva u širim kulturnim zonama i većim povijesnim razdobljima. Tako je tijekom 1960-ih i 1970-ih nastajala koncepcija stilskih formacija koja je rezultirala Flakerovom metodologijski ponajvažnijom knjigom Stilske formacije (Zagreb, 1976). Riječ je o pokušaju da se književna povijest shvati iz strukturne logike samih djela, tj. na osnovi njihovih stilskih obilježja, a ne (samo) na osnovi izvanknjiževnih čimbenika (političkih, ideologijskih, socijalnih).

Za razliku od formalista, a isto tako i od nekih zagrebačkih kolega (npr. Ive Frangeša ili Krunoslava Pranjića) koji su pojam stila povezivali sa sferom jezika (kako se god jezik shvaćao – lingvistički ili poetički), Flaker pojam stila prebacuje s pojedinačnih djela i njihova jezika na velika, povijesno nastala i povijesno ograničena stilska jedinstva. Nakon utvrđivanja zajedničkih stilskih značajki u pojedinim djelima slijedi konstruiranje stilske formacije koja se razumije kao „stilsko zajedništvo književnosti nekoga razdoblja“ ili kao „struktura strukturâ, koja je nastala u određenom razdoblju književnopovijesnoga procesa jedne ili, u pravilu, više nacionalnih književnosti“ (Flaker 1976: 21-22, 27). Jedna od koristi koja se postiže konstruiranjem stilskih formacija (Flaker uz pojam stilska formacija obvezatno dodaje pojmove konstrukcija, modeliranje, izgradnja upućujući, poput Šklovskoga i Èjhenbauma, na umjetnu i uvjetnu narav stilske formacije) jest – po Flakeru – pomoć pri utvrđivanju književnopovijesne periodizacije (1976: 25). Drugim riječima, motiv koji pokreće našega književnoga stručnjaka jest „potreba povijesne klasifikacije i sistematizacije književnih pojava“, što uključuje i „didaktičke svrhe“ (1976: 20).

Premda Flaker često ističe da mu je polazište u stilističkoj analizi pojedinih djela i da iz „unutrašnjih zakonitosti književne evolucije“ valja iščitavati društvena značenja i funkcije književnosti, on ipak kao fundamentalne, a na neki način i kao ciljne kategorije svojih teorijskih konstrukcija postavlja društvo i povijesni proces: bez uklapanja književnih djela u njihov društveni i povijesni kontekst nema ni njihove cjelovite, potpune analize odnosno razumijevanja (1976: 22, 45). Taj je stav najuže povezan s Flakerovom kritikom imanentizma i ahistoričnosti ranoga ruskoga formalizma, s obzirom na to da mu je u ishodištu postavka o neizostavnoj povezanosti književnih djela s različitim „izvanknjiževnim nizovima“. Tako se i povijesna smjena stilskih formacija događa više zbog smjene različitih društvenih funkcija književnosti, a manje zbog djelovanja estetske funkcije: u hrvatskome je romantizmu (i u romantizmima drugih malih srednjoeuropskih naroda) književnost igrala važnu ulogu u oblikovanju nacionalne svijesti, u realizmu je književnost vršila društveno-analitičku funkciju, a u avangardi, kao „antiformativnoj formaciji“, vršila je prevrednovanje svih vrijednosti.

U vezi s rečenim treba istaknuti dvije stvari. Prvo, Zagrebačka stilistička škola upoznaje se s postavkama ruskoga formalizma i prihvaća ih u vrijeme kad on povijesno više ne postoji (sredina 1950-ih godina), pa ga književnoznanstvena svijest promatra s povijesne distance i u cjelini, a ne samo s obzirom na neke razvojne faze ili aspekte. Drugo, tadašnji jugoslavenski marksistički ideologijski okvir nametao je hrvatskim teoretičarima, izrijekom ili prešutno, aksiom društvenoga i povijesnoga funkcioniranja književnosti – bez obzira na to koliko se predstavnici Zagrebačke škole pozivali na kategorije kao što su jezik, stil, unutarnja struktura djela. S povijesnoga motrišta to znači da su zagrebački književni teoretičari i povjesničari – na čelu sa Škrebom, Flakerom i Žmegačem – zapravo kretali od one točke na kojoj su ruski formalisti bili stali pri kraju svojega postojanja (početak 1930-ih godina). A to znači da imanentizam ranih formalista i imanentizam (točnije bi bilo reći pseudoimenantizam) zagrebačkih književnih pregalaca nipošto nisu iste stvari – ni povijesno ni koncepcijski.

4.3. Poetska funkcija

U Zagrebačkoj je školi možda najplodonosnije razrađivano formalističko razlikovanje poetske (estetske) funkcije i praktičnih funkcija. Ta kompleksna problematika zaslužuje zasebno i opsežno istraživanje. Ovdje ću međutim obratiti pozornost tek na nekoliko ključnih momenata.

U raspravi naslovljenoj „Poetska funkcija jezika i igra“ Živa Benčić s jedne strane povezuje Jakobsonovu poetsku funkciju s igrom i promatra ju u kontekstu „ludističkih impulsa avangarde“, a s druge supostavlja rano shvaćanje literarnosti (poetičnosti) u Jakobsonovu članku „Najnovija ruska književnost“ (Novejšaja russkaja poèzija, 1921) s pojmom estetska funkcija u kasnome članku „Lingvistika i poetika“ (Linguistics and Poetics, 1960). Igru i literarnost moguće je shvatiti kao samosvrhovitu aktivnost oslobođenu od norma i interesa svakidašnjega života, a usto ih određuje „omeđenost čvrsto definiranim granicama“ (Benčić 1997: 88, 91). Na osnovi tih pretpostavki razvija se formalističko razlikovanje pjesničkoga i praktičnoga jezika, gdje su literarnost i pjesnički jezik neka vrsta otklona od konvencionalnoga jezika. Drugim riječima, literarnost se povezuje s takvim jezičnim pojavama kao što su alogični spojevi riječi, fonetske i semantičke deformacije, kršenje ustaljenih sintaksnih norma i sl. Kad je pak riječ o igri – jezik i u doslovnu smislu razvija neke ludističke taktike i strategije, npr. igru sufiksima, sinonimima, homonimima ili pak igru riječima. Stoga autorica zaključuje kako Jakobson cjelokupan pjesnički jezik promatra sub specie ludi (1997: 91).

Kad Jakobson u Najnovijoj ruskoj poeziji određuje poeziju kao „iskazivanje usmjereno na izraz“, ističući pritom kako je poezija „indiferentna prema predmetu iskazivanja, kao što je, obrnuto, praktična, točnije rečeno predmetna (sachliche) proza indiferentna, recimo, prema ritmu“ (Jakobson 1979: 305), on u biti govori isto ono što će potom tvrditi i u članku „Lingvistika i poetika“, kad poetsku funkciju bude određivao kao „usredotočivanje pozornosti na poruku radi nje same“ (Jakobson 1960: 356). No Živa Benčić upozorava i na razliku koja se uočava u shvaćanjima mladoga i zreloga Jakobsona. Naime, rani je Jakobson bio sklon suprotstavljanju pjesničkoga i praktičnoga jezika, dok je kasni težio relativizaciji njihovih granica svodeći ih „pod opći pojam govorne komunikacije“. U kasnoj dakle fazi Jakobson razliku između poezije i drugih oblika komunikacije „ne shvaća više kao razliku između jezičnih sustava nego kao razliku u promjenljivoj hijerarhiji funkcija koja se uspostavlja u svakoj pojedinoj poruci“ (Benčić 1997: 92). Verbalna umjetnost, u kojoj dominira estetska funkcija, može vršiti i neestetske funkcije (npr. referencijsku), a poetska se funkcija s druge strane ne ograničuje samo na verbalnu umjetnost nego se pojavljuje i u drugim tipovima poruka (u kojima, doduše, nije dominantna). Drugim riječima, u „Lingvistici i poetici“ poetskoj se funkciji pripisuju one karakteristike koje su se u studiji o Hlebnikovu [„Najnovija ruska književnost“] pripisivale poeziji u cjelini“ (Benčić 1997: 92). Dok mladi Jakobson razvija ranoavangardističku koncepciju pjesničkoga jezika kao deformacije i kršenja jezičnih norma, njegova kasna definicija poetičnosti sugerira da u pjesničkim porukama „dolazi do ogoljivanja, a ne do povrede jezičnih pravila“ – u tome se zapažanju Živa Benčić, poziva se na njemačku slavisticu Renate Lachmann (Benčić 1997: 94)

Problemi suodnosa poetske i ostalih jezičnih funkcija, kao i temeljni odnos jezika u književnosti (verbalnoj umjetnosti) prema jeziku izvan književnosti, razrađivani su u nekoliko mojih rasprava (Užarević 1986; 1990: 83-131; 1995b; 1997). Ovom ću se prigodom osvrnuti na najintrigantije momente.

Prvo, ima dosta razloga za sumnju u to da funkcionalističke ideje mogu uspješno opisivati i objašnjavati narav (osebujnost) jezične umjetnine. Prisjetimo se da je već Mukařovský o estetskoj funkciji govorio kao funkciji koja nema sadržaja i koja je zapravo prazna; štoviše, ona je za Mukařovskoga „dijalektičko negiranje funkcionalnosti uopće“ (Flaker 1976: 30; Užarević 1986: 298; Biti 2000: 259). Stoga se u Mukařovskoga estetska funkcija, koju očito valja shvatiti ne samo kao Kantovu svrhovitost bez svrhe (usko povezanu s bezinteresnim sviđanjem) nego i kao svojevrsnu stvar po sebi, nužno povezuje s različitim izvanestetskim (praktičnim) funkcijama te se samo u zajedništvu s njima može „pojavljivati“ i „funkcionirati“ (djelovati).

Kada pak Jakobson svoju poetsku funkciju (na koju se povijesno i logički naslanja estetska funkcija Mukařovskoga) određuje s jedne strane kao usmjerenost na sebe (tj. kao autoreferencijski iskaz), a s druge kao isticanje vlastite tvarnosti i konstruktivnosti, on među istraživačima izaziva skepsu upravo s obzirom na narav takve usredotočenosti. Je li u pitanju usmjerenost pošiljatelja poruke, primatelja, poruke same, ili možda čak usmjerenost jezika unutar kojega i na osnovi kojega poruka nastaje (v. Kravar 1983: 488; Užarević 1986: 296; 1990: 93-94; Biti 2000: 27, 259; Benčić 1997: 96)? Odgovori na tako postavljeno pitanje vodili su predstavnike Zagrebačke škole prema dvjema krajnostima. Zoran Kravar, na primjer, kategorički je odricao postojanje poetske funkcije, jer ona, kako kaže, nije moguća stoga što „jezične jedinice značenja nisu autoreferencijalne, ne mogu označivati same sebe“ (Kravar 1983: 488). I ja sam bio sklon odricati poetsku funkciju, ali ne stoga što nje u umjetničkome djelu ne bi bilo (kao što je tvrdio Kravar), nego suprotno: stoga što je u književnome djelu sve umjetničko, tj. sve je podvrgnuto „poetskoj funkciji“ – kako čimbenici poruke (pošiljatelj, primatelj, kontekst, kontakt, kod) tako i jezične funkcije koje odgovaraju tim čimbenicima (emotivna, konativna, referencijalna, fatička, metajezična). Drugim riječima, smatrao sam (a tako mislim i danas) da se i same funkcije – koliko god ih bilo i kakve god one bile – podvrgavaju u umjetničkome djelu estetskoj preobrazbi. Samim tim što su sastavnice književnoga djela – one su estetske ili poetske funkcije (Užarević 1986: 297; 1990: 95-96).10

Drugom krajnošću – kad je riječ od suodnosu estetske i izvanestetskih funkcija – možemo smatrati Flakerovo usredotočivanje upravo na sustav društvenih funkcija književnosti, a ne na pred-postavljenu ali neuhvatljivu estetsku funkciju. Već je rečeno da je Flaker pri konstruiranju stilskih formacija, polazeći od Mukařovskoga, Jakobsona i drugih čeških, slovačkih, poljskih i ruskih autora, književne procese povezao s društvenim procesima: stilske formacije analogon su društvenih formacija. On je pritom smatrao kako je estetska funkcija ishodišna jer „obilježuje svako djelo (organizirajući tekst)“, no u nekim je formacijama ona naglašenija (simbolizam, secesija), a u drugima prigušenija (realizam).11 Pokazuje se da je estetska funkcija za Flakera sama po sebi pomalo defektna, jer njezina dominacija u spomenutim formacijama (simbolizam, secesija) vodi prema smanjenju društvenih funkcija i rezultira otežanom recepcijom (hermetičnošću). Ovdje se možemo prisjetiti što je naš učenjak pisao o formalistima 1962. godine: „Međutim, ovi protagonisti suvremene stilistike i nauke o književnosti nisu uvijek shvatili da je autonomnost književnog djela ograničena, zanemarili su zaključke koji bi od analiza vodili prema nazoru o svijetu, istrgli su književno djelo iz njegovog šireg, društvenog konteksta, i tako uvijek iznova dospijevali u krize… Privlačnost je njihovih metoda u njihovoj naučnoj egzaktnosti, težnji prema terminološkoj preciznosti, stvaranju pojmovnog aparata i jasno naglašenoj težnji da formiraju nauku o književnosti kao samostalnu naučnu disciplinu. Ova privlačnost je nekada i zavodljiva, a navodi nas na pomisao o mogućnosti sociološke i ideološke 'nadgradnje' na njihovo isključivo bavljenje književnom 'nadgradnjom'. Ona često rezultira – eklekticizmom! Osnovne premise sociološke kritike s kraja prošloga [19.] stoljeća i početka ovoga [20.] stoljeća još uvijek vrijede i za naše razdoblje. Polazeći od specifičnih zakonitosti književnoga djela i zakonitosti imanentnog književno-historijskog procesa, i suvremena nauka o književnosti stoji i nadalje pred zadatkom da te zakonitosti protumači, izvodeći iz elemenata književnoga djela, kako su oni u njegovu integritetu predstavljeni, zaključke o nazoru o svijetu što ga djelo oblikuje, a zatim i o socijalno-historijskim determinantama ili kontekstu književno-historijskog procesa“ (Flaker 1962: 800-801; 1969: 61). Iz toga slijedi i Flakerovo zalaganje „za ispitivanje književnoga djela s gledišta društvenog finaliteta i za istraživanje društvenih funkcija književnosti u pojedinim povijesnim razdobljima“ (Flaker 1969: 61). Zato se on u Stilskim formacijama usredotočuje na metatekstualnu funkciju (pod čime misli na odnos teksta prema drugim tekstovima; danas bi takav odnos bio shvaćen kao intertekstualan), a zatim i na splet društvenih funkcija književnosti – gnoseološku, ekspresivnu, aksiološku, ludističku. Stoga nije pretjerano ustvrditi da upravo društvene funkcije određuju u Flakera narav stilskih formacija i da je inzistiranje na funkcionalno-stilskoj primarnosti književnosti u odnosu na društveno-povijesni kontekst više deklarativne, a manje metodologijsko-analitičke naravi: „društvenu funkciju djela ili cijele stilske formacije ne određujemo na temelju našega poznavanja izvanknjiževnih, socijalnih i ekonomskih procesa, nego prvenstveno polazeći od strukturnih suodnosa unutar samoga književnog djela ili unutar cijele stilske formacije. Ne bismo, naime, smjeli zamjenjivati pitanje o funkcionalnosti književnih struktura postavljanjem pitanja o socijalnom porijeklu književnih djela, tj. brkati istraživanje funkcionalnosti sa socijalno-genetičkim istraživanjem […]“ (Flaker 1978: 45). Dakako, nema nikakve dvojbe da je književnost društveno relevantna pojava; pitanje je samo kako ta njezina društvena relevantnost funkcionira kao estetska činjenica. Pa pitanje ne bi trebalo glasiti: „Kakva je socijalna funkcija književnosti?“ (Flaker), nego: „Kako socijalno-povijesna zbilja, shvaćena kao 'građa', postaje književnost, tj. kako stječe 'estetsku funkciju'?“

Teorijski plodotvornom osobito se pokazuje Jakobsonova tvrdnja da „poetska funkcija projicira načelo podudarnosti s osi selekcije na os kombinacije. Ekvivalentnost je promaknuta u konstitutivno sredstvo sekvencije“ (Jakobson 1960: 358). Bitijevo tumačenje – da se time hoće reći kako „poezija nastaje uzastopnim ponavljanjem strukturno podudarnih jezičnih segmenata (slogova, članaka, stihova i sl.) tj. stvaranjem paralelizama“ (Biti 2000: 378) – ne ide do krajnjih konzekvenci rečene postavke (iako slijedi izvornu Jakobsonovu intenciju). Bliži je srži problema Jerzy Faryno kada kaže da se os selekcije mora u umjetničkim tekstovima smještati unutar pjesničke poruke, a ne izvan nje – kako je to slučaj s neumjetničkim govorom (Faryno 1978: 126). Takvo je shvaćanje umjetničkoga teksta u skladu s Lotmanovom postavkom da je pjesma s motrišta jezične organizacije sličnija cjelokupnu prirodnomu (nacionalnomu) jeziku nego kakvu njegovu dijelu ili aspektu (Lotman 1972: 42, 86; Užarević 1997: 75-76). S druge pak strane, kad se os selekcije (shvaćena kao jezična pojava par excellence) smjesti u poruku (shvaćenu kao konkretna realizacija jezika), to upućuje na jedan od mogućih načina kako umjetnička jezična struktura (poruka, tekst) postiže svjetsku semantiku te tako postaje „konačan model beskonačnoga svijeta“ (Lotman), a nije – katičićevski rečeno – tek unikatan, prigodan, slučajan ostvaraj u nekoj konkretnoj, pojedinačnoj životnoj situaciji. Međutim, u sama je Jakobsona pojam poruke proturječan jer s jedne strane podrazumijeva totalnost komunikacijske situacije (tj. uključivanje svih komunikacijskih čimbenika), a s druge je shvaćen tek kao jedan od čimbenika govornoga događaja (Užarević 1997: 76).

S rečenim je u najužoj vezi i problem dominantne funkcije u porukama. Podsjetimo: Jakobson kaže kako u svakoj poruci načelno postoje sve funkcije, ali je, u pravilu, samo jedna od njih dominantna; ona „usmjerava, određuje i preobražava ostale komponente“ te osigurava cjelovitost strukture (Jakobson 1978: 120). O problemima koji se nameću pri razmatranju suodnosa dominantnih i nedominantnih funkcija neću ovdje govoriti (o tome v. Užarević 1997: 77-78), samo ću, u vezi s naravi poetske funkcije, istaknuti najvažnije pitanje: Na koji način i u kojim okolnostima poetska funkcija postaje dominantna? Ili: Kada i kako estetska funkcija pretvara neku poruku u umjetnički iskaz? Jakobson u mnoštvu analiza pjesničkih djela razvija tezu o ponavljanju kao načinu da se u poruci (pjesmi) postigne i istakne estetsko samousmjeravanje. Ali primjeri političkih krilatica („I like Ike“) ili izraza iz svakodnevne komunikacije („Joan and Margery“, „the Horrible Harry“; Jakobson 1960: 356-357), za koje Jakobson tvrdi da u njima dominira estetska funkcija, pokazuju da takve poruke nipošto ne mogu biti shvaćene kao umjetničke. S druge pak strane postoji mnoštvo jezičnih umjetnina za koje se ne bi moglo reći da po Jakobsonovim kriterijima u njima dominira estetska funkcija – u smislu da one posebnim stilskim i jezičnim zahvatima „skreću pozornost“ na vlastitu strukturu odnosno „poetičnost“ ili „literarnost“ (usp. Užarević 1986: 296-297; 1990: 94-95; 1997: 79-80). Sve to znači da se umjetnička narav tekstova ne može svesti samo na njihovu izrazno-materijalnu protegu, nego da se u razmatranje obvezatno moraju uključiti i semantički čimbenici, tj. aktiviranje „svjetske semantike“ (sveznačnosti ili pansemije).

Zanimljivo je da Jakobson, govoreći o umjetničkoj naravi književnosti, pri kraju svoje rasprave „Lingvistika i poetika“ nije mogao (ili nije htio) izbjeći tautologiju: „poetičnost nije dopunjavanje diskursa retoričkim ukrasima, nego totalno prevrednovanje toga diskursa i svih njegovih sastavnica. […] Tako se […] u poeziji svaki verbalni element pretvara u figuru pjesničkoga govora“ (1960: 377). Izrečene misli možemo preformulirati ovako: Svaki element od kojega je načinjen pjesnički tekst jest pjesnički element.12

Na kraju ovih fragmentarnih uvida u razumijevanje Jakobsonove poetske funkcije u radovima hrvatskih teoretičara zaustavimo se na nekim opservacijama Vladimira Bitija. Riječ je o Pojmovniku suvremene književne i kulturne teorije (Zagreb 2000), i to ponajprije o natuknicama „Funkcija“ (2000: 148-151) i „Komunikacija“ (2000: 257-269).13

Šest Jakobsonovih funkcija Biti svodi na tri jezične protege – sintaktičku, semantičku i pragmatičku, ističući kako su dimenzije i pripadne im funkcije organizirane hijerarhijski. Za Jakobsona su, drži Biti, najmanje važne pragmatičke funkcije (konativna, fatička, emotivna i metajezična), važnija je semantička (referencijska ili prikazivačka), a najvažnija je – kao svojevrsna kruna sustava – sintaktička odnosno poetska. Usmjerena „na samu poruku“, tj. na samu sebe, poetska je funkcija povezana s gramatičkom strukturom poruke. Druge su pak funkcije usmjerene na pojedinačne čimbenike poruke – emotivna na pošiljatelja, konativna na primatelja, referencijska na kontekst, fatička na kontakt, metajezična na kod. Razumijevajući poetsku funkciju kao inačicu Kantove „svršnosti bez svrhe“, i Biti, na tragu Mukařovskoga i drugih, ističe kako ona „zapravo dokida funkcionalnost poruke jer o njoj ovise sve ostale funkcije dok ona ne ovisi ni o jednoj“ (Biti 2000: 259). Usmjeravanje poruke prema samoj sebi „podaruje gramatici transcendentalan status“, a jezik se u poeziji „u savršenoj samorefleksiji pregiba nad vlastitom 'okosnicom i muskulaturom'“ te ju tim zrcaljenjem čini zornom primateljima poruke. Time se, nastavlja Biti, „ukida svako materijalno značenje poezije jer se ona pretvara u čisti snop odnosa“ (2000: 259). Stoga za strukturalizam, baš kao ni za formalizam, poezija nije komunikacija, jer ne prenosi „materijalne informacije“: „Poezija u tom smislu ne želi ništa priopćiti“, ona je – Biti se poziva na Johna L. Austina i Zorana Kravara – „uvjetovana“ i „parazitarna“ (2000: 259-260).

U Bitijevu izlaganju osobito su zanimljive (i prihvatljive) neke ideje Félixa Martíneza-Bonatija iz njegove knjige Fiktivni diskurs i književne strukture (Fictive Discourse and the Structures of Literature, 1981). Čileanski teoretičar smatra da umjetnička poruka ne bi trebala biti shvaćena kao jedan od aspekata komunikacije (uz prikazani predmet, govornika i slušatelja), nego bi morala sadržavati sve aspekte komunikacije. Drugim riječima, „poezija bi morala podrazumijevati prijenos ukupnog jezičnog čina i svih njegovih funkcija na novu, imaginarnu razinu. Za razliku od izražajne, prikazivačke i apelativne funkcije, […] poetska bi funkcija pripadala cijeloj poruci“ (Biti 2000: 260). Sve to govori u prilog stavu da poetsku funkciju treba razumjeti kao nad-funkciju, tj. kao onu jezičnu moć koja djelujući u poruci podvrgava sebi sve komunikacijske čimbenike i sve funkcije. Totalizirajuća narav poetske funkcije može biti suprotstavljena nepoetskim funkcijama (referencijskoj, emotivnoj, konativnoj itd.) jer one, iako u poruci mogu biti dominantne, nemaju moć sveobuhvatne odnosno kvalitativne preobrazbe drugih faktora i funkcija (Užarević 1997: 79-80).

5. Zaključak

U prvome dijelu ove rasprave iznio sam najvažnije pregledno-sintetske stavove zagrebačkih teoretičara i kritičara o ruskome formalizmu (Flaker, Donat), a u drugome sam izdvojio dva primjera teorijsko-stvaralačke primjene formalističkih stavova (shvaćanje stila i poetske funkcije). No postoji mnoštvo drugih tema i problema koje bi s toga motrišta vrijedilo dalje istraživati. Vidjeli smo npr. da je morfologija bajke Vladimira Proppa doživjela plodnu razradbu u Bajci i predaji Vladimira Bitija. Status Proppa u hrvatskoj folklorističkoj literaturi zasebna je istraživačka tema – nema nikakve dvojbe da je on ondje obilno zastupljen. Štoviše, Proppove su ideje, kako pokazuje Boris Senker, primjenljive i na području suvremene teatrologije (v. Senker 2010: 99-104).

Iskorištavanje formalističkih ideja na području kompozicije lirske pjesme i proučavanja stihovne organizacije govora – s osloncem na koncepcije Viktora Žirmunskoga, Jurija Tynjanova, Borisa Tomaševskoga, Romana Jakobsona i Borisa Èjhenbauma – više je nego vidljivo mojoj knjizi Kompozicija lirske pjesme (O. Mandeljštam i B. Pasternak) (Užarević 1991). O fenomenu ponavljanja i zrcaljenja te o preključivačima ili prebacivačima (shifters) riječ je u nekim mojim raspravama (Užarević 1987; 1995a i dr.).

Dubravka Oraić Tolić često se u svojoj Teoriji citatnosti poziva na Viktora Šklovskoga, Romana Jakobsona, Jurija Tynjanova (Oraić Tolić 1990), a tako je i u knjigama Kulturne paradigme 20. stoljeća (Oraić Tolić 1996) te Muška moderna i ženska postmoderna (Oraić Tolić 2005). U svojim se ogledima o baroku i avangardi, kao i o pamćenju, Živa Benčić oslanja ne samo na Mihaila Bahtina nego i na Jakobsona, Šklovskoga, Tomaševskoga (Benčić 1991; 2006). Dakako, popis tema i imena mogao bi biti nastavljen: u hrvatskoj književnoj znanosti, osobito među znanstvenicima starijega i srednjega naraštaja, ruski formalisti ne gube na atraktivnosti.

Posebno valja istaknuti da je Romanu Jakobsonu – u povodu stote obljetnice njegova rođenja – časopis Umjetnost riječi posvetio poseban blok od četiri priloga. Dvije su se rasprave ticale poetske funkcije (Benčić 1997; Užarević 1997), treća se pozabavila versifikacijskim problemima u Jakobsonovim radovima (Kravar 1997), a četvrta fenomenom glasovne metafore (Vuletić 1997).

Na kraju bih upozorio na dva momenta po kojima se Zagrebačka škola razlikuje od ruske formalne metode.

O prvoj je razlici već bilo riječi: ona se tiče odnosa „lingvistike i poetike“. Vidjeli smo da su formalistički lingvisti (to se ponajprije tiče Jakobsona) držali kako je poetika dio lingvistike, a da su književni teoretičari takvoj „invaziji“ pružali otpor i tvrdili da književnost izmiče lingvističkomu razumijevanju jezika (Šklovkij, Èjhenbaum). Nasuprot tomu, hrvatski su književni stručnjaci (u prvome redu Zdenko Škreb) smještali literarnost baš u područje jezika, dok su lingvisti (Radoslav Katičić, Mirko Peti) tvrdili je kako se književnosni (umjetnički, estetski) učinci ne ostvaruju u samim jezičnim postavama (tekstovima), nego izvan njih – u području čitateljske (recipijentske) svijesti, odnosno u totalitetu čitateljeva životnoga iskustva. Pritom lingvist Mirko Peti, slijedeći donekle Škreba koji je tvrdio da opreka književnoga prema neknjiževnomu tekstu nije opreka rečenice prema rečenici, nego diskursa prema diskursu (Škreb 1977: 357), ističe kako treba uspostaviti relaciju jezik – svijet, a ne riječ – predmet. On time kao da potvrđuje Lotmanovu tvrdnju kako jezik umjetničkoga djela više sliči cjelini prirodnoga (nacionalnoga) jezika nego što je nekakav izbor (ili izvadak) iz toga jezika.

Druga razlika tiče se teorije interpretacije, odnosno interpretacijske prakse. Ruski formalisti gotovo da nisu ni postavljali pitanje interpretacije, a u Zagrebačkoj stilističkoj školi ona je osobito prvih petnaestak godina (tj. u 1950-ima i 1960-ima) bila jedna od najživljih sastavnica stilističke kritike. Potom je, doduše, nastupilo razdoblje krize (1970-e i početak 1980-ih), no potkraj 1980-ih i u 1990-ima interes za interpretaciju ponovno oživljuje (usp. Užarević 1995b). Može se dakle ustvrditi kako je interpretacija jedna od konstanti Zagrebačke škole. Taj je fenomen objašnjiv snažnim utjecajem poslijeratne njemačke stilističke kritike na Zagrebačku stilističku školu (Kayser, Staiger, Spitzer), a nešto poslije (u 1960-im godinama) i poticajima koji su dolazili iz anglosaksonske Nove kritike (ponajprije preko Svetozara Petrovića – đaka Čikaške škole). Zajedno s nastojanjem glavnih začetnika da bavljenje književnošću promoviraju u samostalnu znanost, Zagrebačka je škola od sama početka uključivala i „ležerniju“ struju koja nije previše držala do metodologijske čistoće i znanstvene strogosti (Frangeš, Solar), ili je čak otvoreno odricala kritici bilo kakvu znanstvenost i terminologijsku usustavljivost (Petrović). Interpretacija je, baveći se pojedinačnim djelima, ostavljala širok prostor za metodologijsku slobodu, za subjektivne procjene, ali i za kreativno re-konstruiranje umjetničkih struktura i svjetova. Nasuprot tomu, ruski su formalisti težili upravo znanstvenoj objektivnosti, tj. iznalaženju općih književnoteorijskih, a potom i književnopovijesnih zakonitosti. Nastojali su maksimalno isključiti subjekt i subjektivnost ne samo iz književnoznanstvene analize nego i iz samih umjetničkih tekstova.

Dok je unutarnja evolucija prirodno vodila formalizam prema strukturalizmu i semiotici (bez obzira na nasilan kraj formalizma početkom 1930-ih i iznuđenu šutnju o njem sve do 1950-ih i 1960-ih), Zagrebačka se škola već od 1970-ih postupno okretala od „unutarnjega pristupa“ i pojmova kao što su „tekst“, „djelo“, „stil“, „struktura“, „interpretacija“ prema intertekstualnim, intermedijalnim i kulturnim studijima. No u godinama kad obilježujemo stogodišnjicu nastanka ruskoga formalizma i šezdesetogodišnjicu Zagrebačke škole, razlika među njima kao da se, bar što se vremenske dimenzije tiče, sve više i više smanjuje.

Bilješke

1 Ipak, pisanje na „malome“ jeziku za „mali“ narod nerijetko dovodi do situacija u kojima sami predstavnici „malih“ (maloljudnih) naroda prepoznaju vrijednosti vlastite kulture tek kada se te vrijednosti filtriraju i obznanjuju na jezicima „velikih“ (mnogoljudnih) naroda. Evo primjera. Pišući 1997. godine o Jakobsonovim stihologijskim radovima, Zoran Kravar spominje i utjecaj Andreja Beloga na Jakobsona. Pritom se poziva na dvojicu istaknutih stranih proučavatelja formalizma – Victora Erlicha (1955) i Aagea A. Hansen-Lövea (1978), a ne spominje Flakera i Donata koji su također, istodobno ili prije spomenutih stranih autora, u svojim člancima isticali utjecaj simbolista na formaliste – osobito s motrišta proučavanja stiha (Flaker 1955: 135-136; 1964: 76; Donat 1968a: 498-499; 1971: 25). Zašto su Flaker i Donat ovdje „zaboravljeni“ odnosno previđeni? Jedan je razlog zasigurno taj što su njihovi članci o formalizmu pisani na hrvatskome za domaću publiku i u kontekstu koji nije neposredno povezan s versifikacijskom problematikom, dok su citirani strani autori pisali na engleskome odnosno njemačkome za „svjetsku“ publiku. S tim je najuže povezan drugi razlog: Kravarov priključak na svjetsku znanost dobrim je (a možda i najvećim) dijelom išao preko njemačkoga jezika, što je značilo da je on većinu relevantnih obavijesti o problemima koji su ga zanimali tražio i pronalazio u njemačkim izdanjima (a ne u hrvatskima). Opisanu situaciju možemo smatrati običnom ili standardnom u znanosti i kulturi „malih“ naroda s obzirom na činjenicu da su oni po defaultu, odnosno po svojem položaju na svjetskoj znanstveno-kulturnoj sceni, upućeni na služenje stranim jezicima. Stoga se u „malim“ kulturama i sama ideja relevantnosti, kao pravilo, formira pod snažnim tlakom „većih“ i utjecajnijih stranih jezika i kultura, čega „male“ kulture često nisu ni svjesne.

2 Institucionalnu povijest Zagrebačke stilističke škole (koja se od 1970-ih najčešće imenuje kao Zagrebačka škola – bez dodataka „stilistička“, „kritička“, „književnoznanstvena“) u najkraćim crtama možemo prikazati ovako: 1950.: osnivanje Hrvatskoga filološkoga društva (inicijativa je krenula s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu); 1952./1953.: osnivanje Sekcije za teoriju književnosti i metodologiju povijesti književnosti; 1955.: prvi zajednički nastup u almanahu Pogledi 55; 1957.: osnivanje časopisa za znanost o književnosti „Umjetnost riječi“; 1961.: prvi sintetski rezultat – sveučilišni udžbenik Uvod u književnost (koji će poslije doživjeti niz izmijenjenih i dopunjenih izdanja: ²1969, ³1983, ⁴1986, ⁵1998); 1968.: u okviru Filozofskoga fakulteta u Zagrebu osnovan je Zavod za znanost o književnosti koji je organizirao skupove, koordinirao rad na projektima što su ih pokretale pojedine neofilologijske katedre i odsjeci, a bavio se i izdavačkom djelatnošću. Zavod je početkom 1970-ih bio osnivač Sveučilišne naklade Liber – zagrebačke inačice university press-a. Gotovo sve te institucije djelatne su i danas. No Zagrebačka stilistička škola, dakako, nije više „stilistička“.

3 U poistovjećivanju formalizma i avangarde ipak ne bi trebalo pretjerivati. Iako pripadnici istoga naraštaja, koji je umnogome razvijao i dijelio iste ili slične svjetonazorske stavove i umjetničke koncepcije, valja među formalistima i avangardistima uočiti i važne razlike. Prva i osnovna jest ta da su formalisti bili uglavnom znanstvenici (teoretičari književnosti, povjesničari, jezikoslovci), odnosno kritičari i esejisti, dok su avangardisti bili književni praktičari (pjesnici, prozaisti, dramatičari), slikari, glazbenici, kazališni djelatnici. Dakako, to nije sprečavalo neke formaliste da i sami pišu romane, filmske scenarije i sl. (Tynjanov, Šklovskij). Druga se razlika tiče odnosa prema tada aktualnim društvenim i povijesnim okolnostima. Dok su avangardni umjetnici, a osobito futuristi, s oduševljenjem prihvaćali revoluciju te su na različite načine aktivno sudjelovali u njoj, za formaliste se prije može reći da su bili „suputnici“ revolucije (poputčiki), tj. ljudi koji su bili skeptični kako prema revolucionarnomu zanosu tako još više prema ideologijskomu dogmatizmu koji je bio nespojiv s kritičkim znanstvenim mišljenjem. S tim u vezi Branimir Donat govori o „promiskuitetnoj vezi“ futurističkih boema i mladih znanstvenih radnika (formalista) (Donat 1968a: 499). Treća važna razlika očitovala se u tome što su futuristi htjeli s „parobroda suvremenosti“ izbaciti svu klasičnu rusku književnost, dok su se najvažniji formalisti bavili kako suvremenom književnošću (i to prilično široko – od Leninovih govora preko fascinacije Hlebnikovom i Majakovskim do svojevrsna znanstveno-analitičkoga udvaranja Anni Ahmatovoj) tako i klasikom. Pritom su proučavali ne samo rusku klasiku (stvaralaštvo protopopa Avvakuma, Deržavina, Karamzina, Puškina, Lermontova, Gogolja, Nekrasova, Dostoevskoga, Tolstoja, Leskova) nego i svjetsku (Cervantes, Shakespeare, Sterne, Goethe, Walter Scott, Byron, O. Henry). Povijesna je ironija sadržana u tome što je daljnji tijek događaja u SSSR-u u jednakoj mjeri bio poguban kako za formaliste tako i za avangardiste – bez obzira na njihove međusobne ideološko-svjetonazorske razlike.

4 Tu je bitnu ulogu odigrala godina 1948., kad se dogodio radikalan politički, kulturni i gospodarstveni raskid Titove Jugoslavije sa Stalinovim Sovjetskim Savezom. Taj je događaj Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji širom otvorio vrata Zapadne Europe i Amerike. Brzo i relativno bezbolno odmicanje, bar što se Hrvatske tiče, od sovjetskoga režima, može se objasniti relativno kratkotrajnim, iako prilično snažnim (osobito na društveno-političkome i gospodarstvenome planu), utjecajem SSSR-a na bivšu Jugoslaviju – od 1945. do 1948. godine: dakle svega nekoliko godina. Dakako, inercija sovjetskoga utjecaja djelovala je još neko vrijeme – otprilike do početka 1950-ih godina.

5 Ivo Frangeš takav je metodologijski pluralizam opravdavao na sljedeći način: „Stoga se kritičar, da bi u potpunosti izvršio svoj zadatak, ne smije ograničiti na samo jednu formu kritike, pa čak ni onda, kad ona najbolje odgovara njegovu temperamentu, kad je njegova forma mentis, nego se (i to istovremeno) [mora] ogledati i u drugim oblicima i metodama, jer mu samo množina pristupa može dati cjelovit doživljaj“ (Frangeš 1959: 16; Donat 1968c: 257). Drugim riječima, polivalentnost književnoga djela zahtijeva polivalentnost istraživačkih pristupa. Ovdje valja primijetiti da se među predstavnicima Zagrebačke škole uočavaju dvije skupine stručnjaka – jedna koja je sklonija esejiziranju i uključivanju intuicije, vrednovanja, svojevrsne improvizacije u književnoistraživački posao (Ivo Frangeš, Svetozar Petrović, Milivoj Solar), i druga koja preferira terminologijsku i metodičku strogost, usustavljenost, deskriptivnost (Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker, Gajo Peleš, Zoran Kravar, donekle Viktor Žmegač). U toj se suprotnosti naziru razlike u razumijevanju književnosti i bavljenja književnošću u dvama europskim kulturnim arealima: s jedne strane imamo francusko, talijansko i englesko shvaćanje (kojemu se pridružuje i američko) po kojem proučavanje književnosti u načelu nije znanstveno, a s druge je strane njemački i slavenski svijet (ponajprije ruski, češki i poljski) gdje je znanost o književnosti prihvaćena kao jedna od duhovnih odnosno humanističkih znanosti. Iz toga bi se moglo zaključiti da su spomenuti predstavnici Zagrebačke škole svoja metodologijska shvaćanja formirali u skladu sa svojim primarnim strukama – s jedne strane s obzirom na romanistiku i anglistiku, a s druge s obzirom na germanistiku i slavistiku.

6 Branimir Donat optuživao je Zagrebačku stilističku školu za „pragmatičnost i pedagogičnost“ odnosno didaktičnost (Donat 1968c: 259, 263).

7 U toj se točki uočavaju razlike između ruskoga formalizma i angloameričke Nove kritike. Dok ovu drugu zanima upravo metafizičko-semantička dimenzija poezije, formalizam je okrenut njezinoj „tehničkoj“ dimenziji („napravljenosti“). Iako i jedni i drugi polaze od jezika i „pomnoga čitanja“ djela, formalisti jezik povezuju poglavito s lingvistikom (pritom ih jezik najviše zanima s materijalno-glasovne strane), a novi kritičari – s psihologijom i sferom doživljavanja. Formaliste ne zanima problematika vrijednosti i vrednovanja, a novi kritičari ističu vrijednosni kriterij u pristupu djelu. Formalisti pri proučavanju književnosti inzistiraju na znanstvenosti i analizi, a novi kritičari na impresijama i interpretaciji (stoga Ewa Thompson kaže kako se imanentni pristup kreće između Scile scijentizma i Haribde impresionizma). U skladu s rečenim, formalisti se prikazuju kao relativno kompaktna škola, a novi kritičari kao „serija medaljona“ (Thompson 1971; Vidan 1973; Petrović 1972: 58).

8 U hrvatskome glagolska imenica uskrsnuće pokriva dva različita glagola – uskrsnuti i uskrisiti/uskrisivati. U ruskome pak svakomu od tih glagola (voskresnut'/voskresat' i voskresit'/voskrešat') odgovara zasebna glagolska imenica: voskresenie i voskrešenie. Zato bi naslov slavnoga eseja Šklovskoga Voskrešenie slova bilo točnije prevesti kao Uskrisenje/Uskrisivanje riječi nego kao Uskrsnuće riječi.

9 Stoga bi s jedne strane trebalo govoriti o Lazarovu uskrisenju, a s druge o Isusovu uskrsnuću. No apostoli, osobito Pavao, i za Isusa govore u svojim poslanicama da ga je uskrisio Bog. To kao da – s motrišta Pavlove teologije – na neki način dovodi u pitanje Kristov božanski status (ili ga bar komplicira).

10 Kad se tako postavi problem, postavlja se drugo pitanje: kakav je suodnos „praktičnoga jezika“ i „jezika u umjetničkome djelu“? Odgovor bi mogao biti ovaj: supstancijalno ili ontički to je jedan jezik, ali vrijednosno-kvalitativno, semantički, semiotički – to su dvije beskrajno različite protege toga jezika. Kao što su skulptura i kamen jedna tvar, a vrijednosno (estetski, semantički, semiotički) dva potpuno različita stanja, pa čak i dvije različite stvari (jer se skulptura razgraničila od okolnoga kamenoga masiva), tako su prirodni (komunikacijski, pragmatični) jezik i jezik umjetničkoga djela istodobno i jednaki i bitno različiti. Onaj međuprostor što ih istodobno i razdvaja i spaja valja shvatiti kao prostor-vrijeme u kojem se odvija nepojmljiv, nepredvidljiv, nad-uman stvaralački i tvorački čin (postupak?). Ono što nam je kao proučavateljima književnosti i umjetnosti dostupno – jesu gotova djela, tj. njihov unutarnji sastav, kao i njihovi učinci na društveni i povijesni okoliš. Ali nam još uvijek nije dostupno kako od sirove građe nastaje svijet, odnosno model svijeta. Lako je moguće da je to krivo postavljeno pitanje. Možda stvar treba postaviti obrnuto: Kako se svijet (ideja svijeta) utjelovljuje u materiji? No ni odgovor na tako postavljeno pitanje nije nimalo jednostavniji.

11 Ovdje vidimo da ni Flaker, baš kao ni Jakobson, ne vodi računa o tome da je narav funkcija kvalitativno, tj. bitno, drukčija u književnosti nego u društvenoj komunikaciji. Drugim riječima, funkcije su za nj i ovdje i ondje iste, samo su različito zastupljene u različitim društvenim i književnim formacijama.

12 Sličnu tautologično-kružnu argumentaciju možemo naći i u Zdenka Škreba (v. Užarević 1986: 295; 1990: 92). Tautologija kao relativno čest, možda čak i neizbježan tip argumentacije u znanstvenome i pseudoznanstvenome bavljenju književnošću zaslužuje zasebno istraživanje.

13 Ruskim formalistima Biti relativno mnogo pozornosti posvećuje već u svojoj prvoj knjizi (nastaloj na osnovi doktorske disertacije) Bajka i predaja, povijest i pripovijedanje (Zagreb, 1981). Ondje je u prvome planu Vladimir Propp koji Bitija zanima ne samo kao teoretičar (ruske) bajke nego i kao jedan od začetnika naratologije. S obzirom pak na to da Bajka i predaja govori i o načelnim problemima književne znanosti (usmena književnost i pisana književnost, praktični jezik i pjesnički jezik, pripovijedanje i priča, pripovijedanje i povijest, teorija proze), u obzoru su joj se našli i najvažniji radovi Romana Jakobsona, Viktora Šklovskoga, Jurija Tynjanova, Borisa Èjhenbauma. Posebno mjesto u Bitijevim književnoteorijskim i kulturologijskim razmišljanjima – kako u danoj knjizi tako i drugdje – zauzima Mihail Bahtin. Fundamentalno značenje ruskoga formalizma u kontekstu cjelokupne kulture 20. stoljeća istaknuto je u Pojmovniku suvremene književne i kulture teorije kako brojem odgovarajućih natuknica tako i njihovim opsegom. Među ostalima obrađeni su mnogi termini koji su na ovaj ili onaj način povezani s ruskim formalizmom: analiza, apel, bajka, bliskost, deiksa (šifteri), dijalog, motiv, motivacija, naratologija, niz, očuđivanje, poruka, postupak, prepoznavanje, otklon, pamćenje, podudarnost, poetika, polifonija, raznorječje, roman (Bahtin), znanost o književnosti.

Literatura

  • Ambrogio, Ignazio. 1977. Formalizam i avangarda u Rusiji, Zagreb: Stvarnost. Prevela Vera Frangeš.
  • Bagić, Krešimir. 2004. Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Zagreb: Disput.
  • Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura, Zagreb: Školska knjiga.
  • (bd) [Branimir Donat]. 1964. „Nova knjiga Viktora Šklovskog“, u: Telegram, Zagreb, br. 229, 11. 9. 1964, str. 12.
  • b.d. [Branimir Donat]. 1968. „Obljetnica Viktora Šklovskog“, u: Telegram, Zagreb, br. 408, 23. 2. 1968, str. 12.
  • Bedenicki, Juraj. 1968. „O Viktoru B. Šklovskom“, u: Mogućnosti, Split, br. 9-10, str. 1226-1245.
  • Bedenicki, Juraj. 1969. „Pogovor. O Viktoru Šklovskom“, u: Viktor B. Šklovski, Uskrsnuće riječi, Zagreb: Stvarnost, str. 159-186.
  • Beker, Miroslav. 1986. Suvremene književne teorije. Ruski formalizam. Francuska Nova kritika. Poststrukturalizam u suvremneoj američkoj kritici. Estetika recepcije. Marksistički orijentirana kritika, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
  • Benčić, Živa. 1991. Barok i avangarda, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
  • Benčić, Živa. 1997. „Poetska funkcija jezika i igra“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 1-2, str. 87-98. Isto na ruskome: „Poètičeskaja funkcija jazyka i igra“, u: Henryk Baran, Sergej Gindin i dr. (ur.), Roman Jakobson: Teksty, dokumenty, issledovanija, Moskva: RGGU, 1999, str. 626-637.
  • Bešker, Ana Marija. 1969-1970. „U povodu V. Šklovskog (V. Šklovski, Uskrsnuće riječi, 'Stvarnost', Zagreb, 1969)“, u: Književna smotra, Zagreb, br. 2, str. 81-82.
  • Biti, Vladimir. 1981. Bajka i predaja, povijest i pripovijedanje, Zagreb: Liber.
  • Biti, Vladimir. 1989. Pripitomljavanje drugog. Mehanizam domaće teorije, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
  • Biti, Vladimir. 1990. „Recepcija semiotike u radovima zagrebačke znanosti o književnosti“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 1, str. 117-127.
  • Biti, Vladimir. 1995. „Institucionalizacija semiotike u domaći akademski život“, u: Vladimir Biti, Nenad Ivić i Josip Užarević (ur.), Trag i razlika. Čitanja suvremene hrvatske književne teorije, Zagreb: Naklada MD i HUDHZ, str. 107-122.
  • Biti, Vladimir. 1997. Pripitomljavanje drugog. Mehanizam domaće teorije, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
  • Biti, Vladimir. 2000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb: Matica hrvatska.
  • Biti, Vladimir; Ivić, Nenad; Užarević, Josip (ur.). 1995. Trag i razlika. Čitanja suvremene hrvatske književne teorije, Zagreb: Naklada MD i HUDHZ.
  • Donat, Branimir. 1966. „Šklovski otkriva… Analiza stare filmske estetike“, u: Telegram, Zagreb, br. 297, 11. 2. 1966, str. 12.
  • Donat, Branimir. 1967a. „Šklovski u nas. Viktor Šklovski: ZOO ili pisma ne o ljubavi – Treća fabrika, Srpska književna zadruga, Kolo LIX, knjiga 402“, u: Republika, Zagreb, br, 5, str. 220.
  • Donat, Branimir. 1967. „Fragmenti o Majakovskom. Viktor Šklovski: O Majakovskom, izd. 'Naprijed', Zagreb, 1967“, u: Telegram, Zagreb, br. 385, 15. 9. 1967, str. 4.
  • Donat, Branimir. 1968a. „Ruski formalizam“, u: Mogućnosti, Split, br. 5-6, str. 496-506.
  • Donat, Branimir. 1968b. „Stilistička kritika“, u: Mogućnosti, Split, 1968, br. 5-6, str. 521–525.
  • Donat, Branimir. 1968b. „Načela tzv. Škole zagrebačke kritike“, u: Kritika, Zagreb, br. 3, str. 254-268.
  • Donat, Branimir. Udio kritike, Zagreb: Znanje, 1970.
  • Dukić, Davor. 1995. „Promišljanje književne historiografije u hrvatskoj znanosti o književnosti“, u: Vladimir Biti, Nenad Ivić i Josip Užarević (ur.), Trag i razlika. Čitanja suvremene hrvatske književne teorije, Zagreb: Naklada MD i HUDHZ, str. 39-56.
  • Eimermacher, Karl. 1976. „O odnosima formalističke, strukturalističke i semiotičke analize“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 4, str. 389-415.
  • Erlich, Victor. 1955. Russian Formalism. History – Doctrine, The Hague: Mouton & C.
  • Faryno, Jerzy. 1987. „Rol' teksta v literaturnom proizvedenii“, u: Studia Russica, XI, Budapest, str. 118-166.
  • Flaker, Aleksandar. 1955. „'Formalna metoda' i njena sudbina“, u: Pogledi 55, Zagreb, br. 4, str. 135-147.
  • Flaker, Aleksandar. 1957. „Boris Tomaševski“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 4, str. 281-282.
  • Flaker, Aleksandar. 1962. „Uz problem 'sociološke metode' u književnosti“, u: Naše teme, Zagreb, br. 41, str. 796-804.
  • Flaker, Aleksandar. 1969. „O 'formalnoj metodi' sa zakašnjenjem“, u: Književna smotra, Zagreb, br. 1, str. 59-62.
  • Flaker, Aleksandar. 1972. „Dvije analize ruskog pjesništva. V. Žirmunski i J. Lotman“, u: Književna smotra, Zagreb, br. 11, str. 70.
  • Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske formacije, Zagreb: Liber.
  • Flaker, Aleksandar. 1977. „Ruski formalizam i poslije njega“, u: Ignazio Ambrogio, Formalizam i avangarda u Rusiji, Zagreb: Stvarnost, str. 229-251.
  • Flaker, Aleksandar. 1982. Poetika osporavanja. Avangarda i književna ljevica, Zagreb: Školska knjiga.
  • Flaker, Aleksandar. 1984. Ruska avangarda, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
  • Flaker, Aleksandar. 1988. Nomadi ljepote. Intermedijalne studije, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
  • Flaker, Aleksandar (ur.). 1989. Glossarium der russischen Avantgarde, Graz – Wien: Verlag Droschl.
  • Flaker, Aleksandar. 2008. Živopisnaja literatura i literaturnaja živopis', Moskva: Tri kvadrata.
  • Flaker, Aleksandar. 2009. Ruska avangarda 2. Književnost i slikarstvo, Zagreb: Profil, Beograd: Službeni glasnik.
  • Flaker, Aleksandar i Škreb, Zdenko. 1964. Stilovi i razdoblja, Zagreb: Matica hrvatska. Flaker, Aleksandar i Ugrešić, Dubravka (ur.). 1984-1993. Pojmovnik ruske avangarde 1-9, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske i Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
  • Flaker, Aleksandar i Žmegač, Viktor (ur.). 1974. Formalismus, Strukturalismus und Geschichte. Zur Literaturtheorie und Methodologie in der Sowjetunion, ČSSR, Polen und Jugoslawien, Kronberg/Taunus: Scriptor Verlag GmbH.
  • Frangeš, Ivo. 1959. Stilističke studije, Zagreb: Naprijed.
  • Frangeš, Ivo. 1986. Nove stilističke studije, Zagreb: Globus.
  • Guberina, Petar. 1952. Zvuk i pokret u jeziku, Zagreb: Matica hrvatska.
  • Guberina, Petar. 1955. „Stilistički i stilografski postupci: naučna i literarna analiza“, u: Pogledi, Zagreb, str. 167-172.
  • Hansen-Löve, Aage A. 1978. Der russische Formalismus. Methodologische Rekonstruktion seiner Entwicklung aus dem der Prinzip der Verfremdung, Wien: Der Österreichischen Akademie der Wissenschaften.
  • Hansen-Löve, Aage A. 2001. Russkij formalizm. Metodologičeskaja rekonstrukcija razvitija na osnove principa ostranenija, Moskva: Jazyki russkoj kul’tury. Per. s nem. S. A. Romaško.
  • Jakobson, Roman. 1960. „Linguistics and poetics“, u: Style and Languge. Edited by Thomas Sebeok. New York, London: Cambridge Mass., str. 350-377..
  • Jakobson, Roman. 1979. Selected Writings, V, The Hague, Paris, New York: Mouton.
  • Jameson, Frederic.1978. U tamnici jezika. Kritički prikaz strukturalizma i ruskog formalizma, Zagreb: Stvarnost. Preveo Antun Šoljan.
  • Katičić, Radoslav. 196o. „Nauka o književnosti i lingvistika“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 3-4, str. 1-11.
  • Katičić, Radoslav. 1968. „Književnost i jezik“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 3, str. 181-205.
  • Katičić, Radoslav. 1970. „Književni i neknjiževni tekstovi“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 1-2, str. 115-117.
  • Katičić, Radoslav. 1971. Jezikoslovni ogledi, Zagreb: Školska knjiga.
  • Knopfmacher, Roland. 1963. „Viktor Šklovskij: Hudožestvennaja proza. Razmyšlenija i razbory. Izd. Sovetskij pisatel', Moskva 1961“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 3, str. 253-256.
  • Kolesnikoff, Nina. 2000. „Formalism, Russian“, u: Makaryk, Irena R. (ed.), Encyclopaedia of Contemporary Literary Theory, Approaches, Scholars, Terms, 2000, Toronto, Buffalo, London: University of Toronto Press, str. 53-60.
  • Kovač, Zvonko. 1987. Kritika knjigoslovlja i druge kritike, Osijek: Revija.
  • Kravar, Zoran. 1983. „Lirska pjesma“, u: Zdenko Škreb i Ante Stamać, Uvod u književnost. Teorija, metodologija, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, str. 485-529. Treće prerađeno izdanje.
  • Kravar, Zoran. 1997. „Jakobson stiholog“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 1-2, str. 129–152.
  • Makaryk, Irena R. (ed.). 2000. Encyclopaedia of Contemporary Literary Theory. Approaches, Scholars, Terms, Toronto, Buffalo, London: University of Toronto Press.
  • Możejko, Edward. 2000. “Hrvatsko filološko društvo [Croatian Philological Society]”, u: Makaryk, Irena R. (ed.), Encyclopaedia of Contemporary Literary Theory. Approaches, Scholars, Terms, 2000. Toronto, Buffalo, London: University of Toronto Press, str. 94-95.
  • Mukařovský, Jan. 1999. Književne strukture, norme i vrijednosti, Zagreb: Matica hrvatska. Preveo Predrag Jirsak.
  • Lotman, Jurij. 1972. Analiz poètičeskogo teksta, Moskva: Prosveščenie.
  • Lukšić, Irena i Užarević, Josip. 1992. Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima 1945-1977. Deskriptivna bibliografija, Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.
  • (lz) [Lav Zaharov]. 1966. „Nove knjige Viktora Šklovskog“, u: Telegram, Zagreb, br. 297, 7. 1. 1966, str. 12.
  • Oraić, Dubravka. 1978. „Formalizam i avangarda u Rusiji“, u: Književna smotra, Zagreb, br. 30, str. 97-100.
  • Oraić, Dubravka. 1980. „Atraktivna montaža“, u: Književna smotra, Zagreb, br. 40, str. 96-98.
  • Oraić Tolić, Dubravka. 1990. Teorija citatnosti, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
  • Oraić Tolić, Dubravka. 1996. Paradigme 20. stoljeća. Avangarda i postmoderna, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
  • Oraić Tolić, Dubravka. 2004. „Aleksandar Flaker i Zagrebačka škola“, u: Josip Užarević (ur.), Oko književnosti. Osamdeset godina Aleksandra Flakera, Zagreb: Disput, str. 21-38.
  • Oraić Tolić, Dubravka. 2005. Muška moderna i ženska postmoderna. Rođenje virtualne kulture, Zagreb: Naklada Ljevak.
  • Oraić Tolić, Dubravka. 2012. „Zagrebačka stilistička škola“, u: Velimir Visković i Zoran Kravar (ur.), Hrvatska književna enciklopedija, 4, S-Ž, Zagreb: LZMK, str. 498.
  • Oraić Tolić, Dubravka. 2014. „Aleksandar Flaker i ruski formalizam: od imanentizma do intermedijalnoga i interkulturnoga nomadizma“, u: Književna smotra, Zagreb, br.174 (4), str. 33-40.
  • Peleš, Gajo. 1989. Priča i značenje (semantika pripovjednog teksta), Zagreb: Naprijed.
  • Peti, Mirko. 1983. „Raspad jezičnoga znaka u suvremenom hrvatskom pjesništvu (Od ideologije do ideograma“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 1-2, str. 37-43.
  • Peti, Mirko. 19995. Jezikom o jezik. Stavljanja i suprot stavljanja, Zagreb: Antibarbarus.
  • Petré, Fran i Škreb, Zdenko (ur.). 1961. Uvod u književnost, Zagreb: Znanje.
  • Drugo, dopunjeno izdanje: Zagreb: Znanje, 1969. Za treće, četvrto i peto izdanje v. Škreb i Stamać.
  • Petrović, Svetozar. 1963. Kritika i djelo, Zagreb: Zora.
  • Petrović, Sveto. 1969. „Unutrašnji pristup književnom djelu“, u: Književnik, Zagreb, knj. I, br. 10, str. 36-48.
  • Petrović, Svetozar. 1972. Priroda kritike, Zagreb: Liber.
  • Plivelić, Branko. 1960. „Ruski formalizam. O jednom zaboravljenom umjetničkom pokretu“, u: Republika, Zagreb, br. 11-12, str. 47-48.
  • Pranjić, Krunoslav. 1973. Jezik i književno djelo, Zagreb: Školska njiga.
  • Pranjić, Krunoslav. 1986. Jezikom i stilom kroza književnost, Zagreb: Školska knjiga.
  • Pranjić, Krunoslav. 1998. „Stil i stilistika“, u: Zdenko Škreb i Ante Stamać, Uvod u književnost. Teorija, metodologija, Zagreb: Globus, str. 193-231.
  • Pranjković, Ivo. 2003. Jezik i beletristika, Zagreb: Disput.
  • Senker, Boris. 2010. Uvod u suvremenu teatrologiju, I., Zagreb: Leykam international.
  • Silić, Josip. 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Zagreb: Disput.
  • Silić, Josip. 2007. „Funkcionalni stilovi i jezik književnosti“, u: Krešimir Bagić (ur.), Jezik književnosti i književni ideologemi. Zbornik radova 35. seminara Zagrebačke slavističke škole, Zagreb: Zagrebačka slavistička škola, str. 21-26.
  • Simić, Novak. 1965. „Nove studije V. Šklovskog“, u: Republika, Zagreb, br. 10, str. 460.
  • Solar, Milivoj. 1997. Teorija književnosti, Zagreb: Školska knjiga. Osamnaesto izdanje.
  • Solar, Milivoj. 2007. Književni leksikon. Pisci, djela, pojmovi, Zagreb: Matica hrvatska.
  • Spitzer, Leo. 1968. „Umjetnost riječi i lingvistika“, u: Mogućnosti, Split, br. 5-6, str. 526–544. Prevela Truda Stamać.
  • Stamać, Ante. 1970. „Mjesto jednog rapsoda. Viktor Borisovič Šklovski: 'Uskrsnuće riječi', izbor tekstova, prijevod i pogovor Juraj Bedenicki, 'Stvarnost', Zagreb, 1969)“, u: Telegram, Zagreb, br. 513, 27. 2. 1970, str. 5.
  • Stamać, Ante. 1988. „Pogovor. Nulti stupanj govora i smjerovi njegova širenja“, u: Roman Jakobson i Morris Halle, Temelji jezika, Zagreb: Globus, 1988, str. 80-85.
  • Škreb, Zdenko. 1954. „Jezik u interpretaciji pjesničkog djela“, u: Jezik, Zagreb, br. 5, str. 129-134.
  • Škreb, Zdenko. 1955. „Mjesto i značenje Emila Staigera u njemačkoj nauci o književnosti“, u: Pogledi 55, Zagreb, str. 70-107.
  • Škreb, Zdenko. 1957. „Emil Staiger, Umijeće interpretacije“, u: Umjetnost riječi, br. 1, str. 67-74.
  • Škreb, Zdenko. 1960. „Wolfgang Kayser“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 2, str. 123-126.
  • Škreb, Zdenko. 1976. Studij književnosti, Zagreb: Školska knjiga.
  • Škreb, Zdenko. 1977. „Jezična postava i književno djelo“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 4, str. 355-361.
  • Škreb, Zdenko. 1998. Književne interpretacije, Zagreb: Alfa. Priredio Aleksandar Flaker.
  • Škreb, Zdenko i Petré, Fran (ur.). 1961. Uvod u književnost, Zagreb: Znanje.
  • Škreb, Zdenko i Stamać, Ante (ur.). 1983. Uvod u književnost. Teorija, metodologija. Treće, prerađeno izdanje, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
  • Škreb, Zdenko i Stamać, Ante (ur.). 1986. Uvod u književnost. Teorija, metodologija. Četvrto, poboljšano izdanje, Zagreb: Globus.
  • Škreb, Zdenko i Stamać, Ante (ur.). 1998. Uvod u književnost. Teorija, metodologija. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1998. Peto, poboljšano izdanje.
  • Thompson, Ewa M. 1971. Russian Formalism and Anglo-American New Criticism. A Comparative Study, The Hague – Paris: Mouton.
  • Udier, Sanda Lucija. 2011. „Jezik književnosti u modernome hrvatskome jezikoslovlju i književnoj znanosti“, u: Kolo, Zagreb, br. 5-6, str. 135-177.
  • Užarević, Josip. 1976. „V. J. Propp: Problemi komizma i smijeha“, u: Književna smotra, Zagreb, br. 36, str. 81-84.
  • Užarević, Josip. 1984a. „Tvorac formalne metode. U povoda smrti Viktora Šklovskog“, Vjesnik, Zagreb, 15.12.1984, str. 12.
  • Užarević, Josip. 1984b. „Santa pliva u oceanu (In memoriam. U povodu smrti Viktora Borisoviča Šklovskog)“, Oko, Zagreb, 20.12.1984 – 3.1.1985., br. 333, str. 7.
  • Užarević, Josip. 1986. „'Umjetnost riječi': književnost i jezik“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 4, str. 289-231.
  • Užarević, Josip. 1987. „Lirsko Nad-Ja i/ili „lirski paradoks““, Filozofska istraživanja, Zagreb, br. 4 (23), str. 1177-1187.
  • Užarević, Josip. 1990. Književnost, jezik, paradoks, Osijek: Revija.
  • Užarević, Josip. 1991. Kompozicija lirske pjesme. O. Mandeljštam i B. Pasternak, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
  • Užarević, Josip. 1995a. „Zrcalna kompozicija“, Umjetnost riječi, Zagreb, br. 2, str. 95–104.
  • Užarević, Josip. 1995b. „Znanost o književnosti i teorija interpretacije“, u: Vladimir Biti, Nenad Ivić i Josip Užarević (ur.), Trag i razlika. Čitanja suvremene hrvatske književne teorije, Zagreb: Naklada MD i HUDHZ, str. 13-37.
  • Užarević, Josip. 1997. „Problem poetske funkcije“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 1-2, str. 73-85. Na ruskome: „Problema poètičeskoj funkcii“, u: Henryk Baran, Sergej Gindin i dr. (ur.), Roman Jakobson: Teksty, dokumenty, issledovanija, Moskva: RGGU, 1999, str. 613-625.
  • Užarević, Josip. 2002. Između tropa i priče. Rasprave i ogledi o hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002.
  • Užarević, Josip. 2003. „Jezik u književnome djelu (Ivo Pranjković, Jezik i beletristika, Disput, Zagreb, 2003)“, u: Republika, Zagreb, br. 12, str. 122-126.
  • Užarević, Josip (ur.). 2004. Oko književnosti. Osamdeset godina Aleksandra Flakera, Zagreb: Disput.
  • Užarević, Josip i Lukšić, Irena. 1981. Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima. 1917-1945, Zagreb:
  • Vidan, Ivo. 1973. „Ruski formalizam i nova kritika: srodnosti i razlike. Ewa M.
  • Thompson: Russian Formalism and Anglo-American New Criticism, A Comparative Study, Mouton, the Hague – Paris, 1971, 160 str.“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 1, str. 67-71.
  • Vuletić, Branko. 1976. Fonetika književnosti, Zagreb: SNL.
  • Vuletić, Branko. 1997. „Glasovna metafora. Hommage à Roman Jakobson“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 1-2, str. 99-128.
  • Vuletić, Branko. 1999. Prostor pjesme. O plošnom ustrojstvu pjesništva Jure Kaštelana, Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta.
  • Wellek, René. 1955. „Preface“, in: Erlich, Victor, Russian Formalism. History. Doctrine, The Hague: Mouton & C., pp. VII-VIII.
  • Žmegač, Viktor. 1976. Književno stvaralaštvo i povijest društva. Književno-sociološke teme, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
  • Žmegač, Viktor. 1982. Književnost i zbilja, Zagreb: Školska knjiga.

Prilog: Radovi ruskih formalista prevedeni na hrvatski

  • Ejhenbaum, Boris. 1965. „Iluzija skaza“, u: Telegram, Zagreb, br. 246, 15. 1., str. 10. Preveo Branimir Donat.
  • Ejhenbaum, Boris, 1967. „Teorija formalne metode“, u: Aleksandar Flaker (ur.), Sovjetska književnost 1917 – 1932. Manifesti i programi. Književna kritika. Nauka o književnosti, Zagreb: Naprijed, str. 315-354. Prevela Vida Flaker.
  • Ejhenbaum, Boris. 1969. „Iluzija skaza“, u: Dubrovnik, Dubrovnik, br. 1. str. 62-64. Preveo Branimir Donat.
  • Ejhenbaum, Boris. 1974. „Osnovne stilističke tendencije Lenjinova jezika“, u: Teka, Zagreb, br. 4, str. 807-820.
  • Ejhenbaum, Boris. 1986. „Ljeskov i suvremena proza“, u: Miroslav Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1986, str. 115-1127. Prevela Elvira Ratković.
  • Jakobson, Roman. 1968. „Osip Brik“, u: Republika, Zagreb, br. 11, str. 670.
  • Jakobson, Roman i Halle, Moris. 1988. Temelji jezika, Zagreb: Globus. Preveli Ivan Martinčić i Ante Stamać. Prevedeni su ovi tekstovi: Fonetika i fonologija te Dva aspekta jezika i dva tipa afatičnih smatnji.
  • Jakobson, Roman. 2008. O jeziku, Zagreb: Disput. Priredile Linda R. Waugh i Monique
  • Monville-Burston. S engleskoga preveo Damjan Lalović.
  • Šklovski, Viktor. 1964. „Isak Babelj“, u: Republika, Zagreb, br. 12, str. 518. Preveo Branimir Donat.
  • Šklovski, Viktor B. 1966. „Književnost i kinematograf“, u: Aleksandar Flaker (ur.), Ruska književna kritika. Zagreb: Naprijed, str. 239-274. Prevela Vida Flaker.
  • Šklovski, Viktor 1967a. , „Umjetnost kao postupak“, u: Aleksandar Flaker (ur.), Sovjetska književnost 1917 – 1932. Manifesti i programi. Književna kritika. Nauka o književnosti, Zagreb: Naprijed, str. 269-292. Preveo Juraj Bedenicki. Isto u: Miroslav Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1986, str. 105-114. Preveo Juraj Bedenicki.
  • Šklovski, Viktor, 1967b. „Babelj. Kritička romanca“, u: Aleksandar Flaker (ur.), Sovjetska književnost 1917 – 1932. Manifesti i programi. Književna kritika. Nauka o književnosti, Zagreb: Naprijed, str. 285-292. Preveo Juraj Bedenicki.
  • Šklovski, Viktor. 1967c. O Majakovskom, Zagreb: Naprijed. Prevela Mirjana Venturin.
  • Šklovski, Viktor. 1968a. „O strukturalizmu“, u: Mogućnosti, Split, br. 5-6, str. 740-743. Preveo Mirko Jirsak.
  • Šklovski, Viktor, 1968b. „Gdje leže nova kopna?...“, u: Mogućnosti, Split, br. 9-10, str. 1100-1125. Preveo Juraj Bedenicki.
  • Šklovski, Viktor. 1968c. „O snovima u boji“, u: Mogućnosti, Split, br. 9-10, str. 1153-1154. Preveo Aleksandar Flaker.
  • Šklovski, Viktor. 1969a. Uskrsnuće riječi, Zagreb: Stvarnost. Preveo Juraj Bedenicki.
  • Šklovski, Viktor. 1969b. „Spomenik znanstvenoj pogreški“, u: Telegram, Zagreb, 3. 10. 1969, str. 6. Preveo Juraj Bedenicki.
  • Šklovski, Viktor. 1972. „Peterburg u blokadi“, u: Republika, Zagreb, br. 10, str. 1110-1116. Preveo Juraj Bedenicki.
  • Šklovski, Viktor. 1974a. „Lenjin kao dekanonizator“, u: Teka, Zagreb, br. 4, str. 803-806. Preveo Nenad Miščević.
  • Šklovski, Viktor. 1974b. „Novela tajni“, u: Republika, Zagreb, br. 1-2, str. 133-150. Preveo Juraj Bedenicki.
  • Tinjanov, Jurij. 1967. „O Hlebnikovu“, u: Aleksandar Flaker (ur.), Sovjetska književnost 1917 – 1932. Manifesti i programi. Književna kritika. Nauka o književnosti, Zagreb: Naprijed, str. 396-410. Preveo Aleksandar Flaker.
  • Tinjanov, Jurij. 1968. „O književnoj činjenici“, u: Mogućnosti, Split, br. 5-6, str. 507-520. Preveo Branimir Donat.
  • Tinjanov, Jurij. 1986. „O književnoj evoluciji“, u: Miroslav Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1986, str. 128-138. Prevela Dubravka Oraić.
  • Tinjanov, Jurij. 1998. Pitanja književne povijesti, Zagreb: Matica hrvatska. Preveo Dean Duda. Priredio Milivoj Solar.
  • Tinjanov, Jurij i Jakobson, Roman, 1967. „Problemi proučavanja književnosti i jezika“, u: Aleksandar Flaker (ur.), Sovjetska književnost 1917 – 1932. Manifesti i programi. Književna kritika. Nauka o književnosti, Zagreb: Naprijed, str. 393-395. Preveo Aleksandar Flaker. Isto u: Miroslav Beker, Suvremene književne teorije, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1986, str. 139-140. Preveo Aleksandar Flaker.
  • Tomaševski, Boris. 1950. „Puškin i narodnost“, u: Eseji o Puškinu i Ljermontovu, Zagreb, Matica hrvatska, 1950, str. 35-82. Preveli Stjepan Kranjčević, Mato i Anđelko Malinar. Sabrao i u redio Josip Badalić.
  • Tomaševski, Boris. 1974. „Konstrukcija 'Teza'“, u: Teka, Zagreb, br. 4, str. 821-828. Prevele Mirna Cvitan i Ljerka Mifka.
  • Tomaševski, Boris. 1998. Teorija književnosti. Tematika, Zagreb: Matica hrvatska. Preveo Josip Užarević. Priredio Milivoj Solar.
  • Vinogradov, Viktor. 1950. “Stil Ljermontovljeve proze“, u: Eseji o Puškinu i Ljermontovu, Zagreb, Matica hrvatska, 1950, str. 115-241. Preveli Stjepan Kranjčević, Mato i Anđelko Malinar. Sabrao i u redio Josip Badalić.
  • Vinogradov, Viktor. 1966. „Diskusije o terminima i historijsko-lingvističkim pojmovima u suvremenoj nauci o književnom jeziku i njegovoj historiji“, u: Umjetnost riječi, Zagreb, br. 3-4, str. 155-181. Preveo Milenko Popović.
  • Žirmunski, Viktor. 1964. „K problemu 'formalne metode'“, u: Riječka revija, Rijeka, br. 12, str. 990-998. Preveo Branimir Donat.
  • Žirmunski, Viktor. 1972. „Dva pravca u suvremenoj lirici“, u: Književna smotra, Zagreb, br. 11, str. 71-73. Preveo Radomir Venturin.