Stilistički arhiv

Zagrebačka stilistička škola

Kultura – zapostavljen pojam u počecima moderne hrvatske znanosti o književnosti

U problemskom je fokusu teksta prva faza moderne hrvatske znanosti o književnosti, tj. razdoblje od 1955. (prvi programski tekstovi Zagrebačke književnoznanstvene škole) do 1964. (knjiga A. Flakera i Z. Škreba Stilovi razdoblja), a temeljni je istraživački problem određenje mjesta pojma/koncepta kulture u tom razdoblju hrvatske znanosti o književnosti. U prvom se dijelu rasprave, nakon kratkog prikaza dominantnih teorijsko-metodoloških tendencija u onodobnoj domaćoj znanosti o književnosti, dolazi do očekivanog zaključka o slabim izgledima za razvoj modernog pluralističkog, antropološkog koncepta kulture u okružju prevladavajućeg imanentnog pristupa. Ipak, u radovima hrvatskih anglista, koji su stručnu javnost upoznavali i s kulturološki usmjerenim i politički angažiranim pristupima (L. Trilling, F. R. Leavis, R. Williams) te u interesu za trivijalnu književnost i masovnu kulturu u 1960-im godinama, čime se autor bavi u drugom dijelu rasprave, može se nazrijeti potencijalna alternativa dominantnom imanentizmu i estetičkom ekskluzivizmu. Za daljnju raspravu o razlozima očiglednog neuspjeha te alternative autor pri kraju rasprave nudi pet hipotetičkih polazišta.

Zagrebačka stilistička škola i ruski formalizam

Počevši od tridesetih godina 20. stoljeća, a pogotovu nakon Drugoga svjetskoga rata, interes za ruski formalizam bio je zamro – osobito u ondašnjem Sovjetskome Savezu. U Sloveniji je Anton Ocvirk krajem 1930-ih objavio nekoliko članaka o formalizmu, a u Slovačkoj je Mikuláš Bakoš godine 1941. izdao prijevode nekih formalističkih tekstova (Jakobsona, Tynjanova, Tomaševskoga) zajedno s opširnom bibliografijom ruskoga formalizma i njegovih nastavljača u slavenskim zemljama (u knjizi Teória literatúry. Výbor z 'formálnej metódy'“, Trnava, 1941; v. Flaker 1955: 135). Što se Hrvatske tiče, valja reći da u se razdoblju između dvaju svjetskih ratova (1918.–1940.) od ruskih formalista spominju, i to rijetko, samo Viktor Vinogradov i Viktor Šklovskij (ovaj drugi u sklopu avangardističkih skupina; usp. Užarević i Lukšić 1981).