Stilistički arhiv

Razlistavanje Pranjićeve lingvostilističke metode

Anera Ryznar. 2011. Razlistavanje Pranjićeve lingvostilističke metode. Književna republika 10–12: 62–64.

Svima koji se bave stilistikom i pokušavaju za sebe definirati što zapravo znači stil književnoga djela, analize Krunoslava Pranjića logično su polazište i jedna od prvih referentnih točaka. Kao utemeljitelj Katedre za stilistiku pri Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, Pranjić je zaslužan za institucionalizaciju stilistike kao akademske discipline, ali i za njezinu popularizaciju u znanstvenom i javnom prostoru. Vrhunce Pranjićeva znanstvenoga rada načelno se može smjestiti u doba drugoga vala Zagrebačke stilističke (književnokritičke) škole, u generaciju kojoj pripadaju i drugi velikani hrvatske književne teorije i interpretacije (S. Lasić, V. Žmegač, G. Peleš, M. Solar, M. Beker), a koja je od svojih prethodnika (I. Frangeša, Z. Škreba i A. Flakera) preuzela središnji interes za pitanja interpretacije književnoga teksta, dopunjujući je novim teorijskim spoznajama. I premda se interes za čistu stilističku, imanentističku perspektivu postupno povlačio pred strukturalističkim analizama književnoga teksta, djelovanje Krunoslava Pranjića spriječilo je da se tema stila zamijeni sve popularnijim konceptima teksta ili pisma. Inzistirajući na važnosti i vrijednosti književne upotrebe jezičnoga medija, Pranjić je stilistički interes smjestio upravo u područje njihova presjeka, na razmeđu lingvistike i poetike, otpočevši dinamičan i plodan dijalog s objema disciplinama. Teorijskim raspravama koje je objavljivao u časopisima Umjetnosti riječi i Jezik, različitim predgovorima i izborima Pranjić je u naš književnoznanstveni obzor uveo i relevantna imena europske stilistike, poput Charlesa Ballyja, Lea Spitzera, Giacoma Devota, Pierrea Guirauda, Dámasa Alonsa. Na praktičnom planu njegove stilističke analize, od kojih su najpoznatije one Andrićevih, Matoševih i Krležinih književnih tekstova, moguće je opisati kao potragu za stilemima ili „stilistički obilježenim izborima“ od fonološke do tekstualne razine. Osim toga, njegova lingvostilistička metoda, koja je istovremeno tako pomno provedena, ali i neodoljivo kreativna, nikad ne gubi iz vida ideju da je književnost prije svega „umjetnost riječi“ i gotovo da nas navodi na zaključak da onaj tko se bavi stilistikom prije svega treba i sâm imati stila. Smatrajući stilistiku prije „heurističkom, nego egzaktnom disciplinom“, Pranjićeve analize ne robuju strogom formalizmu, nego uvijek nastoje „pronalaziti i otkrivati, a ne mjeriti i određivati“ ono što je stilogeno u književnome tekstu.

Iz perspektive stilističke suvremenosti valjalo bi nešto reći i o mogućim suvremenim primjenama Pranjićeve lingovstilistike, odnosno o smjerovima u kojima se taj pristup razvijao pod kišobranom danas sve popularnije diskursne stilistike. Lingvostilistička metoda, koju je Pranjić nizom svojih radova ugradio u temelje domaće stilistike, u svjetskim se razmjerima pokazala iznimno otpornom na poststrukturalistička previranja i vrlo prilagodljivom novim trendovima i interesima diskursnih studija. Brojne su lingvističke discipline i književno-kulturalne teorije, poput kritičke analize diskurza, kognitivne lingvistike, pragmalingvistike, feminističkih i rodnih teorija, u osamdesetima pokazale interes za lingovstilističku interpretaciju jer im se učinilo da se na stilskoj razini najlakše može pokazati/prokazati ideologizacija jezika u kakvom društvenom kontekstu. I premda su te analize dale vrlo zanimljive rezulate, one su se najvećim dijelom fokusirale na neliterarne tekstove, dakle na jezik u svakodnevnoj društvenoj upotrebi, no u posljednje se vrijeme te nove hibridne ili interdisciplinarne metode sve uspješnije primjenjuju i na književne tekstove.

Čini se da od spomenutih disciplina jedna pokazuje osobitu kompatibilnost s klasičnim lingvostilističkim pristupom – riječ je o pragmatici ili pragmalingvistici koju prvenstveno zanima uporabna vrijednost jezika, odnos teksta i konteksta i način na koji je taj odnos kodiran u jeziku. I Pranjić nas u svojim radovima upozorava da prilikom analize uvijek treba voditi računa o književnome tekstu kao cjelini, koja je iznutra određena vlastitm zakonitostima izgradnje (umjetničkom logikom), a izvana svojim mjestom u nekom širem polju diskurza, uvjetima svoje proizvodnje i recepcije i odnosom s drugim diskurzima. Zato čak i kad se bavi najsitnijim, gotovo filigranskim stilskim nijansama, primjerice fonostilemima, on vodi računa o onome što bi pragmatika nazvala uporabnom vrijednošću tih stilema. On, dakle, razmišlja o načinu na koji se taj stilem uklapa u neku širu makrostilističku crtu. Taj odnos između mikrostilističke i makrostilističke razine Pranjić nam prispodobljuje pomoću metafore fraktala u kojem se i u najmanjem dijelu zrcali slika cjeline. Pranjić je svjestan važnosti konteksta i kad govori o razlici između stilogenog i stilematskog. Iza njegove aforistične izjave da „isto nije uvijek isto“ krije se spoznaja da izražajnost pojedinog stilema itekako ovisi o njegovoj funkcionalnosti u kontekstu djela, pri čemu u taj kontekst Pranjić ubraja autorsku namjeru, čitateljevu interpretaciju, odnosno „prodor u karike izvan koda i obavijesti same“. I kad piše o kontekstualnoj motivaciji i realizaciji Matoševih leksema, o njihovoj funkciji u ironizaciji i pejoraciji, ili pak govori o takozvanim varijantama prevarenih očekivanja, Pranjić se već nalazi u pragmatici teksta jer polazi od dva koncepta koja prirodno povezuju pragmatiku i stilistiku – a to su kategorije izbora i konteksta. Ako pretpostavimo, kao što je pretpostavio Enkvist, da je svaki stilistički izbor (bio on svjestan ili ne) kontekstualno uvjetovan – na prvoj razini kontekstom samoga djela i njegove umjetničke logike, a na općenitijoj razini kontekstom vlastite proizvodnje, odnosno svojom uključenošću u polje diskuza – tada ćemo moći otprilike naznačiti područje djelovanja pragmatičke stilistike ili pragmastilistike književnoga djela. To bi bio onaj tip analize koji ne bi izdvajao stileme samo po načelu njihove izražajnosti, nego bi primjećivao i da izbor pojedinih stilističkih varijanata može biti konstitutivan za svijet književnoga djela. Primjerice, da stilski obilježeni deiktički oblici također na specifičan način oblikuju osobne, vremenske i prostorne odnose unutar tog svijeta ili da se stilskim izborom pojedinih glagolskih oblika vrše određeni govorni činovi i uspostavljaju odnosi moći između govornika, ili pak da, kako kaže i Pranjić, svaka „izborena varijanta implicite sadrži svoje potencijalne zamjene (takmace)“ pa je i ono što je u tekstu neizgovoreno moguće čitati kao značenjske implikature (primjerice u aluzijama ili eufemizmima).

Nadalje, takav pragmastilistički pristup književnome tekstu – koji bi uključivao analizu tekstualne deikse, govornih činova, kognitivnih shema govornika, implikatura ili pak načela kooperativnosti – polazio bi od usporedbe upotrebe jezika u svakodnevnoj komunikaciji i njegove upotrebe u književnome tekstu. Osobito pogodnom za taj tip usporedbe pokazala se drama koja se temelji na takozvanoj kanonskoj diskurznoj situaciji (dijalogu), ali i pragmastilistička analiza pjesničkih i pripovjednih tekstova može pokazati kako se, primjerice, stilističkim izborom pojedinih jezičnih kategorija (zamjenica, glagolskih lica i vremena, mjesnih i vremenskih priloga) uspostavljaju koordinate književnoga svijeta i definiraju odnosi između subjekata koji taj svijet nastanjuju (pripovjedača, likova, lirskih subjekata) i njihovih točaka gledišta. S obzirom da ovaj pristup osim stilističke uključuje i semantičku komponentu možda je upravo on najprimjereniji da premosti jaz između mikrostilističke i makrostilističke razine, tj. da objasni kako se na stilističkom planu teksta očituju zadanosti njegova konteksta (njegova žanrovska uvjetovanost, namjere govornika, funkcionalnost pojedinih tipova iskaza i slično).

Ovaj vrlo kratak pregled jedne relativno nove metode bio je samo pokušaj da se razmotre u mogućnosti koje nam danas nudi lingvostilistika u susretu s drugim disciplinama. Novi stilistički interesi, osobito na angloameričkom području, uspješno spajaju dvije naizgled udaljene pozicije – lingvističko naslijeđe i orijentaciju na kontekst – i oblikuju interdisciplinarne teme u kojima su praktični radovi i teorijski osvrti Krunoslava Pranjića za domaću su stilistiku od neprocjenjive koristi.