Stilistički arhiv

Vrijednost Pranjićevih rasprava

Izvorni tekst: Telegram, Zagreb, IX (26. 7. 1968), 430, str. 4. Tekst preuzet prema pretisku: Brozović, Dalibor. 2016. Vrijednost Pranjićevih rasprava. Jezik današnji 1965‒1968.: 566‒568. Prir. Krešimir Mićanović. Zagreb: Disput.

Upoznali smo se s nekim osnovnim pojmovima o našem akcentu pa sada pokušajmo to svoje znanje i iskoristiti. U knjizi dra Krunoslava Pranjića „Jezik i književno djelo“ (Školska knjiga, Zagreb 1968, 199 str.) nalazimo na više mjesta označene akcente radi lakšeg razumijevanja riječi što se jednako pišu a različito naglašavaju. Uzet ću samo dva primjera. Na str. 157. Pranjić veli da je Krleža gòvōrnīk, tj. pisac koji piše tako da se tekst doživljava kao govorenje. Akcent je stavio zato da ne bi tko shvatio govòrnīk, tj. čovjek koji dobro (pozitivna nijansa) ili rado (negativna nijansa) drži govore. Na str. 111. Pranjić, iskorišćujući unutarnje jezične mogućnosti, stvara riječ čitánje, tj. čitanje kao rezultat, konkretno i individualno shvaćanje, interpretacija, razlikujući je od riječi čìtānje, tj. proces čitanja. Takva mogućnost u našem jezičnom sustavu potencijalno postoji, ali mi se njome, kao i tolikim drugima, prerijetko koristimo (banalan primjer: pečénje = rezultat, tj. pečenka, pèčenje = proces, npr. pečenje rakije).

Jezik nudi velik broj mogućnosti za izbor između postojećih elemenata i za stvaranje novih. Naravno, ne samo u akcentu nego još više u glasovima, oblicima, tvorbi, sintaksi i rječniku. Gramatika priznaje svako rješenje u okviru norme, ili, bolje rečeno, sustava normi, jer on obuhvaća i ono što je pravilno, a možda još nikad nije bilo iskorišteno, no uvijek može biti (kao spomenuti primjer gòvōrnīk, poznat iz rječnikâ, no dosad neiskorišten za značenjsko razlikovanje). Ali kako sve što gramatika priznaje nema istu izražajnu vrijednost, stilistika treba da nam otkrije mehanizam koji upravlja izborom ovog ili onog rješenja.

Tim se pitanjima bavi spomenuta Pranjićeva knjiga „Jezik i književno djelo“ s podnaslovom „Ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova“. Tu je skupljeno trinaest studija objavljenih u razdoblju 1961–68. Analiza se doduše provodi na književnim tekstovima, najviše Matoševima i Krležinima, ali ona je lingvostilistička, tj. razmatra samo jezičnu stranu književnog izraza, vrlo konkretno, podrobno i sustavno, ne ulazeći u područje literarne stilistike, koja stil književnog djela ne objašnjava nego ocjenjuje kao jednu od njegovih vrijednosti. Lingvostilistika proučava detalj, pojedinačno sredstva izraza, literarna stilistika obraća pažnju na dojam cjeline i na motive koji su ponukali pisca da stvara upravo onaj dojam što je postignut konkretnim jezičnim sredstvima izraza. Drugim riječima, literarna stilistika može biti samo apstraktno opisna, u lošem smislu impresionistična ako joj ne stoje na raspolaganju rezultati prethodne lingvostilističke analize, koja ne ocjenjuje, ali je neophodna za ocjenu.

Jasno je dakle da su lingvostilističke studije prijeka potreba nauke o književnosti i zato treba Pranjićevu knjigu svesrdno pozdraviti – ne samo stoga što nam djela toga žanra nedostaju nego i zato što je ta knjiga u svom deficitarnom žanru izvrsne kvalitete, a to se ne događa često: autor nije nastojao iskoristiti konjunkturu da proturi nešto na brzinu, pod geslom „bolje išta nego ništa“. Može se naime slobodno reći da će to djelo zadržati svoju vrijednost i kada prestane biti osamljeno ovako kako je sada, kada ima samo rijetke prethodnike u pojedinačnim studijama (uz neke Guberinine u strožem smislu lingvističke knjige).1

Najveća je vrijednost Pranjićevih rasprava u bogatim i odlično izabranim primjerima iz literature, izvrsno prokomentiranima. Izvanredni su pasusi u kojima tumači Ujevićev izbor izvedenica od riječi pot i znoj (str. 27/8; dalje u tekstu brojka u zagradi označuje stranicu), ili Matoševe oblike tisijeh i tihijem (66), stilski funkcionalne u usporedbi s normalnima (i normativnima) neutralnim i bezbojnima tihih, tihim, pri čem je funkcionalna ne samo njihova zajednička razlika od prosjeka nego i njihova međusobna razlika (s prema h). Primjerâ je u Pranjića općenito tako mnogo da bi nam oduzelo previše prostora kad bismo htjeli samo upozoriti na najuspjelije. Druga je važna kvaliteta djela njegova modernost i ujednačeno visoka teoretska i stručna razina, sigurnost i obaviještenost autora, iscrpnost materijala. To su sve odlike općenito solidna znanstvenog i kritičnog posla. Posebno je pak u Pranjića potrebno pohvaliti njegov vlastiti izraz, svjež rječnik – koliko je npr. ljepša riječ svrhovit nego svrsishodan ili sl., koliko je izražajan pridjev igriv (75), glagol proosjetiti (99) i sl. Treba osobito pohvaliti što je pisac dosljedno prihvatio razlikovanje između terminâ govorni i govoreni jezik, što je u nas dosad činila tek manjina lingvista, a distinkcija je prijeko potrebna (101, 137).2 Na koncu, Pranjić je samostalan u svom opravdanom stavu prema nekim spornim pitanjima norme, npr. izgovor dugoga jata (30), naglasak i dužina u 2/3. licu aorista (120, 124, 174). I u odnosu norme i stila pisac ima sigurno i ispravno mišljenje, koje duhovito formulira (60).

Samo, iako je to zaista knjiga iz koje i stručnjaci i prosječni intelektualci mogu o jeziku i izrazu veoma mnogo i neslućenoga naučiti, iako se radi o zaista veoma vrijednom prilogu znanosti i književnosti, ipak su moguće pojedine kritičke primjedbe. Gdjekad se termini nesigurno upotrebljavaju, npr. u leks, faks ne radi se o nastavku -ks (36), njemačke man-konstrukcije nisu pasivne nego bezlične (45);3 u jednom slučaju radi se o zabuni, treba da stoji s akuzativom umjesto s nominativom (44 – 5. redak odozdo). Ima i čisto jezične neujednačenosti: tako se bez neke unutarnje opravdanosti smjenjuju oblici s pomoću i pomoću (npr. 53 – 112), jest (češće u drugoj polovici knjige) i jeste (češće u prvoj polovici). Jezik lingvista treba da bude ujednačen, on treba da izabere za neutralan tekst jedan od dva istoznačna moguća oblika, a onaj drugi ostaje mu kao stilska rezerva (što je, uostalom, upravo Pranjićevo načelo, i to posve ispravno). Ali inače je Pranjićev jezik i izraz uzoran – mògu mu zamjeriti samo nesigurnosti u upotrebi zamjeničkih pokaznih pridjeva taj i ovaj i jedan (1!) nepravilan oblik primjenjivajući (122), ali tko zna nije li tu kriv slagar, zajedno s korektorom.

Bilješke

1 Petar Guberina, Zvuk i pokret u jeziku. Problemi ljudskog izraza, Zagreb, 11952, 21967; Stilistika, Zagreb, 1967. (bilješka priređivača)

2 Govoreni = akustički realiziran jezik; govorni = razgovorni, familijaran stil, v. Krunoslav Pranjić, Jezik i književno djelo. Ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova, Zagreb, 1968, str. 101, 107. (bilješka priređivača)

3 Usp. ovdje članke „Akuzativ ili nominativ?“, str. 92–94, „O tzv. refleksivnim ili povratnim glagolima“, str. 519–521. (bilješka priređivača)