Stilistički arhiv

Pranjićeva disertacija (treće čitanje)

Krešimir Bagić. 2011. Pranjićeva disertacija (treće čitanje). Književna republika 10–12: 69–77.

U studenom 1966. g. Krunoslav Pranjić dovršava rukopis disertacije Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze. Obranio ju je početkom 1967. a objavio u 361. knjizi Rada JAZU 1971. g. Taj je tekst s više razloga izniman događaj u Pranjićevoj bibliografiji. Najopsežnija je njegova rasprava, teorijski i praktično utemeljuje autorovu stilistiku i pripadajuću joj metodologiju, otkriva analitičara koji govoreći o tuđem jeziku čitatelja zavodi svojim.

U uvodu Krunoslav Pranjić disciplinirano i jasno konkretizira sadržaj naslovnih pojmova – jezika, stila i pripovjedačke proze. Najprije ustvrđuje da u pripovjedačku prozu, uz novele i romane, ubraja i „one 'jednostavne forme'“1 koje podliježu zakonima umjetničkog pripovijedanja: pejzaže, putopise, 'kaprise', priče, impresije i sl. Stav osnažuje Matoševom rečenicom iz predgovora knjizi Naši ljudi i krajevi:

Baveći se, da nekako proživim, novinarstvom u našoj sveopćoj nemoći za život od 'čiste' književnosti, bijah i kao novinar, prije svega literat [...]

Takvim shvaćanjem pripovjedačke proze Pranjić, usuprot vladajućim književnoznanstvenim uzusima, zapravo optira za književnost kao umjetnost riječi, za otvorenu ili kondicionalnu poetiku koja literarnost ne pripisuje samo fikcijskim tekstovima i uvijek istim tekstnim vrstama, nego i tekstovima u čijoj dikciji čitatelj nalazi estetski užitak.2 Čineći korak ispred vremena, Pranjić nam sugerira da su u određivanju literarnosti presudni stav i ukus recipijenta te da se s obzirom na okolnosti pojedini tekst može početi (ali i prestati) smatrati književnim.

Stil kao odstupanje i stil kao simptom

Suočavajući se s pojmom stil i asimetričnim pojmovnim parom jezik i stil, Pranjić ističe da u stilističkoj literaturi „ima gotovo toliko definicija o stilu koliko je i autora što problem raspravljaju“3. Kako bi barem naznačio stilističko raznoglasje, iz „džungle različitih i suprotnih definicija i shvaćanja“4 izdvaja njih desetak – od Vosslerove, Murryeve i Kayserove preko Marouzeauove i Vinogradovljeve do Guiraudove i Riffaterreove. Tim navođenjem pokazuje da stil nije jednoznačan znanstveni pojam, nego termin indikator5 ili, rekao bih, analitički koncept koji vjerodostojnost potvrđuje upravo stalnim preispitivanjem predmetnoga polja.

Iz tog „gustiša definicija“ Pranjić bira i kombinira dvije, koje mu se čine najpovoljnije i koje će moći „slijediti i afirmirati“6 u cijeloj disertaciji: Marouzeauovu prema kojoj je „jezik ukupnost izražajnih sredstava kojima raspolažemo dok oblikujemo kakav iskaz“, a „stil – aspekt i kvalitet koji rezultira iz izbora među tim izražajnim sredstvima“ i Riffaterreovu koji isto pitanje razrješuje aforizmom „jezik izražava, stil pojačava“.7 Kontaminacijom tih određenja Pranjiću se nameće kategorija izražajnosti (ekspresivnosti) kao ključni deskriptivni i vrijednosni kvalifikativ kojim se pojedinom iskazu ili njegovu dijelu može pripisati stilogenost. Slijedeći francuskog estetičara Mikela Dufrennea, naš autor postulira da je izražajnost to jača što je osjetnija prisutnost označenoga u označitelju te da se očituje kada jezični znak „pobuđuje u nama osjećanje analogno osjećanju kakvo nam potiče dati objekt“8. Najčešći su Pranjićevi kriteriji izražajnosti prevareno očekivanje, čestotnost, onomatopoetičnost, antitetičnost i sl. Na stranicama disertacije niz je aforističkih tvrdnji koje tu kategoriju prigodno 'razrađuju', npr.:

[...] izražajnije, jer je neočekivanije [...]9

Nikad izražajnije nego s prevarenim očekivanjem [...]10

Prevarena očekivanja u jeziku su i dokaz duha, i afirmacija smisla za nijansu [...]11

[...] što koja jezična pojava ima veću frekvenciju, potencijalno joj je stilistička vrijednost manja. I obratno.12

Jake opreke najjače ističu vrednote.13

itd.

Na samom kraju 20. st. Jean Molino i Antoine Compagnon prepoznali su u dvoipoltisutljetnoj povijesti pojma stil šest utjecajnih koncepata.14 Stil se, prema njihovu mišljenju, shvaćao ili shvaća kao norma, ornament, odstupanje, žanr (ili tip), simptom i kultura. Ovisno o proučavatelju, perspektivi ili duhu vremena uloga mu je varirala između nikad do kraja objašnjivog obilježja genijalnih duhova i kanona koji treba imitirati, između dopadljive formalne čipke i dominantne vrijednosti pojedine kulture. Naznačeno Pranjićevo shvaćanje stila i njegova hermeneutička praksa posjeduju elemente dvaju od spomenutih koncepata – stila kao odstupanja i stila kao simptoma pojedinca. Stil kao odstupanje ostvaruje se kroz njegov interes za neočekivan, rijedak ili pak nepotvrđen jezični podatak, a stil kao simptom kroz njegov interes za opis i interpretaciju iznimnih pojedinačnih stilova (u disertaciji – Matoševa; drugdje – Krležina, Andrićeva, Slamnigova itd.).

Referirajući o metodi, Krunoslav Pranjić naglašava postojanje najmanje dviju stilistika, deskriptivne i genetičke, te ističe da prva potječe od semantike, a druga da se vezuje uz literarnu kritiku. Budući da mu je perspektiva lingvistička, da je usredotočen na analizu izražajnosti jezičnih činjenica, bez dvoumljenja optira za deskriptivnu stilistiku koja – slijedeći tradicionalnu podjelu gramatike i Guiraudov model15 – objedinjuje fonostilistiku, morfonostilistiku, sintaktostilistiku i semantostilistiku. To je klasična shema pranjićevske lingvostilistike, shema koju je u kasnijim radovima obnavljao, dopunjavao, varirao i razvijao. Ona je već pola stoljeća nedvojbeno najprisutnija i najutjecajnija stilistička orijentacija u hrvatskoj filologiji, prisutna je u srednjoškolskom obrazovanju, studiju nacionalne filologije, model je koji se često slijedi u diplomskim, magistarskim i doktorskim radovima.16

Nakon što je pojasnio ključne pojmove, Krunoslav Pranjić u središnjem dijelu disertacije pristupa izradi tipologije stilskih postupaka Matoševe pripovjedačke proze, navodeći i komentirajući brojne primjere fonostilemske, morfonostilemske, tvorbene leksičke inovacije, stilističke leksičke varijante, sintaktostilemske i semantostilemske primjere. Njegova je analiza jezičnog podatka istančana, obuhvatna, zapanjujuće duboka – združuje nesvakidašnje poznavanje jezika i njegova funkcioniranja, ljubav prema detalju i briljantnu sposobnost uopćavanja, interpretacijsku strast i gdjekad hermeneutičku mistifikaciju. Izvjesno je da nema temeljitijeg, utemeljenijeg i lucidnijeg prikaza Matoševa pripovjednog stila.

Pri utvrđivanju i tumačenju stilogenosti pojedinih rješenja Pranjić se najčešće služi metodom preoblike teksta. Taj mu ekskluzivno stilistički analitički postupak omogućuje sučeljavanje izražajnog jezičnog rješenja i njegovih neizražajnih parnjaka, ostvarene i moguće inačice izraza, podvlačenje razlike između pojedinačne i kolektivne porabe jezika i sl. Razmak između stilogenog i nestilogenog podatka, koji se tim postupkom utvrđuje, interpretacijski je prostor par exellence.

Posebno je vrijedna spoznaja o ograničenosti svake (tako i lingvostilističke) interpretacije, na čemu Pranjić inzistira u zaključku disertacije.

Tip analize stila provođen u ovoj radnji (lingvostilistički, jezičnotipološki prema gramatičkim kategorijama) nije tip univerzalan, primjenljiv na svaki beletristički predložak.17

[...] u tipologizaciji Matoševih stilskih postupaka – najvrednijom mi se učinila spoznaja o relativnosti tih postupaka [...] 18

Te napomene svjedoče o analitičarevoj svijesti o drugotnosti interpretacijskog čina, tj. o činjenici da pojave koje postaju predmetom analize posredno upućuje na njezina moguća uporišta. Iako je oblikovao zaokruženu i logičnu analitičku shemu, Krunoslav je Pranjić svjestan njezine limitiranosti. Jezična je stvarnost, primjećuje, kudikamo kompliciranija, kompleksnija i nijansiranija od nje. Međutim, prisiljeni smo shematizirati da bismo uopće mogli govoriti o pojavama i spoznavati ih.

Sheme, dakle, nisu pogubne kad nisu fanatične, idolatrijske, mitologizirane; kad su elastične i dopuštaju da ih stvarnost pojava kojima se nameću – može nadilaziti.19

Kada je riječ o uvidima koje nudi Pranjićeva disertacija, ali i njegov tip stilističke analize, oni su očekivani i neočekivani. Očekivani se tiču mikrostruktura stila, tj. stilema od grafijske do semantičke razine – naš ih autor lucidno uočava, izdvaja, znalački i nadahnuto tumači. Neočekivani se pak tiču njegovih angažiranih ocjena koje nisu niti mogu biti izravna posljedica provedene analize. Iako višestruko ponavlja da lingvostilistika ne pretendira „na estetsko vrednovanje cjeline analizirana teksta“, da ne traži drugoga „do otkrivanja i utvrđivanja jezikositnica relevantnih za doživljaj“20, on će u hipu kakvu leksemu pripisati ne samo funkciju estetičku nego i etičku. Primjerice, Matoševa je rečenica

[...] a mi nađosmo golo razbojište, s leševima, strvinom i oblacima crnim, oblacima vranih gavranova. („S bojišta“)

potaknula Pranjića na sljedeći komentar:

Razbojište! Leksem ima kudikamo veći asocijativni dijapazon (ima konotativnu moć) negoli njegov denotativni korelativ (bojište). Posrijedi je nijansa, sitnica jedna jezikoslovna (predmetak raz-), ali ta i nevažna i prevažna sitnica otkriva svjetove, indicira Matošev nazor o svijetu, ili barem jedan aspekt toga nazora: antimilitaristički, antimarcijalni: jer rat je razbojstvo, rabota razbojnička, rušilačka i zatorna snaga ljudskih vrednota [...] U izboru opisivane varijante zaista je etički sud, određeniji još: etička osuda pojave (bojišta i bojevanja). A estetička vrijednost? Ne brigajmo za nju: ona je i tako kategorija ekstralingvistička ili metastilistička. Dovoljno je da izbor, da varijanta ima inkontestabilnu stilističku vrijednost.“21

Komentator čini vrtoglavi luk od prefiksa do etičkog suda, od tipa tvorbe do svjetonazora; dapače, uočenu piščevu nazoru o svijetu dragovoljno pridružuje i svoj. Kontekst nedvojbeno ovjerava iznenadnu interpretacijsku piruetu, čitatelj pristaje uz pranjićevski humanizam, ali to ne znači da je ponuđeni uvid posljedica zamišljene lingvostilističke analize. Taj je uvid ponajprije rezultat dobrodošle hermeneutičke mistifikacije, koja pak više govori o karakteru hermeneuta nego o metodi.

Iznimka koja potvrđuje pravilo

Pranjićev je čitatelj uvijek suočen sa stilističarem i stilistom u istoj osobi – tekst koji čita nadmeće se s predloškom i neizravno ga poziva da interpretira njegov stil dok autor teksta interpretira tuđi. Ako je stilistička analiza barem uvjetno smjestiva u okvire znanstvenoga stila, kojemu su (prema Pranjiću) karakteriziraju strogost, pojmovnost, logičnost, preciznost, egzaktnost te u kojemu nema „ni traga kakvoj intimnosti ni individualnosti, niti ima riječi ili izraza koji bi imalo bili osjećajno obojeni“22, Pranjićeva je inačica te analize iznimka koja potvrđuje pravilo. Njegov je akademski diskurz izrazito individualiziran i aluzivan, a njegov hermeneutički subjekt neukrotivo angažiran. Taj diskurz u tekstu disertacije obilježavaju, među ostalim, autoreferencijalnost, afektivnost, unutarnja dijalogizacija, stilizacija usmenosti i figurativnost.

Autoreferencijalnost se ogleda u osvještavanju i komentiranju odabranih interpretacijskih postupaka, emfatičkom naglašavanju vlastitih uvida, uopće u tematizaciji samog analitičkog čina i pozicije heremenutičkog subjekta. Npr.:

Ali ću razdragan zastati i u maksimalno se komentiranje otisnuti [...]23

Ilustracije kojima sam potkrepljivao i oprimjeravao pojedine stilske postupke bile su kadikad citatomanski gotovo hipertrofne, gotovo afunkcionalne u odnosu na detektirani stilem.24

Afektivnost je opće obilježje Pranjićeva govora. Pokazujući izniman interes za svaki redak o kojemu i svaki redak koji piše, naš autor nastoji na odnosu bliskosti i povezanosti predloška i komentara. Na jednom je mjestu Matošev način pisanja okarakterizirao mišlju:

Često se životom potvrđuje psihologijska istina da se čovjek ponajbolje otkriva govoreći o drugima. (176)

Možda u trenutku njezina nastanka nije ni slutio koliko ta misao vrijedi i za njegovo pisanje – o Matošu i drugima. Bliskost pisca i tumača ovdje ću ilustrirati gotovo anegdotalnom podudarnošću. Pranjić je u disertaciji izdvojio riječ svaštica25 kao Matošev neologizam, da bi se tridesetak godina poslije taj neologizam preselio u njegovu knjigu Iz-Bo-sne k Europi, i to u podnaslov: stilografijske svaštice. Afektivnost se očituje i kada stilogena rješenja uporno karakterizira kao izborena umjesto izabrana26, kada lingvostilistički metajezik dopunjuje izrazima poput obavijesni pretičak, telegrafična rečenica-riječ; jezikolik komentar, zakoračaj jezične revolucije i sl. Napokon, posebnoga komentara ne treba podatku da je Krunoslav Pranjić u tekstu disertacije 55 puta posegnuo za uskličnikom.

Tijesno povezana s afektivnošću unutarnja je dijalogizacija komentara.

Ali: svih deset posljednjih primjera, gle!, izražajno su bez važnosti, stilistički neutralni! Čak su hipergramatični, nikako devijacija! Kako to? Možda ovako: Jedno te isto jezično sredstvo, jedan te isti postupak (= sintaktičko razbijanje a melodijsko-ritmičko sjedinjavanje sintagmi) nema uvijek i u svakoj okolini isti domašaj. Dijalektički mišljeno: isto nije (uvijek) isto.27

Takvi ulomci dinamiziraju izlaganje, kolokvijaliziraju i estetiziraju akademski diskurz, iznova upozoravaju na interes i angažman tumača, privlače pozornost čitatelja.

Pod sintagmom stilizacija usmenosti ovdje združujem ona obilježja Pranjićeva analitičkog diskurza koja slijede ritam, logiku i frazeologiju govora i tradiciju usmenosti na kojoj se taj govor gdjekad temelji. Npr.:

[...] kao što srećom zapisano nije (44)

Čitave te slike ni upola toliko zorne, toliko plastične i sugestivne nema ni „od korova“ [...] (46)

Isto isticato (47)

... našao (sam) da je jedan jedincati put... (85)

... hajde de! još je donekle stilematski... (178)

Da kažem neutralno... (183)

Peto izdvojeno obilježje, figurativnost, pridonosi dvostrukom kodiranju, estetizaciji i spektakularizaciji Pranjićeva akademskog diskurza. Figure kadšto podcrtavaju rečeno, kadšto nude dodatnu informaciju, a kadšto oblikuju osobit simbolički kod čiji se smisao implicitno može ticati komunikacijskih uzusa i kulturnih vrijednosti sredine. Najčešće su figure u disertaciji Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze sinonimija, antiteza, antimetabola, ponavljanje, paronomazija, reduplikacija, neologizam, inverzija, hiperbaton i sl. Evo tek nekoliko primjera:

  1. sinonimija

    Matoš arbitrarno pojačava, intenzivira [...]28

    Te podudarnosti, tog suglasja, korespondencije medu opisivanom realnošću [...]29

    Mehaničko, ukalupljeno, klišeizirano ponavljanje.30

  2. reduplikacija

    A u autentičnoj, u originalnoj, u Matoševoj (u umjetničkoj) inačici cijela je ta rečenica [...]31

    No nijansa je, no inovacija je, no prednost je Matoševe deprefiksacije [...]32

  3. antiteza

    Sitnom značenjskom a izražajno znatnom razlikom [...]33

  4. neologizam

    Sintagme su cjeline sintaktički nerazbijive.34

  5. antimetabola

    Dva su zanosa u jednome, jedna je ljubav u dvjema [...]35 (152)

  6. hiperbaton
  7. Ista, ali svrhovita jer je intenzivnija, hereza [...]36

Tekst disertacije Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze prvi put sam čitao potkraj osamdesetih kao zainteresirani apsolvent nacionalne filologije. Pročitao sam ga u dahu, naučio puno o Matošu i stilistici te shvatio da je razbarušeni Profesor jednako moćan i kao Pisac. Drugi put sam za njim posegnuo u prvoj polovici devedesetih. Pišući svoju disertaciju između zračnih i općih opasnosti, Pranjićev je tekst bio rijedak sugovornik koji je podupirao moju fikciju da su Matoševi zarezi, igre riječima ili neologizmi stilističarev jedini mogući odgovor na okružujući kaos. Čitajući napokon isti tekst teći put, fascinirala me krajnja pomnja kojom je brušena svaka rečenica i kojom je oblikovan interpretacijski model. Ne znam kada ću i kojim povodom Pranjićevu disertaciju opet uzeti u ruke. Izvjesno je, međutim, da ni do tog trenutka stilističari neće jednoznačno definirati predmet svoga bavljenja. Danas bih rekao da je to prije razlog za sreću, nego za uznemirenost. Ili Pranjićevim riječima:

[...] ni biologija, kojoj status znanosti nitko ne poreče, još ne zna što je to život. Pa ipak, znanost jest.37

Bilješke

1 Pranjić 1971: 30

2 Pojam kondicionalna ili otvorena poetika rabi G. Genette, i to kao opoziciju pojmu esencijalistička ili zatvorena poetika. S istančanim osjećajem za mjeru zaključuje da u govoru o literaturi treba napraviti mjesta za obje poetike: „literarnost, budući da je višeslojna, traži pluralističku teoriju koja razmatra različite načine kojima jezik izbjegava i nadživljava svoju praktičnu funkciju i proizvodi tekstove koji se mogu smatrati estetskim predmetima. [...] Fikcijska je literatura ona koja se prvenstveno nameće imaginarnim karakterom predmeta, a dikcijska ona koja se prvenstveno nameće formalnim obilježjima“ (2002: 23).

3 Pranjić 1971:32

4 Pranjić 1971: 33

5 Kvalifikaciju termin indikator Pranjić preuzima od S. Petrovića. Ona se zakonito pojavljuje u tekstu disertacije i drugim njegovim tekstovima kad god govori o prirodi i značenju pojma stil.

6 Pranjić 1971: 34

7 Pranjić 1971: 34. Zanimljivo je spomenuti da u knjizi Jezikom i stilom kroza književnost Pranjić nudi drugu prijevodnu stilizaciju Riffaterreove krilatice: „jezik izriče, a stil ističe“ (1986: 10).

8 Pranjić 1971: 34

9 Pranjić 1971: 75

10 Pranjić 1971: 171

11 Pranjić 1971: 139

12 Pranjić 1971: 56

13 Pranjić 1971: 46

14 Molino se prvi poduhvatio povijesti toga pojma „Pour une théorie sémiologique du style“ (1994), a Compagnon je u knjizi Le Démon de la Théorie (1998) u poglavlju o stilu sažeo i dopunio njegov uvid.

15 Guiraud kao sastavnice deskriptivne stilistike navodi fonetiku izraza, morfologiju izraza, sintaksu izraza i semantiku izraza. Budući da se povremeno tako zamišljena stilistika tretira tek jednom od lingvističkih disciplina, Guiraud napominje: „Stilistika, naime, nije novi dio lingvistike, već poseban aspekt izraza koji se tiče svih elemenata jezika.“ (1964: 43)

16 Dapače, sintagma jezik i stil pojavljuje se u brojnim naslovima monografskih djela, npr. Jezik i stil Janka Leskovara (1972) I. Sovića, Jezik i stil pripovjedne proze Ulderika Donadinija (1985) M. Bačaj-Babnik, Jezik i stil glagoljskih prenja (2000) S. Sambunjaka i sl. Taj model monografskih studija o književnicima i njihovim djelima nije, dakako, pokrenuo niti je za nj zaslužan isključivo K. Pranjić. Međutim, on je kao autor, predavač i mentor u promicanju tog modela imao dragocjenu ulogu.

17 Pranjić 1971: 191

18 Pranjić 1971: 193

19 Pranjić 1971: 193

20 Pranjić 1971: 171

21 Pranjić 1971: 134

22 Pranjić 1985: 11

23 Pranjić 1971: 46

24 Pranjić 1971: 193

25 Matoševa rečenica u kojoj se javlja ta riječ glasi: „Pisao je pjesme, prikaze, studije, kritike, referate, svaštice [...]

26 Usp.: „izabrane [...] stilističkije bi bilo konotativno reći: izborene“ (51); „Motivacija izborene varijante [...] (51); „'Izborena' prezentska inačica“ (76); „svaka izvorena varijanta“ (133); „Matoševe izborene rekcije“ (155).

27 Pranjić 1971: 45

28 Pranjić 1971: 39

29 Pranjić 1971: 44

30 Pranjić 1971: 146

31 Pranjić 1971: 144

32 Pranjić 1971: 87

33 Pranjić 1971: 86

34 Pranjić 1971: 43

35 Pranjić 1971: 152

36 Pranjić 1971: 42

37 Pranjić 1971: 34

Literatura

  • Bagić, Krešimir. 2002. „Jedan akademski curriculum“. Važno je imati stila (uredio K. Bagić). Str. 9-15. Zagreb: Disput.
  • Compagnon, Antoine. 1998. Le Démon de la Théorie. Paris: Seuil. [2007. Demon teorije. Prevela: M. Čale. Zagreb: AGM.]
  • Genette, Gérard. 1991. Fiction et Diction. Paris: Seuil. [2002. Fikcija i dikcija. Preveo: G. Rukavina. Zagreb: Ceres.]
  • Guiraud, Pierre. 1954. La stylistique. Paris: Presses Universitaires de France. [1964. Stilistika. Preveo: B. Džakula. Sarajevo: „Veselin Masleša“.]
  • Molino, Jean. 1994. „Pour une théorie sémiologique du style“. Qu-est-ce que le style (uredili: G. Molinié i P. Cahné). Str. 213–261. Paris: Presses Universitaires de France. [2006. „Za semiološku teoriju stila“. Preveo: S. Rahelić. Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor (uredio: K. Bagić). Str. 293–348. Zagreb: Naklada MD.]
  • Pranjić, Krunoslav. 1971. „Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze“. Rad JAZU 361: 29–194.
  • Pranjić, Krunoslav. ³1985. Jezik i književno djelo. Beograd: Nova Prosveta.
  • Pranjić, Krunoslav. 1986. Jezikom i stilom kroza književnost. Zagreb: Školska knjiga.
  • Pranjić, Krunoslav. 1998. Iz-Bo-sne k Europi: stilografijske svaštice. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Riffaterre, Michael. 1989. „Kriteriji za stilsku analizu“. Preveo: G. Rukavina. Quorum 5/6: 524-537.
  • Riffaterre, Michael. 1989. „Stilistički kontekst“. Preveo: G. Rukavina. Quorum 5/6: 538-545.
  • Riffaterre /Rifater/, Michel. 2011. „Paradoks i pretpostavka“. Prevela: B. Brankov. Polja 467: 86–101.
  • Vuletić, Branko. 2002. „Le style est l'homme même“. Važno je imati stila (uredio K. Bagić). Str. 29-38. Zagreb: Disput.