Stilistički arhiv

Iznimnost Pranjićeva akademskog diskurza

Katarina Brajdić. 2011. Iznimnost Pranjićeva akademskog diskurza. Književna republika 10–12: 65–68.

Govoriti o osebujnom pismu profesora Pranjića, o slojevitosti njegove retorike zapravo je, premda zahvalna, predvidljiva tema, stoga ću ponuditi tek skromni prilog vrednovanju Pranjićeve iznimne pozicije u struci. U našem akademskom diskurzu Pranjićevi tekstovi izdvajaju se po prepoznatljivim jezičnim bravurama, pristupom koji je krajnje individualiziran.

Znanstvene discipline koje proučavaju različite vrste diskurza analizi su podvrgnule i sami akademski diskurz - metadiskurz. Dok je naša tradicionalna funkcionalna stilistika akademsko pismo svrstavala u znanstveni stil1, suvremenija podjela koju uvode Kovačević i Badurina2 razlikuje znanstveni stil kao obilježje koje se može javiti u različitim tipovima tekstova, pa i onima izvan znanstvene domene, i akademski diskurz kao podtip specijaliziranog diskurza, u koji pripadaju i pravni, ekonomski, medicinski, administrativni diskurz itd. U istraživanju akademskog diskurza mogu se prepoznati dva smjera: s jedne strane pripisuje mu se obezličenost, objektivnost i neutralnost i u tome se okviru analiziraju njegova ostala obilježja, a s druge strane taj se isti okvir objektivnosti i neutralnosti prokazuje ne kao suštinsko svojstvo toga diskurza, već kao jedna od njegovih retoričkih izvedbi. Književnoznanstveni tekstovi vjerojatno su najviše skloni subjektivizaciji i poprimanju osobina svoga predmeta, pisanje o literaturi lako i samo postaje literarizirano. Marina Kovačević i Lada Badurina, koje su višekratno pisale o specifičnostima akademskog diskurza, spretno su komentirale tu dvostrukost, kazavši kako se književnoznanstvena analiza književnosti istodobno jezično nadaje i otima3.

Ako se složimo da je dakle svaki znastvenoknjiževni pristup subjektiviziran, Pranjićevo mjesto razlike neće biti u činjenici što je njegovo pismo pranjićevsko, nego u načinima na koje to jest. Pranjića zanimaju ekspresivne mogućnosti stilističkog izbora, učinci stilskih postupaka koji otkrivaju iznimnost pojedinog književnog djela. Suprotstavljajući izražajnosti neizražajnost, odnosno "stilističku nulu" ili "nulti stupanj izražajnosti", Pranjić zagovara pisanje iznad nule i u vlastitome tekstu.

Mnoge osobitosti Pranjićeva pisma istaknute su u zborniku posvećenom K. Pranjiću Važno je imati stila4. I naslov i tekstovi uvršteni u zbornik upućuju na dvostruku usmjerenost Pranjićeva bavljenja stilistikom: on o stilu piše sa stilom. Ovom prigodom neću se upustiti u širi opis i analizu Pranjićeva diskurza, već ukratko spomenuti neke njegove istaknute značajke i ponuditi načelno razumijevanje takve koncepcije stručnog diskurza, s naglaskom na jednom rubnom elementu njegove bibliografije.

Najočitiji (ali ne i najpresudniji!) trag koji autor ostavlja u tekstu je lice u kojem piše5. Odabir lica koje nije prvo konvencionalno označava objektivnost, impersonalni autor predstavlja se posrednikom znanstvene istine. Dakako, riječ je o konvenciji koja sama po sebi neće pretvoriti svaku tvrdnju u činjenicu, a koja se u literaturi zato i naziva "toposom afektirane skromnosti/objektivnosti"6. Upotreba prvog lica također se smatra retoričkom strategijom, "toposom naglašene subjektivnosti"7. Dakle, svakim izborom iskaznog modusa kojim tekst referira na autora, autor će se pozicionirati i u odnosu prema tekstu, i u odnosu prema diskursnom tipu. S obzirom na Pranjićevu težnju ka poosobljavanju diskurza, nimalo ne iznenađuje što ćemo u njega zateći prvo lice, no to gramatičko situiranje niti dominira nad diskurzom, niti o njemu u potpunosti ovisi personaliziranje diskurza – ono se ostvaruje brojnim i raznovrsnim postupcima: Pranjićev je diskurz jedinstven amalgam – premrežavaju se u njemu elementi znanstvenosti, figurativnosti i razgovornosti, neologizmi i zastarjelice, aloglotizmi i dijalektizmi, grafička isticanja, uskličnici i upitnici, i nadasve afektivni, angažirani ton, uz implicitno, kojiput i eksplicitno prizivanje čitatelja u interakciju. Dakako, akademski diskurz nije cijepljen od takvih postupaka, razlika je više u stupnju: dok se u dobrom dijelu stručne literature javljaju sporadično i izolirano, u Pranjićevim tekstovima takvi postupci i njihova međusobna povezanost u značajnoj mjeri tvore diskurz.

Gramatičko situiranje u prvo lice gotovo da nužno proizlazi iz tako shvaćenog diskurza, a ne obrnuto. Ipak, u jednom segmentu, i to u onome u kojemu Pranjić govori izravno o sebi, čini to samo kroz treće lice.

Mislim na bilješku o autoru, sažetom žanru koji, gdje god se javlja, čvrsto drži poziciju izvanjske perspektive, zbog funkcije maksimalne informativnosti i slobodnog kolanja tih informacija, ali i zbog zgodne mogućnosti da se izbjegne pretenciozno samopredstavljanje – treće lice bio-bibliografske crtice, neodredivost izvora iskaza (osim autora, to može biti i urednik knjige ili tko treći – zanimljivo je da bilješka o autoru ne podliježe autorskim pravima!) i njezin paratekstualni karakter priskrbljuju joj status univerzalne činjenice. Kako nerijetko upravo ograničenja žanra potiču njegovo proširenje, sastavljači bilješki o autoru izborom, redoslijedom i količinom podataka te promjenom diskurzivnog tona – najčešće duhovitim primjedbama, u taj ograničeni a obavezni popratni materijal teksta unose element kreativnosti i na taj način oblikuju predodžbu o autoru i kontekstualiziraju njegovo djelo. U autorovoj bilješci o autoru dolazi do svojevrsnog rascjepa, upravo na mjestu izlaganja vlastite biografije autor se iz nje prividno povlači.

Iz Pranjićevih bilješki, kao iz njemu omiljenog termina fraktala, može se iščitati njegov autorski profil – čitatelji će ih lako pripisati Pranjiću, jer on ni u tim bilješkama ne može odoljeti mogućnosti da stilizira nizanje činjenica. Sam je rado u analizama primjenjivao metodu transformacije teksta na stilistički neutralan, denotativan izraz i potom ispitivao značenjske razlike nastale konotativnim nadograđivanjem. Sličnom bismo se metodom mogli poslužiti pri usporednom čitanju bilješki o autoru u različitim Pranjićevim knjigama. Kao što je Branko Vuletić8 uputio na promjene u Pranjićevim naslovima, od Jezika i književnog djela kroza Bosnu do koje čega još, tako se mogu jasno vidjeti i promjene u njegovim bilješkama: od neutralnog nizanja elementarnih činjenica u prvim knjigama do kasnijeg uključivanja jezičnih igrarija, privatnih detalja i komentara. Bilješka o autoru jest tek rubni dio knjige, njezin popratni materijal koji često i ne smatramo integralnim dijelom knjige, ali za Pranjića nijedna tekstualna ni paratekstualna forma, ma kako malena bila, nije neznatan, ne ostaje u granicama svoje primarne funkcionalnosti, u svakome se prepoznaje i ostvaruje potencijal usložnjavanja i personaliziranja iskaza. Koncepcija stručnog teksta koju možemo iščitati iz njegova opusa mogla bi se opisati ovako: autoritet znanstvenosti ne održava se potiskivanjem autora i obezličavanjem teksta. Bit stručnog teksta je sudjelovanje u kumulativnim pomacima zajednice u razumijevanju predmeta; znanstvenici tragaju za novim otkrićima, ali i novim načinima prezentacije, trude se prenijeti nova saznanja i pritom pronaći svoj autorski glas.

Na kraju bilješke o autoru u knjizi O Krležinu stilu & koje o čem još priznaje o sebi: Inače: neliječena opsjednutost nijansama u kazivanju i ponašanju. Bit će da je ta samodijagnoza točna – Pranjić čita i piše nijanse, njegov je diskurz podjednako i analitički i stvaralački, a da pritom njegova stvaralačka dimenzija ne narušava studioznost i ozbiljnost analize, a tu je osobinu Pranjić primjećivao, cijenio i hvalio i u tuđim stručnim tekstovima. On nije radikalno promijenio način akademskog pisanja u nas, nije stvorio novu normu, nego vlastitu lakunu, mjesto razlike, prostor za stilske vježbe. No, značajno je utjecao na našu percepciju o načinu pisanja o književnosti: prevarivši naša očekivanja od akademskog diskurza, okuražio nas je da kroz književnost idemo stilom.

Bilješke

1 v. Silić (2006), str. 43-64

2 v. Kovačević, Badurina (2001), str. 122-152

3 Kovačević, Badurina (2002), str. 195

4 Važno je imati stila (2002)

5 Usp. poglavlje Presence of the author u Fløttum, K., Gedde-Dahl, T., Kinn, T. (2006)

6 Katnić-Bakaršić, M. (2004), str. 193.

7 Isto

8 Le style est l'homme même u zborniku Važno je imati stila (2002), str. 29-39

Izvori

  • Pranjić, K., Jezik i književno djelo, Školska knjiga, Zagreb 1968.
  • Pranjić, K., Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze, Rad 361 Jazu, Zagreb 1972.
  • Pranjić, K., Jezikom i stilom kroza književnost, Školska knjiga, Zagreb 1986.
  • Pranjić, K., Iz-Bo-sne k Europi, Matica hrvatska, Zagreb 1998.
  • Pranjić, K., O Krležinu stilu & koje o čem još, ArTresor, Zagreb 2002.

Literatura

  • Fløttum, K., Gedde-Dahl, T., Kinn, T., Academic voices: across languages and disciplines, John Benjamins 2006.
  • Katnić-Bakaršić, M., Akademski diskurs: dileme i izazovi, u: Aktualizacija jezikovnozvrstne teorije na slovenskem, Obdobja 22 - Metode in zvrsti (zbornik), Ljubljana 2004, str. 191-197.
  • Kovačević, M. i Badurina, L., Raslojavanje jezične stvarnosti, Izdavački centar, Rijeka 2001.
  • Kovačević, M. i Badurina, L., Akademski diskurs, u: Riječki filološki dani (zbornik), Rijeka 2002, str. 189-206.
  • Silić, J., Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Disput, Zagreb 2006.
  • Važno je imati stila (zbornik), uredio Bagić, K., Disput, Zagreb, 2002.